Otišao je jedan od najvećih - tim je riječima većina naših medija objavila tužnu vijest da je 22. studenoga 2020. u 78. godini života preminuo filmski, televizijski i kazališni glumac Mustafa Nadarević. Napustio nas je zbog zloćudne bolesti pluća, u svom zagrebačkom domu. U siječnju 2020. objavljeno je da je već dulje suočen s opasnom dijagnozom, o čemu je i govorio.
- Kad sam shvatio da je to dio života, da je bolest dio života, onda sam je prihvatio. Kad nešto prihvatiš s ljubavlju, onda se može pobijediti zloćudna bolest - bio je optimističan, upozorivši sve dugogodišnje pušače da se odazovu na preventivne preglede, a i sam se uključio u kampanju ‘Udahni život’.
- Mogu im poručiti da ne budu primitivni kao ja, da se ne boje doktora. Meni je doktor još kao malom djetetu bio ‘jao’, od zubara nadalje, sve je bilo strašno. Dobro je da se ide na vrijeme na preglede, jer onda je izlječivost vrlo blizu - nadao se, pogotovo što tada više nije ni pušio, a važnu odluku o prestanku donio je nakon operacije srca. Novu strast pronašao je u igranju golfa. Iako je zagazio u osmo desetljeće života, vjerovao je da se glumom može baviti i dalje, samo je važno pravilno rasporediti energiju. Nažalost, bolest je bila jača, a u oproštajnim tekstovima o iznimnom glumcu i umjetniku nabrajale su se uloge u kojima je ostavio jedinstven potpis, pisalo se o njegovu kreativnom putu, životu, razmišljanju. A opet, sve to nije bilo dovoljno u prikazivanju njegove glumačke veličine... Da je pitati samog Nadarevića, njemu intervjui i pojavljivanje u medijima bez povoda ionako nisu bili važni. Tu i tamo ispričao bi nešto za medije, a to bi bilo nesumnjivo iskreno, humoristično, na trenutke i poetično. A kako su pojedini citati, njegove misli pravi dragulji koje bismo iznova trebali čitati, u našoj posveti ovom velikanu ponovit ćemo ih, barem ono što smo pronašli u njegovu javnom ‘fundusu’. U povodu prve godišnjice smrti slavit ćemo, zapravo, njegov umjetnički put i život.
- Kad mi neka budala kaže: ‘Pa ti si bogat, dobro zarađuješ!’ dođe mi da mu odgovorim: ‘Jesam, jesam! Moje bogatstvo uistinu nije malo.’ Jer za razliku od njega mogu biti luda, sluga, kralj, brico, mogu biti i budala, ali on ne može biti ja! Mogu se igrati, mogu i pobjeći… Zato sam tu! - rekao je u jednom razgovoru 1988. Mustafa Nadarević, čovjek koji je maestralno utjelovio cijelu lepezu likova, od Leona Glembaya u Vrdoljakovu filmu ‘Glembajevi’, uloge za koju se ističe da njegovo igranje postupno psihički rastrojenog lika nadilazi granice ovih prostora, Iviše u ‘Prosjacima i sinovima’, inženjera Duje, jednog od osnivača splitskog Hajduka u ‘Velom mistu’ (‘inženjera baluna’, praškog studenta, elegantnog zalizane kose, sjajnog pregleda igre, savršenog splitskoga govora), Zijaha u klasiku Emira Kusturice ‘Otac na službenom putu’ do kazališnih kreacija Pometa u ‘Dundu Maroju’, Cyranoa de Bergeraca i Figara. Nije mu bila strana ni režija, pa je u kazalištu debitirao kao redatelj 1992. s ‘Letom iznad kukavičjeg gnijezda’.
