Mnogi njegov glas smatraju najmuževnijem u domaćem glumištu, a maestralne izvedbe kazališnog, televizijskog i filmskog glumca Siniše Popovića teško je nabrojiti. Jednako kao i priznanja - počevši od Nagrade hrvatskoga glumišta za najbolju mušku ulogu preko priznanja Slobodne Dalmacije do nagrada ‘Fabijan Šovagović’, ‘Mila Dimitrijević’ i drugih. U maniri pravoga gospodina i profesionalca te u povodu nedavne premijere komada ‘Kad svijeće dogore’, ovaj zagrebački umjetnik dalmatinskih korijena ispričao nam je svoju priču.
Story: U zagrebačkom HNK održana je premijera predstave ‘Kad svijeće dogore’ nastale prema maestralnom djelu Sándora Máraija. Redatelj Branko Ivanda na pozornicu donosi intimnu, potresnu istinitu suigru triju likova. Tko je vaš lik Henrik?
‘Kad svijeće dogore’ divan je roman, svidio mi se na prvu. Kada mi je Lidija Ivanda, producentica teatra Erato koji je u koprodukciji sa zagrebačkim HNK postavio ovaj komad na scenu, prije dvije godine rekla da ima prava na Hamptonovu dramatizaciju romana i da mene vidi u ulozi Henrika, bio sam više nego zainteresiran. Henrik je, najjednostavnije rečeno, Máraijev relikt jednog iščezlog svijeta, umirovljeni general koji živi sam u dvorcu, godinama razdvojen od prijatelja iz djetinjstva i mladosti koji ga je iznenada napustio kako bi vojnu karijeru zamijenio biznisom u Malaji. Među njima su ostala brojna nerazjašnjena pitanja i sumnje kojima će se strastveno baviti jedne noći kada se ponovno susretnu nakon 31 godinu i 33 dana koje Henrik opsesivno broji čekajući obračun. U njihovu sukobu rasplamsat će se mnoge ugasle strasti, ali i postaviti suštinska životna pitanja.
Story: Márai se u ovom komadu pita što je smisao života, treba li preživjeti ili doživjeti?
Kad bi na pitanja koja Márai postavlja bilo lako dati odgovore, onda ovo djelo ne bi bilo iznimno. Mnogi će gledatelji sami iznaći odgovore. Eto, i Henriku i Konradu dogodilo se da su i preživjeli i doživjeli jednu zajedničku priču, ali ne baš iz istog rakursa.
Story: U prikazu ovih univerzalnih životnih pitanja Ivanda u središte dovodi glumca i njegovu riječ, bez vizualnih efekata. Glumačka vještina najjače je oružje na sceni?
Pa jasno da jest, ja sam glumac i ne znam kakav bih drugi odgovor mogao dati.
Story: Nema laganja publici i sebi?
Zar laganje samo po sebi nije grijeh? Pogotovo sebi. O publici da i ne govorimo, njoj ne možete lagati. Dakle, nema laganja!
Story: Troši li introspektivni pristup glumca? Koliko i koji način?
Pa troši ga, naravno, mene u ovoj ulozi jako. Zahtjevi su golemi, ali bože moj, ono što želi dati svjetlost mora pristati na izgaranje.
Story: Što prvo napravite nakon igranja teškog lika i iscrpljujuće predstave?
Donedavno bih sjeo nakon predstave i zapalio cigaretu. No morao sam se toga okaniti pa si sada dopustim uživanje u čaši dobrog vina.
Story: Jedan ste od najnagrađivanijih domaćih glumaca, radili ste s impresivnim umjetnicima, tu je cijela plejada odigranih kultnih kazališnih likova, a umalo ste postali pravnik. Kako ste sa studija prava odlučili upisati se na Akademiju dramske umjetnosti?
Pravo mi je poslužilo kao alibi, trebao sam nešto studirati kako ne bih trebao služiti vojni rok. U to vrijeme osnovan je Dramski studio HNK Split s idejom da se otvori područno odjeljenje zagrebačke akademije, ali to nije išlo tako brzo pa je trebalo nešto usput studirati. Eto, na kraju sam prije dolaska u Zagreb na ADU dogurao do treće godine prava.
