Na nedavno završenom 15. WTA Croatia Bol Openu na Braču, unatoč svim pandemijskim ograničenjima i zamkama, tenisko umijeće pokazale su glavne nositeljice turnira Anna Blinkova i Arantxa Rus, kao i četiri hrvatske tenisačice, među kojima je bila i talentirana Ana Konjuh. Iako je malo nedostajalo da prvog dana bolskog turnira izbaci šestu nositeljicu, Ruskinju Ljudmilu Samsonovu, koja je naposljetku slavila, Ana je za Story ispričala kako nije nezadovoljna igrom da bi se ljutila na sebe.
- Iskreno, jako sam se veselila tom turniru i, kao što znate, ovo je jedini WTA turnir za žene u Hrvatskoj. Jako je lijepo igrati kod kuće. Nažalost, dosad sam u Bolu imala priliku igrati samo jedne godine pa sam iznimno sretna što sam došla na Brač. Organizatori definitivno nisu mogli odabrati ljepše mjesto. Sretna sam što sam ovaj put prošla bez ozljede, a i jako sam se veselila igri nakon pandemije. Nije bilo turnira pa je teško vratiti se u ritam igranja, ali vjerujem kako je sve iza nas i da ćemo se već iduće godine vratiti u normalu - rekla nam je mlada sportašica koju očekuju kvalifikacije za Wimbledon, ali prije toga nastupi u Berlinu ili Nottinghamu na travi. Istaknula je da pobjede sportašima podižu samopouzdanje, a želja joj je ući u top 100 tenisačica do kraja godine. Prisjetila se i prošle godine te kako je proživjela razdoblje bez aktivnog treninga i natjecanja.
- Kad je pandemija počela, još sam bila na rehabilitaciji i mislila da će sve trajati nekoliko mjeseci te da ću se vratiti na teniski teren i zablistati. No sve se oduljilo, turniri su otkazani pa smo svi željni tenisa i dobre igre. Činjenica da su tenisačicama ostali bodovi od prošle godine i da svi žele samo igrati ne ide mi u prilog. U ožujku prošle godine nisam trenirala sigurno mjesec dana, pokušavali smo naći terene, jedva smo čekali da mjere popuste. Nije bilo lako. To je moj posao, jedino što znam raditi. No ne želim se žaliti, vratila sam se, radim ono što volim. Cijeli je svijet stao u trenu, život se odvijao pod maskama. I danas su u svakoj zemlji na snazi druga pravila te se moramo na to naviknuti. Posebno je teško na turnirima gdje ne smiješ boraviti nigdje osim u hotelskoj sobi i na terenu. Time nam je ograničena sloboda, a ljudska psiha je takva da sve što je zabranjeno želiš još više. Ipak, najvažnije je pridržavati se pravila i nadati se da će pandemija brzo proći - kaže Ana koja nam je otkrila i kako je pronalazila motivaciju.
- Nisam igrala kako spada od 2018. pa definitivno nije nedostajalo motivacije. Znala sam da moram uhvatiti posljednji vlak jer lete godine, a znam da ovo želim raditi. Neću stati dok ne napravim sve što mogu. Zasad ide u dobrom smjeru - optimistično najavljuje ova svjetska putnica, sretna jer je nedavno provela i odmor u rodnom Dubrovniku.
- Bila sam kod kuće za Uskrs. Iznenadila sam svoje, no već sam se na Uskrsni ponedjeljak vratila jer sam imala treninge i pripreme za turnire. Samo jedan dan s obitelji, ali bilo je jako lijepo. U društvu sestara, nećakinja i roditelja uvijek je živo. Kako živim sama, kažem - svakoga gosta tri dana dosta. No svaki put kad dođem u Dubrovnik, u meni se nešto probudi. Lijepo ga je doživjeti očima odrasle osobe - smije se zgodna Dubrovkinja kojoj su, kad je počela trenirati tenis, tepali da je čudo iz Grada. Otkrila nam je i na što je dosad najponosnija.
- Drago mi je što sam bila na Olimpijadi u Riju 2016. kao najmlađa predstavnica, to je san svakog sportaša. Pa tu je i WTA Nottingham, ponosna sam što sam osvojila i dva juniorska Grand Slama u karijeri. Uživala sam u tom razdoblju s puno druženja. Nedostaje mi ta socijalizacija, ali lijepo je osvrnuti se i pogledati sve što sam proživjela - istaknula je Ana koja je jednom rekla da bi voljela igrati do 27. godine.
- Nakon moje ozljede i pandemije mislim da ću izgurati još koju godinu, ali ne želim igrati tenis sa 35 godina. Već mi je 23 pa mi se sve to čini jako blizu. Možda bih htjela završiti do 30., vidjet ćemo... Željela bih biti mlada mama, ali ne mogu to odjednom, nažalost. Tko zna što će se dogoditi - rekla je kroz osmijeh, no sanja jasne snove.
- Moj san je biti prva na svijetu kao i svakom tenisaču. Htjela bih osvojiti Wimbledon, to mi je najdraži turnir! Ondje je povijest tenisa - priznaje Konjuh koja se profesionalno prihvatila reketa jer se ugledala u stariju sestru. Iako je proputovala gotovo cijeli svijet, zbog turnira je malo vidjela daleke luke i gradove te kaže da je život profesionalnog tenisača prilično usamljen.
- Na putu sam 40 tjedana godišnje. Svoj tim viđam više od svoje obitelji. Srećom, danas imamo razne tehnološke mogućnosti pa je lakše komunicirati. No u sportu se sve to na kraju isplati. Veseli me i moj mali krug prijatelja koji me čvrsto drži na zemlji. Organiziramo večere i filmske maratone kod mene - kaže ova hrabra djevojka koja je posljednjih godina imala četiri operacije lakta.
- Moj lakat više nikada neće biti normalan, sve ovisi o danu i tome kakvi su uvjeti. Prošlo je ono što me najviše mučilo i zbog čega nisam mogla igrati, no zagrijavanja i istezanja traju dvostruko dulje. Ali sve je to cijena koja se mora platiti - priča sportašica kojoj su najveća podrška njezine tri sestre, a najpovezanija je, kako kaže, s Antonijom. Otkrila nam je i je li trenutačno zaljubljena te kakav je dečko može privući.
- Nisam zaljubljena. Otvorena sam za sve, iako mi je karijera na prvome mjestu. A kad me pitate za dečke, nemam svoj tip. Fizički bih jedino voljela da bude viši od mene. Voljela bih i da nije u mom sportu, ali da razumije sve, kao i to da me neće biti kod kuće 40 tjedana godišnje. Teško je uspjeti na daljinu, ali vjerujem da ljubav sve pobjeđuje - zaključila je simpatična Ana.