Bio je novinar, vojnik, pisac, pijanica, ribič, omražen i ikona, nešto poput rock zvijezde svoga vremena. Obožavali su ga milijuni i nitko nije sumnjao da ga čeka velika budućnost, osim njega. Ernest Miller Hemingway jedan je od najvećih američkih i svjetskih pisaca koji je već za života postao slavan i priznat. Živio je punim plućima, neki bi rekli i prepunim, a godinama poslije njegove smrti o njemu se pričaju razne priče. Cijeloga života imao je problematičan stav prema ženama, a uzrok je tomu, nagađaju neki, njegova mržnja prema majci Grace koja ga je, kada je bio dječak, odijevala u haljinice kako bi sličio starijoj sestri Marcelline. Zbog toga se ženio četiri puta, a svaku bi suprugu ostavio zbog bojazni da će ona ostaviti njega. Htio ih je, kako je sam jednom rekao, preduhitriti.
Volio je pisati u spavaćoj sobi svoje kuće u San Francisco de Pauli, predgrađu Havane. U četvrtastom tornju, koji se izdizao iznad jugozapadnog ugla njegova doma, imao je posebno opremljenu radnu sobu u koju je odlazio samo kada bi ga na to natjerali njegovi ‘likovi’. Premda je bio odličan i vješt pripovjedač, čovjek bogatog humora i golemog znanja o stvarima koje su ga zanimale, Hemingway je smatrao da je teško govoriti o pisanju - ne zato što ima samo nekoliko ideja o tome, nego zato što snažno osjeća da te ideje trebaju ostati neizgovorene. Iako se na prvi pogled činilo da živi u neredu, njegova je soba pažljivijem promatraču otkrivala vlasnika koji je uredan, ali ne može podnijeti da odbacuje stvari, pogotovo ako imaju emocionalnu vrijednost. Na vrhu jedne od polica čuvao je čudan izbor suvenira - žirafu od drvenih perli, malu kornjaču, minijaturni model lokomotive, dva džipa i venecijansku gondolu, igračku medvjeda s ključem za navijanje, majmuna koji nosi činele, minijaturnu gitaru i minijaturni limeni model dvokrilca američke ratne mornarice. Sasvim je bilo jasno da svaki dio njegove kolekcije ima svoju vrijednost, baš kao i tri para bizonskih rogova koja je držao u spavaćoj sobi, a njihov značaj nije u veličini nego u onome što se dogodilo tijekom lova kada su stvari krenule loše.
- Veseli me gledati u njih - rekao je.
O njegovu stilu pisanja i djelima objavljeno je mnogo knjiga, stručnih radova, doktorata, biografija, eseja, ali ostalo je i mnogo toga nepoznatog. Rođen je 21. srpnja 1899. u velikoj obitelji pa je imao jednog brata i četiri sestre. Ime je dobio po ujaku Milleru i djedu Ernestu. Odrastao je u naselju Oak Park za koje je uvijek govorio da je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata. Iako je Oak Park bio blizu velikoga grada, za razliku od Chicaga, u njemu se uvijek njegovao konzervativan i zatvoren način života pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima, ali to ga nije spriječilo da se već tada oda alkoholu. Koliko je predano i strastveno pio postalo je legenda, ali nikada nije bio mamuran. Zapravo, u mladosti i nije prestajao piti. Pio je cijeli dan pa bi se spotičući zavalio na kauč ili legao na pod ili neko smeće jer do krevet nikada nije stigao. Čim bi se probudio, nastavio bi piti.
- Pijem kako bi drugi ljudi bili zanimljiviji - jednom je objasnio svoju ovisnost.
Ženio se četiri puta jer bi mu, kako je jednom rekao, žene brzo dosadile. A kada bi mu jedna postala supruga, ubrzo bi poželio neku drugu pa se na ljubav obvezao s Hadley, Paulineom, Marthom i Mary.
Obožavao je mačke i u njegovim kućama uvijek ih je bilo na desetke. Prvu je polidaktilnu mačku sa šest prstiju dobio od nekog kapetana, a poslije smrti njegova je kuća pretvorena u muzej i kuću za njegove mačke. U Key Westu na Floridi danas živi 50-ak praprapraunučadi mačaka sa šest prstiju, a sve rođene s tim genetskim poremećajem nazivaju se Hemingwayevim mačkama.