Rođen je 2. svibnja 1943. godine u Banjoj Luci kao dijete Mehmeda i Asje, a njihova priča nije imala sretan početak jer su se njihovi roditelji oštro protivili vjenčanju. Na kraju su se ipak vjenčali, a Mehmed je sa 28 godina umro od tuberkuloze. Mustafina majka imala je 22 godine kada je ostala udovica i samohrana majka pa je zbog teške materijalne situacije sina poslala na školovanje u Zagreb. Jednom je pričao kako je bio najveća atrakcija među djecom kad se nakon osam godina vratio u Novi Grad (tada Bosanski Novi). Dok su tamošnja djeca zbog siromaštva bila gola i bosa, on je nosio sandale, kratke i duge hlače. Zbog toga je dobio nadimke Zagrebačka beba i Mujica. Rekao je i da školu nije volio, često je bježao s nastave, a to se nastavilo i na Akademiji - bio je kampanjac golemog talenta. Pričao je i da su mu najdraža zagrebačka sjećanja iz djetinjstva bila ona sa Strossmayerova trga, gdje je živio s bakom i djedom, te s Trga bana Josipa Jelačića gdje je na velikom ekranu gledao crtane filmove. Nakon završene osnovne škole preselio se s djedom i bakom u Rijeku. Još u djetinjstvu pokazao je talent za glumu, a prvu ulogu ostvario je u prvom razredu osnovne škole kada je glumio Crvenkapicu na školskoj priredbi. Za tu je ulogu bio izabran jer je imao piskutav glas i dužu kosu pa je izgledao kao djevojčica. U gimnaziji je postao član amaterskog kazališta Viktora Cara Emina, a ljubav prema glumi poslije je prerasla u poziv. Prije nekoliko godina otkrio je još neke zanimljivosti iz riječkog sazrijevanja.
- U Rijeci sam radio kao izbacivač. Gdje sam ja bio, djevojke su stalno dolazile, ali ne zbog mene nego zato što nije bilo tučnjave. Ako bi se zakuhalo, zamolio bih ih da iziđu i tuku se ispred do mile volje. Taj je grad moja velika uspomena, ondje sam se počeo baviti glumom, recitirati, igrati neke ulogice - rekao je.
Profesionalnu kazališnu karijeru počeo je u Zagrebačkom kazalištu mladih, a 1969. postao je član Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Njegove prve velike uloge bile su Pomet u ‘Dundu Maroju’, Bogdan u ‘Hvarkinji’ i Miletić u ‘Ostavci’. I strani su redatelji uočili njegov talent pa je u predstavi ‘Lorenzaccio’ dobio glavnu rolu, kao i u predstavama ‘Figaro se ženi, Figaro se rastaje’ te ‘Cyrano de Bergerac’. Svoju filmsku priču počeo je osamdesetih godina igrajući sporedne uloge. Godine 1985. istaknuo se likom Zijaha u filmu ‘Otac na službenom putu’ Emira Kusturice. Nakon toga uslijedili su filmovi ‘Glembajevi’ Antuna Vrdoljaka, ‘Već viđeno’ Gorana Markovića, zatim ‘Gluvi barut’, ‘Kuduz’, ‘Puška za uspavljivanje’, ‘Ničija zemlja’, ‘Praznik u Sarajevu’, ‘Gori vatra’, ‘Nafaka’ i brojni drugi. Njegov opus broji više od 50 filmova i serija, a zahvaljujući iznimnom talentu dobio je brojne nagrade. Neke od njih su nagrade Grada Zagreba, Vladimira Nazora, Dubravka Dujšina, priznanje hrvatskoga glumišta, Zlatni smijeh, Orlando, Marul... Dobitnik je i grand prixa na Filmskim susretima u Nišu, a tim je povodom iskazao nezadovoljstvo honorarima 1988. godine.
- Nemam o sebi, o stvaralaštvu, neko osobito mišljenje. To je istina! Drugi bi te uloge glumio nekako drukčije; bolji bi ih igrao bolje, a lošiji lošije… Samo, eto, da ponovim, često se dogodi da te predstave i filmove prihvate i gledatelji i kritika. Pa onda, uz te pohvale, često i panegirike, pristajem da je nešto dobro. Nema nikakvog smisla gubiti glavu, jer za razliku od uistinu velikih glumaca koji rade i na Zapadu i na Istoku, ja moram dalje stvarati da bih mogao - preživjeti! A oni ne moraju! Oni su ili priznati državni umjetnici, kao na Istoku, ili imaju toliko novca da više ne moraju raditi, kao na Zapadu. Uzmite, primjerice, Marlona Branda, ne radi ništa jer se umorio! Doduše, rade i drugi jednako slavni kolege, ali eventualno godišnje jedan film, pa onda dugo, dugo ništa. Koliko se filmova, serija, kazališnih uloga treba godišnje snimiti da bi se živjelo - objasnio je svoje viđenje položaja glumca u bivšoj državi, zaključivši:
- Bježati godinama od sebe iz lika u lik znači biti svjestan da se možeš i ne vratiti. Bojim se da ne napustim samoga sebe.
