Rođen je u Mexico Cityju 1979. i jedan je od najuspješnijih tamošnjih redatelja mlađe generacije. Michel Franco još je 2012. za film ‘Nakon Lucije’ osvojio glavnu nagradu sekcije Un Certain Regard na filmskom festivalu u Cannesu, 2015. je na istom festivalu nagrađen za najbolji scenarij, i to za film ‘Chronic’. I dvije godine poslije osvojio je nagradu sekcije Un Certain Regard za film ‘Aprilova kći’. Nagrađen je i na Berlin International Film Festivalu, a dobio je i Zlatnog lava na festivalu u Veneciji. Od prvih dana vezan je i uz Sarajevo Film Festival, gdje mu je prošle godine uručeno priznanje Počasno Srce Sarajeva za izvanredan doprinos filmskoj umjetnosti, kao i za podršku Sarajevo Film Festivalu na kojem smo u travnju još jednom imali priliku pogledati njegov najnoviji film ‘Novi poredak’. Ponovno smo imali ekskluzivnu priliku razgovarati s njim o njegovu stvaralaštvu, odnosu sa SFF-om, ali i BiH, o problemima u njegovoj zemlji, a otkrio na je i što ga čini uistinu sretnim.
Story: Povod našeg intervjua je Sarajevo Film Festival. Jeste li nakon toliko vremena postali osobito vezani uz njega?
Da, to mi je jedan od najdražih festivala, uvijek mi je u srcu i rado se vraćam. Uživam ondje, imam prijatelje, mislim da su gotovo svi moji filmovi prikazani ondje. Imam ulogu predsjednika žirija, upoznao sam lokalne redatelje, ali i redatelje iz drugih zemalja. Uvijek se radujem dolasku u Sarajevo, a prikazivanje filmova na otvorenju poseban je doživljaj.
Story: Festival ste prvi put posjetili 2009., što ste očekivali od njega, općenito od BiH?
Zahvalan sam na tome što me moj prvi film odveo tako daleko. Bilo je zanimljivo jer nisam znao što očekivati od zemlje u kulturnom smislu, miksa koji u njoj vlada, a odnosi se na podrijetlo i religiju. Od rata do mog dolaska bilo je prošlo 12 godina, ali sve je ipak bilo tako nedavno i nastojao sam razumjeti što se dogodilo jer nisam u potpunosti sve shvaćao. Tužno je. Imao sam priliku vratiti se svake dvije, tri godine i vidjeti kako se zemlja mijenja, čini mi se da je svaki put sve snažnija, mladi ljudi su uspješniji. Ne znam jeste li primijetili, ali svaki put kad dođem nakon nekoliko godina vidim zemlju koja je bolja na mnogo načina.
Story: Spomenuli ste da se zemlja razvila, a kako se s vremenom razvijao festival?
Već je 2009. bio možda jedan od najvažnijih festivala u regiji, a tijekom godina sve je više gostiju iz svih dijelova svijeta posjećivalo festival, svi shvaćaju njegovu važnost. Mnogi se festivali izgube u aspektu šoubiznisa ili zvijezda, ali festival u Sarajevu pronašao je idealnu ravnotežu jer mu je doista u prvom planu kvalitetan film, a istodobno je velik, nudi masterclassove i važne događaje sa zanimljivim uzvanicima.
Story: U sklopu proljetnog izdanja SFF-a prikazan je ‘Novi poredak’. Premijerno je prikazan prije godinu dana, kako je dosad utjecao na situaciju u vašoj zemlji?
Zanimljivo je to u Meksiku: film sam snimio zbog socijalne nejednakosti, korupcije, nepravde, podijeljenosti u zemlji… Odjeknuo je kao bomba, reakcije su bile snažne, mnogi su bili ljuti, mnogi su ga hvalili. Film je kao ogledalo u kojem se vidi i dobro i loše u našem društvu, a mnogima se ne sviđa taj odraz. Snimio sam ga kako bih izazvao te reakcije. Bilo je zanimljivo čuti i ljude iz drugih zemalja koji su rekli da bi to mogao biti film i o njihovoj državi. To može biti francuski film, talijanski, azijski, odnosno univerzalni. Barem mi tako govore.
Story: Jednom ste rekli da su vaši sugrađani desetljećima nezadovoljni situacijom u Meksiku, čak i stoljećima. Govore: “Tu smo, želimo da nas čujete!” Jeste li im ovim filmom dali taj glas, odnosno omogućili da ih se čuje?
Bilo bi previše ambiciozno složiti se s tim, a i ne želim preuzeti taj zadatak, odnosno reći da je upravo to ono što oni žele. No želim reći da su ljudi umorni od toga što nitko ne odgovara za nedjela, što se ne događaju promjene, što se situacija ne poboljšava. Film zapravo želi pokazati da treba slušati ljude. Bila bi prevelika odgovornost reći da film nosi njihovu poruku.
Story: Neke su scene iznimno nasilne, ali rekli ste da fizičko nasilje nije ono najgore. Možete li nam to pojasniti?
Mislim da je najgore nasilje koje se događa u drugom dijelu filma. Način na koji tretiraju medicinsku sestru kada joj kažu da mora biti korisna i da mora početi čistiti, a ona im odgovara da je ona medicinska sestra, a ne čistačica. Žena inzistira i govore joj da je lijena. To je nasilje. I nema nade za boljitak ako ne shvatimo u čemu griješimo.
Story: Kada govorimo o nasilju, jeste li imali priliku pogledati novi film redateljice Jasmile Žbanić ‘Quo vadis, Aida?’?
Nažalost, nisam, imao sam previše posla, ali sviđaju mi se filmovi koje je Jasmila prije snimila. Osim ‘Novog poretka’, u vrijeme pandemije producirao sam još nekoliko filmova. Upravo montiram film koji sam snimio prije pandemije u Acapulcu. No stvarno me zanima njezin film.
Story: Jasmilin film govori o situaciji koja se dogodila u njezinoj zemlji, vi ste u svom filmu progovorili o problemima u svojoj. Mora li redatelj doista proživjeti barem dio onoga što prikazuje u filmu da bi on bio uspješan?
Najbolji filmovi uvijek nastaju u rodnoj zemlji. Ima puno iznimki, primjerice Miloš Forman je u SAD-u napravio odličan posao, ali ipak ne bolji od onog koji je radio u svojoj zemlji. Nekako se dogodi da se najbolji filmovi snime u vlastitoj zemlji. Vjerojatno je odgovor potvrdan, iako ću i dalje snimati i u SAD-u.
Story: Zašto ste se uopće zaljubili u režiju?
Nisam želio biti kao moj otac. Volim ga i poštujem, ali on i sam kaže da je njegov posao dosadan. Nitko u mojoj obitelji nije se bavio nekim oblikom intelektualnog rada. Kada sam imao 15 godina, zaključio sam kako bi bilo divno snimati filmove. Zvučalo je nerealno, ali vjerojatno sam bio naivan i odlučio pokušati. Na kraju je upalilo, ali uz mnogo truda i rizika. Ispunjava me ova profesija i sretan sam. Naravno, imao sam i očevu potporu. Mogu reći da sam stvarno imao sreće.