Pijanist Zvjezdan Ružić ne samo da nikad ne miruje, već ponovno plovi! Nakon koncertnog spektakla na pontonu na Drugom jezeru u Maksimiru, njegovi su se instrumenti našli na pontonu posred uvale Sakarun, Kariba u srcu Jadrana. Kadrovi spota oduzimaju dah, a jedna od najljepših plaža na svijetu je odlično upotpunila čaroliju koju je Zvjezdan htio prikazati. Ova prekrasna priča ostvarena je u suradnji s Ivanom Čarić, odnosno Turističkom zajednicom Dugog otoka. S obzirom na to da sviranje nasred mora nije česta pojava, morali smo kontaktirati Zvjezdana koji nam je opisao cijelo iskustvo, ali i otkrio o čemu mašta za budućnost.
Kakav je osjećaj bio svirati nasred mora?
Bilo je čarobno, ali istovremeno i maksimalno stresno s obzirom na to da su šanse da klavir i ja završimo u moru bilo jako velike! Naravno da me taj rizik nije omeo u ostvarenju moje vizije. A onda taj trenutak, kada sam se našao na 80 metara udaljenosti od najdraže mi plaže, zbog koje je ova skladba i nastala - to je bilo nešto najčarobnije na svijetu! A onaj osjećaj sviranja klavira nasred mora - to vam ja ne mogu riječima opisati... Ne, nema tih riječi.
Što Vas je toliko oduševilo kod Sakaruna?
Neke stvari u životu teško je objasniti, pa tako i moju zaljubljenost u Sakarun. Zaljubljen sam u njega od prvog dolaska na plažu prije četiri godine, dok sam hodao onim šumskim putićem, gdje približavanjem plaži odjednom čujete zbor zrikavaca, a onda odjednom ugledate onaj pijesak, onu ljepotu, one boje mora u svim nekim najljepšim nijansama... Da, to je Sakarun. A onda još upoznaš i ostatak otoka i shvatiš da si pronašao svoj otok, upoznao divne ljude tamo i sada imam toliko lijepih razloga da čim prije ponovno odem tamo na ljetovanje. Od tog prvog ljeta, tamo sam svake godine - minimalno 2-3 tjedna.
Neke stvari u životu teško je objasniti, pa tako i moju zaljubljenost u Sakarun
Postoji li nakon ovog sviranja na moru, još neki izazov na koji biste hrabro pristali?
Izazova će uvijek biti. Ali ja nisam sportaš u srcu, ne bavim se preskakanjem prepreka. Ja sam romantik koji negdje dođe, nešto osjeti, dobije viziju - a onda me baš briga za sve prepreke ovog svijeta; u mojoj glavi se sve to već dogodilo. Zato možda i uspiju moje avanture, jer ne idem u njih da bih nekome nešto dokazao, već da bih ostvario svoje vizije, one želje moje duše koja iznutra uvijek jednako zapleše kada radim ono što je ispravno. I dok god bude tog osjećaja iznutra, to ću raditi.
Gdje biste to još voljeli svirati, postoji li još neko posebno mjesto?
Uff, mjesta na kojima bih ja volio nastupiti, kao i mojih ideja, ima jako puno. Moja glava nikad ne spava, uvijek nešto maštam, mantram... Neke od tih slika izblijede i budu samo jedna od ideja, a neke me krenu proganjati iz dana u dan, biti sve stvarnije, sve dok ne postane toliko stvarno u jednom trenutku da Svemir jednostavno sve posloži tako da se te moje slike materijaliziraju u nešto opipljivo, kao na primjer ovaj video spot sa Sakaruna. Zamislite tri godine ljetovanja i mantranja tog klavira na pontonu usred uvale Sakarun, a onda se niotkud na plaži pojavi ponton, čitavo ljeto nasukan! Kasnije saznam da taj isti ponton nikad prije nije ušao u more i onda još taj ponton doživi vatreno krštenje upravo na snimanju mog spota! Eto, to vam je samo jedna od mojih čudnovatih priča, a imam ih jako puno... Zato vjerujem da ništa, ama baš ništa na ovom svijetu, u našim životima, nije slučajno.
Otkud crpite inspiraciju?
Inspiriraju me ljudi, situacije, život; ponekad to bude neka riječ, ponekad dodir, nekad je to moja zaljubljenost, moja žudnja... Svašta me inspirira. Primjerice, u doba karantene bio sam kod svojih roditelja na Matuljima. Tako sam jednog dana vježbao klavir s otvorenim prozorima. U jednom trenutku došla je mama, koja je mela po dvorištu, nagnula se na prozor i pitala me: „Sine, je l' ti to sviraš nešto za mene?“ Ja sam se samo nasmijao i rekao da ne, vježbao sam nešto deseto. U tom trenutku to njezino pitanje bilo je toliko moćno, probudilo je nešto u meni. Upalio sam snimač na mobitelu i krenuo stvarati tonove za mamu. Ona je po dvorištu mela, a ja sam polako stvarao melodiju. U jednom trenutku prestala je mesti, nagnula se na prozor i kroz suze mi rekla: "Što je ovo? Toliko me ove note diraju u srce...“ Na to sam joj odgovorio: „ E, ovo je tvoja pjesma, mama!“ I tako, to su vam moje priče. Nikad ne komponiram samo da bih nešto snimio; mora imati priču, mora imati mene. Tek onda to ima smisla - jer svaka moja skladba nosi neke stare emocije, još tada ovjekovječene u notama...