Ide mi’, ‘Ovako ne mogu dalje’, ‘Jednu za ljubav’, ‘Izdali me’, ‘Dobro je’, ‘Jednom se živi’, ‘Neka mi ne svane’, ‘Grube riječi’, ‘Na po’ mi srce živi’ - samo su neki od hitova koji će 8. ožujka na Dan žena odzvanjati u Lisinskom!
Sve u režiji Danijele Martinović, glazbenice koja je u gotovo četvrt stoljeća samostalne karijere izgradila respektabilno ime i stekla vjernu publiku. Budući da joj ni pisana riječ nije strana, autorica je knjiga ‘Dama pleše na kiši’, ‘Šalabahter života’ i ‘Neopisivo’, a samo za Story odvažila se i ispisala svoje viđenje univerzalnih osjećaja i pojava čije smo ‘žrtve’ gotovo svi.
Od ljubavi, razočaranja, oprosta, prolaznosti, ali i onog što je njezin DNK - pjesama, publike i pozornice. U toj prozi ima i filozofije, kontemplacije, humora, cinizma, ljubavi, nekih njezinih skrivenih staza i puteljaka... A kako smo je u ovom ekskluzivnom editorijalu smjestili pred kinoplatno, otkrila nam je i zbog čega bi mogla zamisliti da je u nekom filmu igra slavna oskarovka Meryl Streep.
Ideja da vaš život završi na filmskom platnu…
Bila bih najsretnija da cijeli moj život bude jedna topla scena svakog pojedinog isječka filma života.
Koja bi glumica bila u vašim cipelama...
Izgubljena cipelica oduvijek je i bila velika metafora.Cipelica je neki produžetak naše ljudske kože. Veliki pričalac bajki Anderson je rekao: “Draža mi je koža nego pozlata.” Ta mi se misao jako svidjela pa sam je usvojila. Prema mojemu mišljenju, Meryl Streep trenutačno je najveća živuća glumica, a vjerojatno će ostati i jedna od najvećih svih vremena. Da se vrijeme može vratiti, nju bih željela vidjeti u filmu jer, osim što je volim kao glumicu, nekako izdaleka naslućujem da je po emotivnom i misaonom doživljaju života učahurena u svoje suptilno samoispitivajuće ‘ja’, što mi je jako blisko. Imam osjećaj da se ona apsolutno sa svime već na prvi pogled dotiče, da joj ništa nije daleko i strano. Najteže bi joj bilo odglumiti onaj nevidljivi dio mene.
Životni gubitak i dobitak...
Vrlo je teško razlučiti što je gubitak, a što dobitak jer ono što nam se u jednom trenu učini kao gubitak s vremenom postaje dobitak, a jednako tako i ono što nam je dobitak s vremenom možemo doživjeti kao gubitak. To je čarolija vremena.
Ljubavna razočaranja...
Onaj tko je shvatio jednu od mojih najdražih pjesama ikada napisanih o ljubavi, ‘Hvalospjev ljubavi’, ne treba objašnjenja jer...
Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta
ne nadima se,
nije nepristojna,
ne traži svoje
nije razdražljiva,
na pamti zlo,
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini,
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi…
Ljubav nikad ne prestaje.
Krivnja i oprost...
Čovjek stječe ljudskost preko iskustava. Svaka nam situacija omogućuje da rastemo i učimo, a kada to osvijestimo, onda krivnji nema mjesta, lekcija je svladana, usvojena. Neke su lekcije teže, neke lakše, no važno je da imamo prolaznu ocjenu, a tada je krivnja nepotreban teret. Onaj tko je upoznao kôd oprosta upoznao je sam život.
Zaljubljenost...
Neka vrsta bunila, divnog bunila, no ipak bunila. Čini nam se kao da nam je ‘netko’ pojačao sve boje oko nas, svi osjeti su pojačani i u čudu smo jer to nije onaj svijet od jučer, onaj isti kojim smo hodali. Tako nam se čini, no ta se promjena dogodila samo u nama i trajat će određeno vrijeme, a onda će opet netko izblijediti naše boje, umanjiti zvukove i ukrasti mirise. Nama će se učiniti da je netko ugasio svjetlo i da to nije onaj isti svijet kojim smo jučer hodali, a opet promjena je samo u nama jer svijet je bio i ostao upravo onakav kakav treba i biti.
Novi počeci i svitanja...
Njima se opijam. Svako novo jutro budim se zahvalna što sam se probudila, što mi je darovana još jedna prilika u kojoj je još mnogo prilika, kao što je u babuški još mnogo istih malih babuški. Već dugo pozdravljam svako novo svitanje i poput Maloga princa mašem Suncu koje zalazi da bi negdje nekom donijelo novo svitanje.
Nježne riječi i poljupci u noći...