Ovog dobitnika Zlatnog lovorovog vijenca, Zlatne arene i Zlatne klape Ministarstvo kulture Republike Hrvatske proglasilo je 2006. nacionalnim prvakom, a 2018. dobio je nagrade za svekoliko umjetničko djelovanje Hrvatskoga društva dramskih umjetnika. U obrazloženju je pisalo: “Svojim ukupnim umjetničkim radom, intrigantnim režijama i duhovitim scenarijima, dubokom posvećenošću božici Thaliji, pedagoškim radom i svakim svojim nastupom doista je potvrdio da je velikan hrvatskoga glumišta koji je cijeli svoj život posvetio umjetnosti riječi, gesti i emociji obogativši kulturu Republike Hrvatske, kao i kulture susjednih zemalja.” Tada u znak zahvale Mustafa nije puno govorio nego se, kako su neki primijetili, s pozornice iskrao polako, nenametljivo, kako je i došao na nju. No njegova kreativna energija osvajala je i prije i nakon na svakoj pozornici, a posljednjih godina zabavljao nas je u humorističnom serijalu ‘Lud, zbunjen, normalan’, sve do početka 2020. kad je javno progovorio o strašnoj dijagnozi.
- Ne razmišljam o tome da prestanem igrati jer vjerujem u sudbinu. Bojim se samo da zbog bolesti ne ostanem nekome na teretu. Imam strah od toga. Smrt mi nije toliko strana, strašna i nepojmljiva koliko bojazan da sam nekome opterećenje. Nemam strah od ‘odlaska’. Imam strah od ‘strašnog odlaska’. Život može potrajati još jako dugo. Može i kratko. Zato treba uživati u svakom trenutku i iskoristiti ga - iskren je bio kao i uvijek.
Važne životne lekcije i spoznaje podijelio je i u razgovoru za ‘IN magazin’:
- Uozbiljio sam se tek sa 36 godina, kad sam i posao počeo shvaćati ozbiljnije. Prije sam jednostavno bio na neki način prepotentan i bezobrazan, a to se u životu ne isplati. Dok nisam dobio Nađu, prvu kćer. Sram me tog razdoblja, ali nije me sram što sam volio svoju ženu. Velika je ljubav bila u pitanju i mislio sam da je najvažnija u životu, a onda sam u jednoj krajnosti mislio da je posao najvažniji. Nekako sam tek pod stare dane to iznivelirao. Zapravo, kad više nema žestoke prave ljubavi, kad te poklope godine, išijas, reume i bolest pluća, onda se nekako počneš brinuti o sebi. A ima jedna narodna poslovica, kletva bosanska: ‘Dabogda se o sebi zabavio’ - poručila je glumačka veličina nakon što je doznala tešku dijagnozu, a snagu za najtežu bitku pronalazio je u svojoj djeci - kćeri Nađi koju je dobio s prvom suprugom Jasnom te Nani i sinu Aši iz drugog braka.
- U životu me ponajviše hrani moje najveće bogatstvo, moja djeca. Nađa, moja najstarija kći, prije osam godina rodila mi je unučicu Asmay koja me potiče da joj pružim ulogu djeda. Onoga djeda koji se s njom može igrati, koji može skočiti, leći na pod i valjati se s njom. Mali je vražićak i uživam u svakom trenutku koji provodimo skupa. Svojoj mlađoj djeci, kćeri Nani i sinu Aši, želim biti prijatelj, čovjek koji je tu za njih, na kojega se mogu osloniti. Oni su moja snaga i daju mi volju da idem naprijed - ispričao je veliki borac, čovjek kojem je život u lipnju 2012. zadao najteži udarac.