Strast su mu bile i puške. Automatskom puškom Thompson lovio je i morske pse koje je mrzio jer bi mu pojeli ribu koju je ulovio jer je bio i strastveni ribič. Jednom je prilikom u danu ulovio sedam igluna. Osim lova na morske pase, dok je živio na Kubi, od ljeta 1942. do kraja 1943., organizirao je patroliranje i lov na nacističke podmornice u vodama sjeverno od Kube. Naoružao bi se automatskim puškama i ručnim granatama jer Amerika nije bila pripremljena za Drugi svjetski rat pa je sam Roosevelt pozvao dobrovoljce da patroliraju Atlantikom. Hemingway je bio jedini američki civil koji je patrolirao oko Kube. Trebao je pozvati pojačanje, ali namjeravao je sam napasti, što bi bilo ravno samoubojstvu. Srećom, nije imao bliske susrete.
Tijekom Prvoga svjetskog rata, 1917. godine, vojska ga je odbila zbog lošeg vida pa se dobrovoljno prijavio u Crveni križ gdje je postao vozač hitne pomoći. Poslan je na talijanski front, a kada je početkom srpnja 1918. godine iz kantine nosio čokoladu i cigarete vojnicima, započeo je napad granatama. Geleri su ga pogodili u obje noge i odmah je operiran, a tek je pet dana poslije mogao biti prevezen u bolnicu. U to se vrijeme zaljubio u sedam godina stariju medicinsku sestru Agnes von Kurowsky. Nakon nekoliko tjedana veze, odlučili su se vjenčati, ali kada se Ernest vratio u Ameriku, ona je povukla pristanak jer je željela nastaviti graditi karijeru. Bio je shrvan i otada je svaku ženu u svom životu ostavio kako ne bi bio ostavljen. Ubrzo se oženio osam godina starijom Hadley Richardson, crvenokosu prijateljicu svoje sestre, s kojom je dobio sina Johna Bumbyja.
Iako je sudjelovao u Prvome svjetskom ratu, Španjolskom građanskom ratu i Drugome svjetskom ratu, prezirao je rat. Ali ako si već u ratu, rekao je, onda moraš pobijediti. Kao dječak s ocem je naučio sve o kampiranju, planinarenju, lovu i ribolovu. Obožavao je ribolov u dubokim vodama, lov, safari, sve što je podizalo adrenalin. Kad je prvi put vidio borbu bikova u Pamploni, zaljubio se u koridu, a nakon trećeg posjeta, u samo osam tjedana napisao je ‘Sunce se ponovo rađa’. Tada se zaljubio u Pauline Pfeiffer pa se u siječnju 1927. godine razveo od Hadley i u svibnju stupio u novi brak s dotadašnjom ljubavnicom. U drugom braku dobio je sina Patricka, a Paulinin težak porođaj Ernest je uklopio u ‘Zbogom oružje’ i činilo se da se uz nju smirio. No na zimu je dobio vijest da se ubio njegov otac, što ga je strašno pogodilo. Kada je primio telegram i doznao tragičnu vijest, tada 29-godišnji pisac vratio se u obiteljski dom u Oak Parku. Očeva smrt proganjala ga je cijelog života, a od tada je Ernest dio tuge i zbunjenosti utapao u alkoholu. Osjećao se, priznao je prijatelju, kao da mu se svijet srušio.
- Moj je otac bio kukavica, upucao se bez razloga - pisao je Ernest, koji je tada smatrao da je oca ‘u smrt gurnula’ njegova majka Grace Hall. U život ga je poslije vratio Gregory, drugi sin kojeg je dobio s Paulinom, a tih je godina bio posebno umjetnički inspiriran.
- Kada radim na knjizi ili priči, pišem svako jutro gotovo odmah nakon što otvorim oči. Tada me nitko ne ometa, bude svježe ili hladno pa se zagrijem dok pišem. Čitam ono što sam napisao prije i prestanem na mjestu gdje znam što će se dogoditi tako da od toga ponovno krenem. Potom pišem i prekidam opet na mjestu na kojem znam što će se sljedeće dogoditi, tu se zaustavim i pokušam preživjeti do sljedećeg dana kada ponovno navalim. Počinjem otprilike u šest ujutro i mogu raditi sve do podneva. Kada se zaustavim, budem prazan, ali istodobno i ispunjen, kao kada vodiš ljubav s nekim koga voliš. Ništa te ne može povrijediti, ništa se ne može dogoditi, a ti samo čekaš sljedeći dan da sve to ponoviš. To čekanje sljedećeg dana zapravo je najteže - rekao je u jednom intervjuu.
