Pitanja je puno, a papira malo, tijekom razgovora komentirali smo s Goranom Navojcem i nimalo nismo pogriješili! Jer razgovarati s jednim od najzaposlenijih domaćih glumaca koji samo ove godine ima tri premijere - filmove ‘Nebesa’ i ‘Deset u pola’ te seriju ‘Mrkomir’ na HTV-u - zahtijeva poznavanje djela nagrađivanog umjetnika. Valja uzeti u obzir i da je Goran ostvario antologijske uloge na ekranu poput Prke u ‘Nestalima’, Dude Kosmičkog u ‘Odmori se, zaslužio si’, načelnika Pere u filmu ‘Visoka modna napetost’, Roka u ‘Paradi’, Burduša u ‘Dedek gre na jug’ do internacionalne karijere, odnosno uloga u britanskoj seriji ‘Obitelj Durrell’ i američkoj ‘Romanovi’, ‘Granice zločina’ s Donaldom Sutherlandom, ‘Legends’ sa Seanom Beanom te spektakla ‘Nemoguća misija: Protokol duh’ i drugih filmova kao što su ‘Leptir’ i ‘Savršen dan’. Prisjetimo li se cijelog spektra karaktera koje je iskazao na svom glumačkom putu, tko zna što ga još inspirativno čeka. U međuvremenu smo se uvjerili da je Goran zahvalan sugovornik, čovjek iz naroda s kojim biste rado popili kavu u kvartu. Upravo u toj atmosferi pričao nam je o aktualnim filmovima u kojima su protkane fine nijanse duha i kritika našeg društva, o slavi, spoznajama, zabludama, glazbi, ljubavi...
Story: Potrajalo je dok smo dogovorili intervju jer ste stalno zatrpani obavezama ili na putu. Što vam se sve događa ovih dana?
Uglavnom sam bio zauzet promocijom filma ‘Deset u pola’ redatelja Danisa Tanovića, odnosno kinopremijerama. ‘Deset u pola’ je prvotno ljetos prikazan u sklopu Sarajevo Film Festivala, zatim nedavno na Zagreb Film Festivalu, a desetak dana poslije imali smo i službenu zagrebačku kinopremijeru. U posljednje vrijeme završeno je mnogo filmskih projekata iz regije, čije su premijere bile odgađane zbog pandemije i svi bi htjeli, što je razumljivo, privući pozornost svojim filmom i pokušati doprijeti do publike. Tako je i s ekipom ‘Deset u pola’. Obišli smo i Beograd i Novi Sad, imali smo i slovensku premijeru, a turneja je, prirodno, završila sarajevskom premijerom. Odnedavno se film, dakle, može pogledati u kinima diljem regije. Toplo preporučujem.
Story: Što vam se čini, kakve su reakcije publike na ‘Deset u pola’?
Na otvorenju SFF-a prvotni je plan bio pogledati film u Narodnom pozorištu. Međutim, nakon protokola iskrali smo se i pobjegli u Metalac, obližnje kino pod zvijezdama, meni najljepšu lokaciju za festivalske projekcije. Ondje smo ‘Deset u pola’ gledali, što se kaže, s rajom i skriveni među kokicama osluškivali publiku. Tada sam imao najveću tremu jer igram Sarajliju usred Sarajeva, sa specifičnim sarajevskim govorom, što nije lak zadatak. Većina nas misli da ćemo se lako snaći u sarajevskim naglascima, sudeći uglavnom po vicevima o Muji i Hasi, ali kad se time ozbiljno pozabaviš, što je meni bio preduvjet da se uopće počnem baviti ovom ulogom, nađeš se na skliskom terenu. Jednostavnije sam to svladavao u sitcomu ‘Lud, zbunjen, normalan’ jer je lik koji sam tamo igrao ipak bio pridošlica iz Zagreba. Ovaj sam put uz veliku pomoć Danisa Tanovića, Branka Đurića i ostalih kolega uspio ‘ukrasti’ govor, a to su Sarajlije prepoznale. Bez lažne skromnosti, dobio sam čestitke na račun toga upravo od njih. Zapravo, laknulo mi je jer sam imao ozbiljnu tremu. Reakcije na film? Fenomenalne su jer je ‘Deset u pola’ neopterećen, romantičan, topao i vrlo duhovit film. Priča je to o ljubavi, prijateljstvu, Sarajevu i ćevapima.