Nježne riječi imaju transformativnu moć, ali tek onda kada su isporučene u tonalitetu nježnosti ulaze direktno u dubinu svega stvorenog - i stabla, i cvijeta, i životinje, i čovjeka. Ako toga nema, to je isto kao da imate vrlo lijepu pjesmu kojoj ste potpuno promašili tonalitet - ne može doprijeti i neće. Možda netko neće znati objasniti, ali osjetit će da nešto ne štima, da je neugođeno, da se negdje nešto sudara.
Poljubac je jedan od najljepših motiva stvaralaštva. Kada znaš da si jedinstveni primjerak Univerzuma, da nikada nitko nije i neće biti TI, onda znaš da si dobio najveći poljubac - poljubac života, a onda ćeš mahati svojim dlanom koji si poput djeteta ispunio poljupcima i prosipat ćeš ih posvuda.
Godine i prolaznost...
Utvare koje nas vrebaju s gotovo svih stranica časopisa, iz članaka, reklamnih kampanja... Prijete nam se sa svih strana. Svijet favorizira mladost iz marketinških razloga. “Kupite kremu i nastat će bore”, “kupite ovaj sako i smanjite si deset godina u trenu”... Ako si doista opčaran ambalažom, pristat ćeš na tu suludu igru u kojoj ćeš prije ili poslije izgubiti. No ako samo jednom, onako iznenadno suočen s aha‑efektom ‘staviš prst na čelo’ (kao što bi meni moja mama rekla), počet će proces propitkivanja vrijednosti, a to je već dovoljno jer će se pogled polagano bistriti. Treba uživati u tom polaganom otkrivanju laži i suočavanju sa stvarnim i neizbježnim.
Mudrost i zrelost...
Stara plemena i stari narodi iznimno poštuju starost jer jedino tako dolazi iskustvo, a jedino se iskustvom stječe mudrost. Koliko pamtim, isto je i kod nas u Dalmaciji - šta je reka did, bila je svetinja, i točka i uskličnik. Fenomen plemena Hunza već je otkriven svijetu. Žive i do 120 godina, ali s potpuno drugim vrijednostima i stilom života koji je okrunjen, ne biste vjerovali, s mnogo smijeha. Pa ako već ne dišemo tako čist zrak, ako ne možemo jesti dobro i zdravo, uvijek se možemo nasmijati i malo se više smijati.
Katarza i sreća...
Ovisi iz kojega ih kuta gledamo. Hipokrat je mislio na tjelesno čišćenje, a Aristotel je pak mislio da se do duhovnog pročišćenja dolazi samo kroz patnju. Meni katarza znači nužan prolazak kroz neosvijetljen tunel naše nutrine koji jedino mi možemo proći, a na dnu našega tunela čeka nas i svijetli naše veliko sunce sreće.
Pozornica i pjesma...
Pozornica, bilo da je pjevačka, glumačka ili plesačka, predivna je mogućnost da, promatrajući umjetnike, otkrivamo nove svjetove. Pjesma je moje bivanje, bez pjesme, kao i bez zraka, ne bi bilo moguće živjeti.
Publika i vi…
Da sam mogla rukom nacrtati svoju publiku do najsitnijeg detalja, i da su mi pritom ruke odriješene, a prsti slobodni, ne bih je nacrtala ni blizu ovakvom kakva jest... neopisiva. Hvala vam, dragi moji suputnici, već smo toliko zajedno da stanemo u dva broja koja se čitaju kao jedan. Bravo mi!
Vaša nova knjiga...
Nešto čemu se toliko radujem pa čak i dok ovo pišem imam tremu. Pod mentorskim okom Branislava Glumca napisala sam 52 poglavlja. Ne brinite se, privodim je kraju. To je roman koji bi trebao otvoriti svoje oči u proljeće. Što ima ljepše od toga da ti je prvi pogled, pogled u proljeće, a proljeće svatko nosi u svojim grudima.
Nove pjesme, album, suradnici, koncerti...
Sa svojim predivnim timom radim na čak pet novih pjesama. Prva se u veljači trebala zaplesti u vaše ušne resice, ali zbog nepredviđenih tehničkih poteškoća odgodili smo je za jesen. Odmah nakon koncerta 8. ožujka u Lisinskom ulazim u studio i snimam novu pjesmu. Najvjerojatnije ću je premijerno otpjevati upravo publici u Lisinskom, a na ljeto ću otvoriti svoj dlan u kojem već neko vrijeme čuvam mali biser, pjesmu koja je plava poput mora.
Želje, planovi i putovanja...
Želju imam samo jednu - da i dalje budem zahvalna u svakom trenutku za svaki trenutak. A planova imam mnogo: tu je predivna baršunasta kutija s mojim citatima koju sam napravila s kreativnim timom Fravero Prophoto i Davorom Plavcem, a s Dalijom Katavić pripremam liniju nakita Otvoreno srce... i još mnogo toga. Trenutačno sam stavila na čekanje daleka putovanja, ali i naša je zemlja toliko divna da imam još štošta otkriti. I otkrivam.