Ubrzo nakon Gregoryjeva rođenja Ernest je sreo staru prijateljicu, novinarku Marthu Gellhorn, koja je imala potpuno drukčiji odnos prema književniku i nije ga doživljavala kao centar svijeta, što mu je imponiralo. Brak s Pauline polako je i bolno odumirao te je završio razvodom, a on se 1940. oženio Marthom. Ona mu je bila inspiracija za roman ‘Kome zvono zvoni’, djelo koje mu je donijelo toliko željeni uspjeh. U mjesec dana prodano je pola milijuna primjeraka, a roman mu je donio i nominaciju za nagradu Pulitzer. S Marthom je bio četiri godine, ali on je bio pregrub i brak se raspao jer je upoznao novinarku Mary Welsh koju je zaprosio već na trećem spoju.
- Mary mu je bila posljednja supruga, ali ni s njom brak nije bio lak. Osim pijančevanja i naglih promjena raspoloženja, stalno su ga sustizale nesreće: Mary je imala izvanmateričnu trudnoću, on je zdrobio koljeno u automobilskoj nesreći, Mary je slomila oba gležnja na skijanju, sin Patrick imao je tešku prometnu nesreću, umrli su mu prijatelji William Butler Yeats, F. Scott Fitzgerald i James Joyce. Hemingwayev izdavač u Scribneru, kući koja je objavila sve njegove romane i pripovijetke, također je umro u tom razdoblju. Svi ti događaju strašno su ga deprimirali, imao je sve češće glavobolje, probleme s kilogramima, tlakom i dijabetesom. No nastavio je pisati.
Kada je sa suprugom otputovao u Europu, ostali su u Veneciji nekoliko mjeseci i ondje se zaljubio u tada 18-godišnju Adrianu Ivancich. O tome je napisao knjigu ‘Preko rijeke i u šumu’ koja nije bilo naročito dobro prihvaćena, što ga je razbjesnilo pa je u samo osam tjedana ugrubo napisao novo djelo ‘Starac i more’. Knjiga je bila hit od trenutka kada je objavljena. Hemingway je postao međunarodna zvijezda, osvojio je Pulitzera i otputovao u Afriku, gdje je u dva dana zamalo poginuo u dvije zrakoplovne nesreće. Unajmio je aviončić za let iznad tada Belgijskog Konga, što je bio božićni dar za Mary. Željeli su fotografirati vodopade iz zraka, ali je pilot aviona, izbjegavajući jato ptica, zakačio telefonski stup i avion se srušio. Mary je slomila dva rebra, a oboje su natukli gotovo cijelo tijelo. Idući su dan htjeli otići liječniku u grad Entebbe pa su se ukrcali u drugi zrakoplov koji je pri polijetanju eksplodirao. Hemingway je zadobio nove ozljede, strašne opekline i napuknula mu je lubanja, čak mu je curila moždana tekućina. Ozlijedio je glavu jer je njome razbio prozor kako bi mogli izići. Posljedice su bile oštećenja sluha i vida. Kada su napokon stigli u Entebbeu, neko je vrijeme demantirao pogrešno objavljene osmrtnice u novinama koje su izvijestile da je poginuo ili on, ili on i Mary… Ubrzo nakon toga dogodila mu se još jedna bizarna nesreća. Sa suprugom i sinom otišao je na pecanje koje je završilo kobno. Zahvatio ih je šumski požar pa je Hemingway dobio opekline na nogama, torzu, usnama, lijevoj ruci i desnoj nadlaktici. Kada su se dočepali Pariza, Mary je prijateljima rekla što se sve Ernestu dogodilo: dva slomljena diska, rapture na bubrezima i jetri, dislocirano rame, napuknuće lubanje. Sve to izazvalo je gubitak orijentacije pa je Ernest pio više nego ikada prije kako bi lakše podnio strašne bolove.
U konkurenciji za Nobelovu nagradu 1954. godine bio je s Isak Dinesen, Carlom Sandburgom i Bernardom Berensonom, a nagrada je stigla u njegove ruke. Skromno je tada rekao kako manje od njih zaslužuje Nobela, ali da će mu novac dobro doći. U Stockholm nije otputovao zbog bolova, ali poslao je svoj govor koji je zapravo definicija života književnika, a pročitao ga je John M. Cabot, američki veleposlanik u Švedskoj.