Story: Što vas je sve naučio Marin Carić, odnosno njegov dramski studio u kojem ste 1979. upijali znanje sa Stojanom Matavuljem, Senkom Bulić, Nenadom Srdelićem, Franom Perišinom i drugima?
Marin je za mene zaista bio presudan. Ne volim govoriti u ime drugih, ali vjerujem da bi to potvrdili i ostali koje ste spomenuli. Naučio me puno toga svojim likom i djelom koje je uvijek potvrđivalo, gdje god radio, prije svega kako voljeti svoj posao te kako mu služiti i biti predan. I ustrajan i strpljiv. Čini mi se da se danas polako gubi takav pristup. Kao da se nastoji ići prečacima, ali lakši put rijetko je ispravan.
Story: I tada je u vama sazrela želja da postanete glumac?
Kad je sazrela, tko bi to mogao rasplesti? Postojala je i prije nego što me Marin pozvao u studio. Ali to su želje, mnogi ih imaju, neki ih ostvare, a neki ne. Kad bi se radilo samo o željama, bilo bi lijepo. Ja sam svoje uspio ostvariti, ali u kojem sam trenutku postao glumac, vjerujte mi da ne znam točno odrediti. Ne događa se to određenog dana, prelomi se kroz neka iskustva, uloge, u nekom trenu ti dođe.
Story: Jesu li vaši roditelji medicinari bili razočarani vašim umjetničkim porivom?
Ni najmanje. Bili su mi velika podrška. Nažalost, umrli su mladi, nisu me mogli gledati posljednjih dvadesetak godina, zapravo otac trideset. Danas često mislim, kad uspijem s nekom predstavom ili ulogom, kako mi nedostaje što ne sjede u publici. Ipak, uvjeren sam da me gledaju.
Story: Kakvi su bili prvi dani na akademiji? S kime ste sve studirali?
Kako te 1981. ipak nisu otvorili akademiju u Splitu, mi polaznici dramskog studija otišli smo na prijemni ispit u Zagreb pa je na prvoj godini bila i splitska i zagrebačka klasa - Alma Prica, Anja Šovagović, Marina Nemet, Vanja Matujec, Vesna Orel, Senka Bulić, Bruna Bebić, Vilim Matula, Joško Ševo, Stojan Matavulj, Zvonko Novosel... Bila su to sretna vremena na početku osamdesetih, Azra, Prljavci, Haustor i ostali bili su u punom zamahu, svi smo se družili i tulumarili gotovo svakodnevno odlazeći na koncerte u Kulušić, Jabuku... U svakom slučaju, bilo je to najljepše razdoblje mog života u Zagrebu. Anegdota je bilo toliko da bi se samo o njima moglo snimiti nekoliko televizijskih novela. Kako sad njih prepričavati? Oduzelo bi nam previše vremena i prostora.
Story: Predavali su vam velikani poput Tonka Lonze i Zlatka Crnkovića, a tu su i suradnje sa Zvonimirom Berkovićem, Nikolom Tanhoferom, Kostom Spaićem...
Prvo što mi pada na pamet jest da i dan-danas slušamo komentare kako se jasno vidi kome su Lonza i Crnković predavali i kakve su im temelje govorne tehnike postavili. Naravno da je to uvelike ovisilo i o nama, o tome koliko smo željeli naučiti od njih, a moglo se iznimno puno. Osim njih, tadašnja akademija uistinu je imala impresivan profesorski kadar - Ranko Marinković, Nikola Batušić, Neva Rošić, Ivica Boban, Vladan Švacov, Vlatko Pavletić, Tomislav Radić, Joško Juvančić... Kako ih uopće sve nabrojiti? Zaista su bili pravi mentori i pedagozi. Tonko Lonza naučio me nekoliko načina vezanja kravate i leptir-mašne, Božidar Violić držao je da glumac mora savladati razne vještine, od vezivanja broda do kopanja motikom. Kad se sjetim koliko se znanja od njih moglo steći, najradije bih još jednom studirao. Osim toga, svi su nam ti profesori na neki način bili i odgojitelji, vrijeme su s nama provodili i izvan nastavnog programa, a mi smo upijali svaku njihovu riječ. Osjećali smo ih kao istinske, a ne nametnute autoritete. Takvi su to bili ljudi i takva škola.