Story: I tako su ćevapi dobili glavnu ulogu. To u Sarajevu nije samo prepoznatljiv specijalitet, nego mnogo više od toga.
Ćevapi su mit, dio identiteta, svemir za sebe pa su napokon zasluženo dobili svoje mjesto i u kinematografiji.
Story: Ne mogu ne pitati gdje ste u Sarajevu jeli najbolje ćevape? Imate li preporuku?
Kao veliki stručnjak za ćevape i član sarajevskog benda Karne, poslužit ću se rečenicom kirurga Alena Pilava, također člana našeg benda: “Ujutro čim se probudim točno znam koji mi se ćevapi jedu: kod Hodžića, Želje, Mrkve, Specijala, Zmaja...” To je najbolja smjernica kad se pomalo uđe u tu supkulturu. Svatko ima svoj ukus i zato ima toliko ćevabdžinica, pogotovo na Baščaršiji, to je moja preporuka. Govorili su mi da puno detalja čini ćevap, od godišnjeg doba koje utječe na to kako se meso ‘ponaša’ do načina pečenja.
Story: Vaš lik kafedžije dobio je odlične kritike u uglednom američkom magazinu Variety. Što je u njemu toliko psihološki minuciozno i slojevito?
Cilj mi je bio stvoriti vlasnika kafane, čovjeka svakodnevno okruženog mnoštvom, a zapravo poludepresivnog s obzirom na njegovu ratnu povijest koja je u filmu spomenuta samo u tragovima. Takav je do trenutka kad počinje ozbiljna akcija u kojoj on osjeti da je na svom terenu te živne. Uloga nije velika, a kad u kratkom vremenu moraš puno toga implementirati, mi to u filmskom žargonu zovemo ‘igranje s ličnom kartom’. Dakle, u malom prostoru što punije treba oslikati taj karakter, a paziti da se ne pretjera. To je bio hod po rubu i mislim da smo u tome uspjeli. Lako je s oskarovcima.
Story: Čini se da kod nas i u susjednim zemljama ima puno takvih bremenitih sudbina? Pogotovo kada se uzme u obzir sve što se događalo posljednjih 30-ak godina.
Snimao sam i u Norveškoj i u drugim uređenim zemljama te sam i ondje primijetio ljude bremenitih sudbina, bez obzira na to što ne dijele našu nedavnu prošlost.
Story: Onda govorimo o svjetskoj boli?
Upravo to.
Story: Godinama ste jedan od naših najzaposlenijih glumaca, a to potvrđuju i tri ovogodišnja naslova, među kojima je i nova HTV-ova humoristična serija ‘Mrkomir’. Neki je najavljuju kao domaću inačicu ‘Crne guje’.
Ne sviđa mi se ta usporedba jer je ‘Crna guja’ priča za sebe. Ali ne sumnjam da će ‘Mrkomir’ publici biti iznimno zanimljiv format - odvija se u dalekoj prošlosti s izmišljenim likovima, a progovara o sadašnjosti kroz kritiku današnjice na psihološkoj, sociološkoj i političkoj razini. Serija je i kritika vlasti pa mislim da će taj miks gledatelje držati pred malim ekranima. Barem se tome nadamo. Zapravo, naučio sam da je, dok se naš proizvod ne susretne s publikom, vrlo teško nešto predviđati. Ta će se kemija sa snimanja ili prenijeti ili neće. Tako je bilo i s ‘Deset u pola’. Čekali smo da film dođe do publike i da znamo na čemu smo.
