Osim što je glumica širokog raspona i neiscrpne znatiželje, štreberica u pripremi, intuitivna u provedbi, Csilla Barath Bastaić neizmjerno je topla, britka i duhovita osoba, rođena zvijezda koja blista i bez svjetla reflektora. U razgovoru za aktualno izdanje magazina Elle, kojem su povod bili fantastična uloga u seriji inspiriranoj jednim od najljepših i najdražih filmova domaće celuloidne povijesti te nedavna premijera Zeitgeist komada ‘Krizni stožer’, progovorila je o svojim glumačkim počecima, prijelomnim motivacijama i procesima rada koji uvijek zadržavaju nešto žive čarolije...
Kada si znala da ćeš se baviti glumom?
Uvijek sam imala zabavljačku crtu. Znaš kako neki klinci nemaju srama pa izvode, pričaju priče, citiraju, glume… Ja sam bila takvo dijete! Bila sam premala da razmišljam kako u tome leži nekakva profesija, više su mi drugi ljudi govorili: “Ajme, vidi, prava glumica!” Imala sam mnogo izvanškolskih aktivnosti, išla sam i u dramski studio u Centar mladih Ribnjak, a onda sam u Klasičnoj gimnaziji krenula na dramsku sekciju. Sjećam se kako smo u Gavelli imali izvedbu Euripidove ‘Ifigenije na Tauridi’, glumila sam Glasnika, i to s čarapom u hlačama da budem vjerodostojniji muški lik. Bila je to produkcija na prilično visokoj razini za srednjoškolsku predstavu i nakon toga su mi neki ljudi pristupili i rekli da bih stvarno trebala ići na Akademiju. I tako sam se odlučila!
Sigurno svaka uloga donosi nešto novo, ali ima li nešto što ti je uvijek dio procesa rada?
Ponajprije mi je važna temeljita priprema, odnosno da skupim što više informacija. Svaka uloga egzistira u određenim okvirima i odnosima, ima sebi svojstvenu unutarnju dinamiku koju prvo moram shvatiti. Postoji cijeli dijapazon mogućih likova koji koreliraju ili ne koreliraju s tvojom realnošću pa treba pronaći razlike i preklapanja, užasno su važne moć imaginacije i sposobnost empatije. Za ‘Pericu’ je ta priprema prije svega značila razumjeti kontekst vremena. I onda u jednom trenutku rada dolazi breaking point u kojem to napuštam, više ne razmišljam o tome što sam doznala, pročitala, promislila, sve se te puzzle slože i moram se malo odmaknuti da vidim kompletnu sliku. Tu za mene dolazi trenutak koji… ne mogu objasniti. To je tren u kojem prepuštam liku da me vodi, da živi kao što mi živimo, ima autentične reakcije kao i mi. Nikad nisam razlagala vlastitu metodologiju rada i ne želim je demistificirati. Naučene stvari postanu integralni dio interpretacije, ali to ne egzistira samostalno, mora se dogoditi magija. Ili se ne dogodi pa flopneš.
Kako si se osjećala kad si dobila ulogu u ‘Dnevniku velikog Perice’? Koliko ti znači biti dijelom nasljeđa tako kultnog djela domaće filmske povijesti?
Bila sam presretna! Obožavam taj film, on je utkan u našu kolektivnu svijest i, naravno, to nosi osjećaj goleme odgovornosti, ali od početka sam znala da princip neće biti copy/paste. To nije nastavak filma niti želimo zauzeti njegovo mjesto, samo smo se na njega naslonili i prenijeli neke elemente: dnevnik koji Perica vodi, Mirjanu Bohanec-Vidović u ulozi Ane Šafranek… Već na prvo čitanje Željka mi se kao lik učinila jako zanimljivom, pogotovo u odnosu s Pericom, s obzirom na to kako je on impostiran u cijeloj priči i kako Željka pridonosi njegovoj metamorfozi. Možda su oni nekoć imali zajedničke nade i aspiracije, ali život ih je odveo na suprotne strane i takvo mi je otuđivanje u bliskom odnosu bilo jako razumljivo. Njoj su silno važni ambicija i samoostvarivanje, to je karakterizira kao suvremenu ženu toga doba, ali nije napisana niti smo je htjeli voditi kao jednodimenzionalni lik. Iskreno se nadam da su njezina slojevitost i razvojni luk uspjeli prijeći ‘rampu’: kako se smekšava i shvaća da je ta veza krenula u nepovrat, ali zato se pronalazi u novome odnosu… Bilo mi je važno pronaći što je tjera da bude tako stroga i beskompromisna, što leži iza toga, kakve su tu frustracije ili očekivanja od partnera koji ih ne može ostvariti. Htjeli smo postići da svaki lik na neki način demantira očekivanja. Serija jest komedija, ali humor nije primarno u gegovima i ne inzistiramo na njemu ni scenaristički ni režijski, ponajprije smo se trudili zadržati feelgood element filma i prenijeti ga u seriju.
Je li te rad na seriji možda potaknuo na razmišljanje o načinima na koje se položaj žena, njihove mogućnosti ostvarenja u društvu u međuvremenu promijenio… ili nije?
Željka je predstavnica tog novog socijalističkog duha u vremenu kad su se mnoge stvari mijenjale. Netko mi je to super objasnio: “Tada je bilo vrijeme nade, a sada je vrijeme beznađa.” Željka je suprotstavljena tradicionalnom nasljeđu filma, koje nose Ana i Eugen Fulir. Društvena uloga žena tih se godina mijenja, dolazi do spoja tradicionalnih i modernih rodnih uloga; žene se više educiraju, emancipiraju i postaju važan dio radne snage. To je desetljeće liberalizacije i seksualne revolucije. Naravno, Željka nije samo predstavnica tog vremena, ona ima svoje sasvim osobne silnice, ali sve je to određuje. Ona se za svoje mjesto pod suncem bori u okolnostima ‘buđenja’, ali ipak u vremenu u kojem je patrijarhat bio mainstream. Da se razumijemo, patrijarhalni obrasci i dalje su prisutni, samo su vještije prikriveni. Jednostavno, društvo nije još dubinski procesuiralo te promjene. Prema van smo jako nediskriminatorni, inkluzivni, politički korektni, žene su nominalno ravnopravne muškarcima, ali diskriminacija i dalje bruji ispod površine i trebat će dosta vremena da se to doista promijeni. A teško je boriti se s nečime što ne vidiš. Zato je važno neprestano i na svim razinama senzibilizirati javnost.
Čini se da ti raspored puca po šavovima, što radiš kad ne radiš?
Obožavam prirodu, volim ostaviti mobitel kod kuće i otići sa svojom predivnom kujicom Betty u šetnju, u šumu, na planinarenje, imam i mali vrt, sadim biljke... Čupam pa sadim, rušim pa gradim. (smijeh) Naravno, volim dobre filmove i knjige, volim biti sama sa sobom i nikad mi nije dosadno, ali trenutačno mi najteže pada nedostatak socijalnog kontakta jer neke od najbližih prijatelja nisam dugo vidjela... To mi zapravo najviše nedostaje.