Story: Jednom ste rekli da su vam ‘ispeglali’ dalmatinski govor. Niste ga imali ni u neobaveznim razgovorima?
Relativno brzo svladao sam standardni izgovor pa, kada bih privatno progovorio po splitski, čudili bi mi se. Apsurdno, za tu moju revnost stigla me stanovita kazna: zaboravili su da sam Dalmatinac i Splićanin pa su me godinama zaobilazile takve uloge.
Story: Diplomirali ste u klasi Božidara Violića. Kažu da je bio genijalan i jako strog...
Diplomirao sam u Violićevoj klasi, a odmah nakon diplome, prelaskom iz škole na ‘pravu’ scenu, dao mi je nekoliko glavnih uloga tijekom nekoliko godina pa ga na neki način smatram svojim kazališnim ocem. Naravno, uz ostale spomenute profesore. Bila su to drukčija vremena, bilo je više posvećenosti, nije bilo žurbe, stiske s terminima i hiperprodukcije. Nije bilo toliko imperativa uspjeha i današnjeg famoznog PR-a, a to je bila podloga za veće uspjehe i dosege.
Story: Rekli ste da danas redatelj iz prvog plana izbaci glumca?
Stvarno? To sam rekao? Kad?
Story: Javno, prije nekoliko godina.
Možda, ne sjećam se, vjerojatno nisam bio dovoljno jasan. Suština jest da je nemoguće izbaciti glumca iz prvog plana, bez njega kazalište ne postoji. Za kazalište su dostatni samo glumac i publika. I njihova uzajamna strast. Možda sam govorio o tome kako se redateljsko kazalište nametnulo i uzdignulo nad autorom dramskog teksta, što je i logično jer je kazalište živi organizam koji se transformira s vremenom, a u svemu tome mijenja se i pristup glumi te način glume. No bez glumačke žive riječi i pojave kazalište mi je nezamislivo. U tom smislu smatram da film i televizija nikad neće dokinuti kazališnu umjetnost, premda utječu na nju.
Story: U karijeri ste igrali razne likove, od heroja do ljubavnika, a kako sami kažete, obilježile su vas karakterne uloge. To je zasluga Ranka Marinkovića?
Logično je da mlad i zgodan glumac dobiva uloge ljubavnika i heroja. Ja sam ih se, srećom, brzo riješio. Da, obilježile su me karakterne uloge, ne samo Marinkovićevih osobenjaka kojih sam odigrao lijep broj, nego i ostalih autora.
Story: Po čemu pamtite šjor Ranka?
I prije nego što sam postao njegov student na akademiji, često sam i višekratno čitao njegove kapitalne romane, drame i novele. Počeli smo se družiti na predstavi ‘Zajednička kupka’ u kojoj sam igrao sedam uloga i taj mi je komad osigurao angažman u HNK. Georgij Paro sjajno je dramatizirao taj roman, a Ranko je često dolazio na probe. Tako je sve započelo. Već sam govorio kako mi je otkrio da me imao u vidu za ulogu Longa dok je dovršavao rukopis romana ‘Never more’, a s Parom je dogovorio da se taj naslov postavi na veliku scenu HNK. Ne bih se više hvalio time, ali zaista sam to doživio kao najveći kompliment. Kako sam poslije u teatru Kiklop Špire Guberine odigrao još niz uloga iz Rankova pera, susretali smo se i razgovarali sve češće i prisnije. Posljednjih godina njegova života relativno smo se često sastajali i razgovarali kod Drageca Vukušića u Klubu kulturnih radnika. Razgovarali smo o svemu do sitnih sati. Što se tu još može reći? Provesti tolike trenutke uz Ranka Marinkovića… Kako ne biti zahvalan?
Story: Spomenuli ste i nezaboravnog Špiru Guberinu. Kakva su to vremena bila s njim?
Sretna. Špiro me odmah na osnutku teatra Kiklop imenovao trajnim tumačem Rankovih likova. Naigrali smo se i naputovali s predstavama ‘Glasovita brijačnica kod Trimalhiona’ i ‘Never more’. To je bio naš mali obrt u kojem smo zaista uživali: Ranko kao autor, a nas dvojica kao izvođači. Sva trojica Ribe u horoskopu, iz istog mora, da ne kažem jata.
Story: Koji vam je najdraži Marinkovićev osobenjak?
