Glazbena diva Doris Dragović.
Ni riječi nikome ne duguje, u 36 godina - koliko je na sceni - izražavala se uglavnom glazbom. Rijetko daje intervjue, posebno nakon medijske pauze duge čak deset godina (od 2002. do 2012.) tijekom koje se prije svega posvetila obiteljskom životu, te gotovo i ne priča o privatnom dijelu svog života. No ipak je glazbena diva Doris Dragović odlučila progovoriti za Story i otkriti nam djelić svoje duše, pričala nam je o emocijama prije nastupa, ali i onima koje je proživljavala tijekom pandemije, prisjetila se i najdražih trenutaka na sceni te opisala što su joj sve donijele godine.
- Moj izričaj je glazba, ne priča. Bilo mi je važno vratiti se smislu i onome što ja jesam, a to je glazba. Tu sam doma, tu se dajem i tako ću dok bude snage u meni. Tada nisam imala što reći, a ne dati. Sve važno u meni događa se tijekom koncerta u studiju ili na probama. Šteta je što tiskovine u tome ne nalaze ništa zanimljivo - iskrena je pjevačica.
- Svakodnevne probe, koncentracija do točke pucanja glave, pa opet probe... Svaki koncert za mene je prvi, jedinstven. No ovaj je koncept doista poseban. Još se nikada nisam susrela s nečim takvim. Strašna bolest, pa strašni rat. Ne znam što je strašnije. Htjela bih pomoći, učiniti nešto, a ne mogu ništa. Tako svi osjećaju, kao i tu nemoć da se išta promijeni. Blagoslov je upravo to prihvatiti, promijeniti sebe, a moj je osobni doprinos pjesmom ispuniti onaj prostor u čovjeku po kojem se inače šuljaju strah i klonulost - kaže Doris Dragović o nedavnom koncertu u Čakovcu.
Već 36 godina, koliko traje njezina solistička karijera (od prvog hita ‘Željo moja’ 1986.), svaki nastup doživljava jednako - kao u nekoj magičnoj koreografiji svatko je u ekipi zadužen za nešto, a dišu kao jedno biće. Mirno i koncentrirano dočekuju nastup. Bend sjedne, stisne prvu notu i pjesma krene. Nakon koncerta padne ‘mrtva’ jer u sebi nema ničega što bi je držalo. Sve je ostalo na pozornici. Bilo je tijekom godina i otkačenih fanova, kao i njihovih darova. A onaj koji posebno pamti je jedan - vadičep!
- Jedan obožavatelj poklonio mi je čudan vadičep, ni danas ne znam kako funkcionira. Ali meni je zapravo sve otkačeno, od plišanih igračaka do DVD-a koji su mi prijateljice napravile intervjuirajući tvoje bližnje u tajnosti za rođendansko iznenađenje - prisjeća se Doris.
Za nas se prisjetila i svojih nastupa na Eurosongu - 1986. s pjesmom ‘Željo moja’ predstavljala je Jugoslaviju u Norveškoj i osvojila 11. mjesto, a 1999. godine u Izraelu s pjesmom ‘Marija Magdalena’ osvojila je 4. mjesto. Prošle je godine srčano podržavala Albinu Grčić dajući joj savjete prije nastupa.
- Eurosong nije ono što je bio. U moje vrijeme bavili smo se pjesmom i sva promišljanja usmjeravali prema njoj. Samim time bio je to pravi izazov za pjevača. Danas Eurosong u fokusu prvenstveno drži spektakl i isključivo se njime bavi. Natjecatelji su stoga izazvani da se bave prezentacijom, čega je pjesma postala samo dio, a to nije moj prostor. Albina je moj posebni dragulj i to je to. Ovogodišnja pobjednica Dore Mia Dimšić dokazana je umjetnica i vjerujem u nju bez obzira na bilo kakve plasmane na Eurosongu. Mia, želim ti dobar glas i mirno more - poručuje Doris.
Protiv kritike nikad nije imala ništa, dapače. Uvijek je više voljela konstruktivnu kritiku nego pohvalu.
- Kada sam bila dijete mama me učila: “Ćerce, nije važno šta ti je reka, nego tko ti je reka.” Od čovjeka do čovjeka razlikuje se upućena riječ. I to je cijela mudrost. O tome uvijek vodim računa svjesna da je onaj koji upućuje kritiku samo jedan. U slobodi biramo platformu s koje polazimo, bilo dobro ili loše. Kritika ima zadatak nešto popraviti ili poboljšati, ukazati na grešku ili nedostatak. To je moguće samo u dobru, u poštovanju i ljubavi. Takvoj sam kritici uvijek hrlila u želji da budem bolja. Bila mi je važna jer me stvarala i gradila tijekom godina. Danas ne bih bila ista da nije bilo meni važnih ljudi s voljom i strpljenjem za mene. Njima sam do neba zahvalna - poručuje.
Jedna od njezinih najživotnijih pjesma, kako tvrdi, jest ‘Malo mi za sriću triba’, a koncept sreće i onoga na čemu je zahvalna s godinama se mijenjao. Danas, sa 60 godina primjećuje koliko je u mladosti bila nestrpljiva te smatra kako strpljenje i sreća dolaze iz poštovanja prema sebi i drugima.
- Srića se, kao i ja, s godinama mijenja, sa spoznajom života, i to je dobro. Bili bismo smiješni da nije tako. Bili bismo smiješni da sa 60 plus još lunjamo po klubovima do jutra, a gastritis kida. Ili da vozimo sportske automobile u koje ne možeš sjesti nego ležiš, a kralježnica ubija. Sva srića da nitko nije takav! Volim što imam 60 godina. To je moj dar, moj ukras, nešto što je trebalo doživjeti i proživjeti. Zahvalna sam za ožiljak, za svaku boru. Ne doživljavam starenje kao gubitak, nego kao skupljanje i koliko mnogo toga imam skupiti. Mnogo emocija, događaja. Doživjeti sve, svakog čovjeka, osobu golemo je bogatstvo. Stoga kada stanem pred tisuće ljudi, obraćam se svakome ponaosob - poručuje Doris koja je odavno naučila pronaći mir u sebi, zbog čega je uspjela prebroditi i razdoblje pandemije.
- