Tek joj je 18 godina, a već je osvojila domaću, ali i svjetsku publiku. Njezino ime je Gracija Filipović, a ulogom Julije u filmu ‘Murina’, koji će publika ovoga vikenda moći pogledati na Rab Film Festivalu, a tijekom tjedna i na Sarajevo Film Festivalu, Gracija je dokazala da itekako može parirati i iskusnijim glumačkim kolegicama.
Svoje prve glumačke korake napravila je u Kazalištu Marina Držića u rodnom Dubrovniku, a istodobno se bavi i još jednom umjetnošću - plesom. Ova simpatična djevojka, koja za sebe kaže da je poprilično mirna, uskoro se seli u Zagreb gdje je upisala fakultet - no neće, kako bi mnogi očekivali, studirati na Akademiji dramske umjetnosti, nego na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, gdje je upisala biologiju. Kako provodi slobodno vrijeme, zašto je morala naučiti loviti ribu harpunom i s kime se to može vječno svađati, Gracija je otkrila u intervjuu za Story.
Story: Javnost ste osvojili ulogom u filmu ‘Murina’, a očarali ste i sve prisutne na filmskom festivalu u Cannesu, gdje je film imao svjetsku premijeru. Kakve vam misli otad prolaze glavom? Jeste li svjesni uspjeha koji ste postigli?
Sve se to dogodilo nekako prebrzo. Iz Cannesa sam odmah išla u Pulu, gdje sam na premijeri ‘Murine’ doznala da smo osvojili nagradu Camera d’Or. Tek su mi se sada slegle emocije te sam stvarno sretna i ponosna i zanima me što će o filmu misliti hrvatska publika koja će uskoro dobiti priliku i vidjeti film u kinima.
Story: Lik Julije koji ste utjelovili susreće se s usamljenošću i neshvaćenošću. Je li se i vama ikada dogodilo takvo što? Jeste li u nekom trenutku osjećali da ste neshvaćeni ili možda usamljeni?
Mislim da se svatko u životu ponekad osjeća usamljeno ili neshvaćeno, pogotovo mladi ljudi koji prolaze različite faze u životu te pokušavaju shvatiti što žele i kakva zapravo osoba postaju. Pogotovo je teško bilo u vrijeme pandemije jer su nam uobičajene aktivnosti postale nedostupne, pa i to dovodi do osjećaja usamljenosti.
Story: Pripremajući se za ‘Murinu’ naučili ste roniti s bocom i loviti ribu harpunom. Kako biste opisali to iskustvo, je li vas bilo strah?
Pripreme su bile intenzivne, ali i vrlo zanimljive. Posebno mi se svidjelo ronjenje na bocu i nije me bilo nimalo strah, pogotovo zato što sam trenirala plivanje 11 godina.
Story: Kako je tekla suradnja između vas i redateljice filma Antonete Alamat Kusijanović te ostalim glumcima? Jeste li dobili neki savjet od kolega koji vam je pomogao i olakšao posao?
Atmosfera na setu je stvarno bila super, svi su bili opušteni, ali i spremni na rad. Puno smo se pripremali pa nije bilo neke panike na snimanju i postigli smo dinamiku prave obitelji. I Antoneta i glumci su mi bili velika podrška na setu te bez njih, kao i bez ostatka ekipe, sigurno ne bi bilo moguće napraviti ovakav film.
Story: Upravo je spomenuti film uvršten u natjecateljski program ovogodišnjeg SFF-a. Veselite li se posjetu Sarajevu?
Jako se veselim posjetu Sarajevu jer je to grad koji sam često posjećivala s roditeljima u djetinjstvu i ostao mi je baš u lijepom sjećanju, a ovaj posjet bit će poseban i zbog samog festivala na kojem nisam nikada bila, a čula sam o njemu sve najbolje.
Story: Neki glumci kažu da im nije ugodno gledati sebe na ekranu, dok neki nemaju problema s tim. Kakvi ste vi kad je o tome riječ?