Teško mi je izdvajati uloge; neke odjeknu snažnije, neke slabije, ali mi ih pamtimo po procesu, po onome što nas je radovalo i za čim smo se vodili. Možda bih ipak dao blagu prevagu don Zani, on mi je nekako najbliži.
Story: Igrali ste i Krležu. Koliko vas je to glumački i umjetnički oblikovalo?
Uvijek te odredi kad radiš nekog takvoga giganta. Tijekom devedesetih, dok je Paro bio intendant, na pozornicu HNK uspjeli smo postaviti cijelu trilogiju ‘Glembajevih’. Igrao sam Olivera Urbana u ‘Ledi’ i Silberbrandta u ‘Glembajevima’. Prije toga igrao sam u Kostinu, a poslije u Buljanovu ‘Vučjaku’. Nuđena mi je i uloga Ignjata Glembaya, ali nisam mogao uskladiti sve obaveze. Nadam se da će mi je još netko nekad ponuditi. Krleža bi trebao biti dio stalnog repertoara.
Story: Dobili ste brojne nagrade. Koliko su one visoko na vašoj ljestvici vrijednosti u odnosu na gromoglasan pljesak publike.
Čovjek si ne smije dopustiti nezahvalnost, pogotovo ako te nagrađuju struka i publika. Ugodno je dobiti priznanje za svoj rad i zahvalan sam na svakomu koje sam dobio. S druge strane, nagrada koju si primio nipošto ne znači da tu ulogu nisi mogao odigrati još bolje. Tome nastojim težiti, a ne osvrtati se na minule zasluge. Bez publike, naravno, ne bi bilo ni kazališta, a pljesak je prva, iskrena i neposredna nagrada.
Story: Prati li vaša supruga, glumica Mirela Brekalo vaše premijere? Je li kritična?
Prati kad stigne. Ne dođe na svaku jer je i ona zauzeta snimanjima i gostovanjima. Prije je bila puno kritičnija nego sada. A i zašto bi me nakon toliko godina još gledala? Čudim se da pogleda i ovo.
Story: Što privatno volite, a nije vezano uz film i kazalište?
Volim čitati. Tu sam stalno u zaostatku. Kako tijekom sezone uglavnom imam na stolu po nekoliko tekstova i scenarija, nakupi mi se knjiga koje nisam stigao pročitati. A volim se i naći sa starim društvom na piću vikendom, prije ručka. Ova su nas zatvaranja zbog pandemije malo omela, ali nadoknadit ćemo, nadam se.
Story: Imate hvarske i šibenske krvi, a odrasli ste u Splitu. Vuče li vas Dalmacija?
Prije bih rekao da je posvuda nosim sa sobom. Dakle, ja nju vucaram uokolo barem podjednako koliko ona mene vuče k sebi.
Story: Kako vas je oblikovao Mediteran?
Onako kako Mediteran inače oblikuje ljude. Kažu - stavi prst u more i dotaknut ćeš cijeli svijet. S prvim koracima kročite u kamenu isklesanu ljepotu koja vam je tisućljećima prethodila, nad vama jasno nebo, pred vama modro more, živite vani, na otvorenom, na trgovima. Brzo razvijete svijest o tome da kamo god išli i što god radili, bit ćete komentirani. To je dio mentaliteta za koji mislim da me gurnuo prema teatru. Taj prostor i mentalitet sami su po sebi spontani teatar. Naravno, s godinama se slika svijeta znatno promijenila, pa tako i Mediterana - masovni turizam, kruzeri… Poprima neke druge vizure koje mi nisu omiljene kao one iz djetinjstva i mladosti, i to mi nedostaje.
Story: A planovi za ovogodišnje jedrenje?
Plan je uvijek isti, odriješiti cimu i zaploviti bez plana, istom rutom, srednjodalmatinskim otocima, od uvale do uvale, od pošte do pošte, od prijatelja do prijatelja, bez striktnog plana, po guštu, po volji, ‘po vitru, po potribi’...
Story: Koji je najbolji osjećaj u jedrenju?
Odgovorit ću vam stihom Jakše Fiamenga: “Odriješivši cimu brod kao da dobije odrješenje za sve grijehe s obalom. Razdijelivši se od rive, ide razdijeliti sva svoja bogatstva bogatijem moru.”