Posljednjih godina života postao je paranoičan i mislio je da ga FBI špijunira. Prema preporuci liječnika, 1960. liječen je tada popularnom metodom elektrošokova i primio ih je 15. Poslije se pokazalo da to nije bila puka paranoja jer je Edgar Hoover, direktor FBI-a, osobno naredio da ga se nadzire, kao i mnoge druge slavne osobe iz svijeta književnosti i filma. Neki autori nagađaju da je Hemingwaya tijekom 1941. godine pokušao regrutirati KGB da kao špijun radi za sovjetsku obavještajnu službu pod kodnim imenom Agent Argo te je to bio jedan od razloga zašto je Hoover htio da ga se nadzire.
Vrijeme od kraja 1955. do početka 1956. godine Ernest je u proveo u postelji. Liječnici su bili jasni: mora prestati piti jer mu je jetra u katastrofalnom stanju. U početku ih je poslušao, ali ubrzo je nastavio po starom. Kada je 1956. otputovao u Europu kako bi posjetio prijatelja na samrti, baskijskog pisca Píja Baroju, Hemingway se vratio bolesniji nego ikada prije. Osim jetre, mučili su ga krvni tlak i ateroskleroza. Kada se 1956. godine vratio u Pariz, podsjetili su ga da je 1928. u hotelu Ritz ostavio je nekoliko velikih kutija. Nakon što ih je otvorio, pronašao je svoje bilježnice u koje je zapisivao sve što mu se događalo tijekom boravka u glavnom gradu Francuske. Zapisi u kojima se spominju brojne tada važne osobe objavljeni su 1964. godine pod nazivom ‘Pokretna gozba’.
Polako je upadao u sve dublju depresiju iz koje se nikada nije izvukao. Kubu su počeli opsjedati turisti pa se preselio u Idaho, u Ketchum. Na karipskom otoku posljednji je put boravio 1960., a svoje rukopise i umjetnine tada je pohranio u sef banke u Havani. Kubanske vlasti poslije su ga otvorile, a u njemu se nalazila Ernestova kolekcija od četiri do šest tisuća knjiga. Hemingwaya su lijekovi samo još dublje gurali u depresiju, danima je ležao u postelji, elektrošokovi su od njega napravili ruševnog starca, a jednom ga je prilikom Mary zatekla kako sjedi s puškom u rukama. Brzo je pozvala liječnika koji mu je dao injekcije za smirenje te ga odveo u bolnicu gdje su ga podvrgnuli elektrošokovima i 30. lipnja 1961. pustili kući. Samo dva dana poslije, rano ujutro, ubio se svojom najdražom puškom. U podrumu, gdje je držao oružje, mirno je otključao ormar, popeo se u hodnik na prvom katu, sjeo, napunio pušku s dvije patrone i pucao si u usta.
- Što je čovjeku više važno? Da bude zdrav. Dobro radi. Jede i pije s prijateljima. Zabavlja se u krevetu. Ja više nemam ništa od toga. Razumiješ li to, k vragu - rekao je u posljednjem intervjuu.
U početku su mediji objavili da je poginuo nesretnim slučajem pa je imao katolički pogreb na kojem je jedan od ministranata pao u nesvijest i razbio glavu o lijes književnika. Brat, Leicester, komentirao je: “Meni se čini da bi Ernest bio jako zadovoljan.”
Mary je tek nakon nekoliko godina u jednim novinama priznala da se Ernest ubio. Pred samoubojstvo ponašao se isto kao što se ponašao i njegov otac. Poslije je ustanovljeno da su obojica imali hemokromatozu - bolest koja onemogućava razgradnju željeza koje se gomila u organizmu te izaziva mentalno i tjelesno propadanje. I njegova sestra Ursula i brat Leicester počinili su samoubojstvo. Sin Gregory promijenio je spol i 2001. godine umro je u ženskom zatvoru u Miamiju od srčanog udara, dok se unuka Margaux ubila 1. srpnja 1996. - dan prije godišnjice smrti svoga djeda.
Osebujan čovjek impresivnog životopisa svjetsku književnost obogatio je nevjerojatnim djelima, a ostavio je oko 3000 neobjavljenih rukopisa za koje su mu inspiracija bili teški događaji. I sam je jednom rekao: “Čovjek najbolje piše kada je najdepresivniji jer samo tada iz njega mogu izići najsnažnije emocije.”