Story: Koliko je snimljeno epizoda? I tko je knez Mrkomir kojeg igrate?
U prvoj sezoni snimili smo 13 epizoda, a HRT će ih uskoro početi prikazivati. Mrkomir je knez svih Hrvata, a možete samo nagađati kako izgleda jer ga ja glumim. Sve što je u izlogu, to je u dućanu.
Story: Što je s kostimom? Je li bilo muke na snimanju, perika, pa vrućina?
Bilo je poprilično iscrpljujuće jer smo radili u najtežim mogućim uvjetima. Nije rijedak slučaj u našim prilikama biti u bikiniju na minus dvadeset ili s golemom perikom i krznom u studiju na plus 50. Jer mi nemamo novca za studio s klimom koja zvukom ne ometa snimanje ni za još puno toga.
Story: Kako ste dali naslutiti, u ‘Mrkomiru’ neće nedostajati spletki, prevaranata, izdaje...
Tako je, kao ni lopovluka, nelogičnosti, licemjerja. Samo dobro pogledajte oko sebe i vidjet ćete ‘mrkomire’.
Story: Prethodno ste mi rekli da, dok vaš rad nema interakciju s publikom, ne možete prejudicirati je li nešto uspjelo ili nije. Koliko vas služi intuicija?
Često me prevarila. Ili je ja možda nisam dobro slušao.
Story: Jeste li skloni idealiziranju situacija, ljudi, a onda se dogodi otrežnjenje?
Mislim da je idealizam jedini životni put. Moraš biti takav ako želiš živjeti punim plućima, moraš biti naivni idealist sa svim pratećim ranama, frižima na duši. Kod mene učenje iz razočaranja ne funkcionira jer razočaranja je bilo puno manje u odnosu na pozitivna iskustva koja sam doživio birajući taj put. Više mi se sviđa nastaviti po svome pa što bude. Čak i filmove gledam tako, bez obzira na to što ih snimam i znam kolika su iluzija. Povući ću paralelu sa Supermanom. Vjerovat ću da on leti dokle god ne vidim sajlu. A ako je ugledam, prelazim na Spider-Mana.
Story: Klasa idealist i optimist?
Tako je, kombinacija koja neumitno dovede i do pojma mazohist.
Story: Tu je i vaš novi film, crna komedija ‘Nebesa’.
Sestra redatelja Srđana Dragojevića je monahinja, živi u manastiru. Kad je vidjela obrise filma, komentirala ga je kao prvu kršćansku komediju. Kako je Dragojević klinički psiholog, tako je sjajan scenarist u portretiranju likova i priče. Ovo nije njegov tipičan rad, u njemu ima puno komičnih dijelova, tragičnih i tragikomičnih. Priča se odvija u tri dijela, jedna se događa 1992., druga 2003., a treća 2026. godine. Propitkuje naše kršćanske vrijednosti i koliko one ostaju u nama, tko je spreman živjeti prema tim vrijednostima i koliko dugo? Koliko smo spremni na poniznost, oprost, žrtvu? Moj lik postane svetac, što je jako začudno, dok njegova obitelj i okolina u čudu cijelu tu ‘zarazu’ pokušavaju maknuti i umanjiti. To je samo jedan segment filma ‘Nebesa’ koji progovara i o umjetnosti te o ostalim Božjim čudima s kojima raspolažemo a ne znamo točno što bismo s njima. Glumačka ekipa je izvrsna, i moj brat također! Mislim da je ovo prvi put da su se okupile producentske kuće iz cijele bivše države, a s nama je bio i njemački koproducent. Od svega zanimljivog vezanog uz ‘Nebesa’ najviše me zanima kako će reagirati naša publika.
Story: Uhvatite li se kako razmišljate o vjeri, odnosima, licemjerstvu?
Počevši od javnog prostora, lopovluka, zapošljavanja preko veze, devastacije naše obale... Zapitaš se koliko smo uistinu kršćani? I što mi to svi skupa radimo svojoj zemlji i svojim bližnjima? Mentalitet i svijest treba htjeti mijenjati.