Nije mi to neki prevelik problem, ali ako mogu birati, onda radije ne gledam, ne volim se baš gledati.
Story: Pročitala sam da ste vrsna plesačica stepa. Kada ste se počeli baviti time i možete li nam već sada reći što vam je draže – ples ili gluma?
Plesati sam počela sa šest godina u plesnom klubu Step’n jazz u Dubrovniku koji trenutačno vodi Linda Valjalo. Volim plesati, a step mi je jedna od najdražih plesnih tehnika jer dopušta puno improvizacije i igranja ritmom. Ne znam što mi je draže, step plešem cijeli život i za njega me vežu brojne lijepe uspomene od putovanja i festivala do jako dragih prijatelja, a u glumi mislim da imam više mjesta za napredak.
Story: Kada smo već kod glume, gdje ste napravili prve glumačke korake i uspijevate li uskladiti te dvije umjetnosti?
Glumiti sam počela u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku, a moja prva predstava bila je ‘Hasanaginica’ Ivana Lea Leme. Nakon toga sam još nekoliko godina glumila u kazalištu, gdje sam i dobila svoju prvu glavnu ulogu u predstavi ‘Prasac koji gleda u sunce’ Olje Lozice. Nakon kazališta počela sam se baviti filmom, s počecima u kratkometražnom filmu ‘Mali debeli rakun’ redateljice Barbare Vekarić. A potom je došlo i do suradnje s Antonetom te našeg rada na ‘Murini’ i njezinu kratkom filmu ‘U plavetnilo’.
Story: Imate li neke glumačke uzore?
To je definitivno Meryl Streep!
Story: Zahvaljujući plesu dvaput ste sudjelovali i u showu ‘Supertalent’. Kako biste opisali to iskustvo?
Na ‘Supertalentu’ sam bila sa svojom plesnom grupom Step’n jazz i to mi je iskustvo ostalo u lijepom sjećanju zbog prijateljstava koja sam ondje ostvarila, a bilo mi je zanimljivo vidjeti kako se snima i kako izgleda uživo takav show.
Story: Mnogi filmski stručnjaci kažu da ste iznimno talentirani, ali čini se da vama gluma nije prvi izbor!? Pročitala sam da planirate upisati biologiju ili veterinu. Jeste li se već odlučili za jedno od toga dvoje?
Da, upisala sam biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.
Story: Imate li još skrivenih talenata? Ili nam možete otkriti nešto u čemu vam ne ide sve od ruke?
Imam jako dobru memoriju i s lakoćom učim, što mi je definitivno olakšalo školske obaveze, ali i učenje tekstova za uloge. S druge strane, stvarno sam očajna u pjevanju!
Story: Otkrijte nam nešto o svome djetinjstvu, kakvi ste bili kao dijete? Koje vas uspomene vežu za to razdoblje?
Kao dijete sam bila pomalo povučena, što je ironično s obzirom na to da sam glumila u kazalištu. Imala sam i tada puno obaveza, trenirala sam plivanje i step, i nisam imala baš puno vremena za druženje, a i puno draže mi je bilo čitati neku knjigu u osami. Imam lijepa sjećanja na djetinjstvo, bilo je puno putovanja i natjecanja, ali i prijatelja s treninga s kojima sam uglavnom ostala u dobrim odnosima.
Story: Kako provodite slobodno vrijeme? Kako izgledaju vaša druženja s prijateljima?
Nemam puno slobodnog vremena, ali volim ga provoditi s prijateljima u šetnji ili na piću, volim čitati ili pogledati dobar film.
Story: Što vas može izbaciti iz takta? Jeste li inače smirena ili temperamentna osoba?
Rekla bih za sebe da sam prilično smirena osoba, ne može me puno toga izbaciti iz takta i najčešće izbjegavam svađe. Ipak, ima nekoliko stvari koje me brzo naljute - sa seksistima se mogu svađati vječno!