Tada je preminula njegova Slavica Radović Nadarević, žena za koju je isticao da ga je oplemenila, da je njegova Ljubav, kako ju je i zvao. Iako je rijetko govorio o privatnosti, poznato je da su zajedno proveli dva desetljeća, a posljednjih se deset godina slovenska kostimografkinja, nažalost, borila s karcinomom dojke. Najveći oslonac imala je u svom Muji, kako ga je od milja zvala. Iako su pokušali sve metode liječenja, od konvencionalnih do alternativnih, Slavici su se, nažalost, bližili posljednji dani. Stogu su se ona i Mustafa vjenčali na njezin rođendan, 25. travnja, a izdahnula mu je na rukama 7. lipnja. Nadarevićeva bol bila je neizreciva. A samo tri godine prije imao je sve na svijetu, svoju Ljubav uz sebe dok je gledatelje oduševljavao likom Izeta Fazlinovića u seriji ‘Lud, zbunjen, normalan’, što nam je tada bio povod za intervju s velikim Mustafom Nadarevićem. Dogovarali smo ga više od pola godine, a kad je konačno popustio pred našom upornošću u ožujku 2009., sastali smo se u zagrebačkoj kavani Kavkaz. Fotograf ga je snimio diskretno, bez poziranja, a on nam je u neslužbenom dijelu razgovora pričao kako cijeni rad Anthonyja Hopkinsa, da je Zagreb njegov grad u kojem sve obavlja pješice, a kada treba nešto obaviti automobilom, tu je njegova Ljubav (Slavica) te da za svoju dušu piše autobiografiju. Tada se prisjetio i svog odrastanja.
- Rodio sam se u Banjoj Luci. Djetinjstvo mi je bilo tužno, teško, lijepo i prebrzo. Bio sam vragolan, oči na vrh glave, nesmotren, nepažljiv, neodgovoran, brzoplet, plahovit, luckast, razmaženo derle, nisam znao tko mi glavu nosi. Jednom riječju - vilen. Takav je bio mali Mujica, a ovaj današnji Mustafa je pravi Mujo. Kao što vidite, ni danas ne znam tko mi glavu nosi čim dajem intervjue… A što se glumačke profesije tiče, zahvaljujem svojoj divnoj bakici na tome, doslovno me natjerala - otkrio nam je.
Govorio je i o humoru.
- Nisam baš uvjeren u svoj originalni smisao za humor. Ako ga i ima, onda je to moja bosanskohrvatska mješavina. Naposljetku, čovjek treba prestati gledati u sebe i oko sebe i malo se osvrnuti. Odjednom te zaspe golema količina duha i humora - rekao je.
Rekao je i da mu je žao što je imao premalo vremena za djecu, ali da imaju odličan odnos. Otkrio je i koji im je savjet dao:
- I što im savjetovati?! Već su valjda zreli da shvate da su pažnja prema starijima i slabijima, mukotrpan rad, dobrota, tolerancija, poštenje, mir u sebi, a prije svega poštovanje čovjeka po čovječnosti, dobar put. Ako ne ni za što drugo, onda za miran san.
Poetično se izrazio i o svim ženama koje su bile dio njegova života.
- Žene su najdivnija bića, bonaca, poj ptica, zvijezde što titraju u noći, izlasci i zalasci sunca, grmljavina s munjama… A to što je ponekad bilo oblačno, nije nebo krivo - rekao je, a na pitanje o najdražoj ulozi odgovorio je:
- Možda Robin Hood. Za mene je bila sreća što sam prije Akademije glumio u amaterskom kazalištu Viktora Cara Emina u Rijeci, ali ne toliko zbog iskustva nego zbog divne radosti igranja koja nama profesionalcima često nedostaje, da na sceni zavijamo nekim čudim, nama neprirodnim glasom i nosimo neko zakovrčano tijelo koje nije naše. Vjerujte da ima nas glumaca koji ne znamo stajati, sjediti! Ne znamo što ćemo s rukama koje vise kao na vješalici pa ih prekrižimo ispred sebe kao većina naših političara ili ih motamo čudnovato sebi tajno iza leđa, ili jedva čekamo da ih uguramo u te spasonosne džepove. Ne slušamo ili ne gledamo partnere, lice nam je lažno namješteno ili u grču. Ne znamo se smijati, voljeti, plakati, mrziti, urlati… Jednostavno mučimo sebe i publiku. Nerijetko sam čuo u gledalištu da muž kaže ženi: “Vrag ti mater, ovo je zadnji put da si me dopeljala u kazalište.” Zato ne mogu izdvojiti najdražu ulogu jer je svakoj nedostajalo ponešto i na svakoj je bio poneki muž - slikovito je objasnio glumački bard, potvrdivši da se dobra uloga ne može odglumiti bez poštenja, zaluđenosti i manijakalnog rada.