Story: Ali filmski i kazališni svijet može ukazivati i upozoravati na to?
Činjenica jest da su naši stupovi društva, počevši od obrazovnog sustava, na klimavim nogama i uglavnom padaju na ispitima sadašnjice. A nemamo dovoljno snage pronaći odgovor na sve to, počevši od onih koji nas vole držati u prošlosti. Umjetnost može i mora ukazivati na anomalije. No ne da nekoga uvrijedi ili povrijedi, nego da nas potakne da pogledamo u svoja srca.
Story: Snimali ste od ‘Nemoguće misije’ s Tomom Cruiseom do britanskih i skandinavskih serija, ostvarili zapažene karaktere u kazalištu, čime se malo vaših kolega može pohvaliti. Uz sve to ostavljate dojam čovjeka iz naroda. Slava vam nikad nije udarila u glavu?
Slava je jako primamljiva - zna ovladati ljudima. Davno nam je profesorica Neva Rošić govorila: “Trudite se u životu, ali samo nemojte da vam ime bude veće od djela.” Jer kad se to dogodi, onda si u problemu. Trudim se ne doživljavati sebe ozbiljno u svemu tome, zapravo posao da, sebe ne.
Story: Lakše je tako živjeti?
Meni jest.
Story: Kako je snimati u skupim stranim produkcijama?
Posao je svagdje isti, tvoje je donijeti emociju i kreaciju, biti prisutan u kadru u danom trenutku. Film je jako okrutan, snimaš samo tu i sad. I više se ta scena ne ponavlja. Tu je kazalište u prednosti jer u njemu se stalno ponovno oživljavaju kreacije i postoji prilika za korekciju.
Story: Radili ste i s Brunom Ganzom, Stellanom Skarsgårdom i Benicijem Del Torom, kakva su vaša iskustva?
Uglavnom, što su spomenuti kolege slavniji i talentiraniji, pokazali su se jednostavnijim i pristupačnijim ljudima. Nema razlike u opisu radnog mjesta, ali u honorarima ima. Nisu prisiljeni ići iz projekta u projekt, od jednog filma ili serije mogu živjeti nekoliko godina, što mi ne možemo zamisliti. Osim toga, imaju i neke tantijeme, za razliku od nas. Sad se možemo prisjetiti samo nekih mojih kolega koji su nas, nažalost, napustili, a priuštili su nam mnogo sreće i veselja poput legendi Špire Guberine, Ive Gregurevića, Vere Zime, Mustafe Nadarevića, Ivice Vidovića, Borisa Dvornika. Zacijelo bi u poznim godinama imali dostojniju financijsku situaciju da imamo uređen sustav koji isplaćuje naknade za izvođačka i srodna prava, kao što je slučaj s glazbenicima.
Story: Puno je pitanja, a papira malo. Osnivač ste i BOK festivala, školovani saksofonist, svirali ste u nekoliko bendova. Što vam glazba pruža?
Sve ono što ne uspijevam oteti od glume.
Story: Zašto saksofon?
Najdraži mi je instrument, a instrumentalna glazba je najčarobnija. To je na neki način iskonsko, neverbalno kazalište bez granica. Predivno je izražavati se glazbom, svi je razumijemo i osjećamo.
Story: Može li jedno romantično pitanje?
Da, vratimo se na ‘Deset u pola’ i njegovu romantiku...
Story: Imam drugu ideju. Svirate li ljubavne pjesme svojoj partnerici, nagrađivanoj glumici Mariji Škaričić, dobitnici triju Srca Sarajeva i profesorici na Akademiji dramske umjetnosti?
Za Mariju mi ne treba nikakav instrument, osim mog srca.
Story: Pišete li pjesme, krije li se nešto u ladici?
Ima nešto, ali dosad se nisam to usudio javno izvesti, što ne znači da neću. Pričali smo o izvođačkim i autorskim pravima, pa možda kad odem u mirovinu.