Nagrađivana glumica Nina Violić govori o pripremi predstave ‘Aretej’ i ‘U agoniji’, nastale prema dramama Miroslava Krleže, a u režiji Ivice Buljana, čija je premijera zakazana za 8. lipnja u zagrebačkom HNK.
Story: Redatelj Ivica Buljan pripremio je diptih, odnosno objedinio je Krležine drame ‘Aretej’ i ‘U agoniji’ u jednu predstavu, a suprotstavlja ih u dva samorazarajuća sudska procesa. Koliko su i zašto ova dva Krležina teksta danas aktualna?
Sve što je Krleža napisao uvijek je aktualno zato što se on društvom bavio filozofski, a tu nema velikih pomaka od antike do danas. S druge strane, bio je beskrajno nadahnut i kreativan u istraživanju ženske psihe. A tu se isto tako nikad ništa, nažalost, nije promijenilo.
Story: Osnovna je Krležina premisa u obje spomenute drame postati i ostati čovjekom. Što danas to, prema vašem mišljenju, znači u kaosu pandemije i društvenih ograničenja?
Oduvijek je na svijetu bilo ograničenja i raznih katastrofa, a ljudskost je cijelo to vrijeme bila najveći zadatak i najveći izazov. Ostati čovjekom će, sve dok postojimo, biti naše najveće postignuće.
Story: Igrate Lauru Lenbach. Koliko je ona psihološki težak lik? Koliko je teško ući u srž lika kada je ograničeno vrijeme proba?
Laura je pošten, ponekad naivan i bolno iskren čovjek s greškom, nasljednom greškom. Ovo prvo razumijem, ali ovo drugo još tražim. Neke su mi njezine krhkosti jednostavne, a s nekima se borim. Teško je u njezinoj glavi, ali mogu to gledati i dok sam s njom, ipak se odmorim od sebe.
Story: Osim što u predstavi igra gotova sva glumačka krema HNK, prvi put u nacionalnoj kazališnoj kući scenografiju postavlja konceptualni umjetnik Dalibor Martinis. Ima li još nešto po čemu je ovaj komad poseban?
Na sve to gledam isključivo iz glumačke perspektive i nadam se da ćemo unutra upisati neka jednostavna intimna rješenja. U svim Krležinim kompliciranim konstrukcijama neprestano tražim jednostavnost. Krešo, Livio i Ksenija također, a nadam se da će to doprijeti do publike.
Story: Što biste poručili gledateljima, što mogu očekivati u ovom čitanju Krleže? Ima li nade?
Iz perspektive Laure Lenbach pouzdano tvrdim da nade nema i neće je biti.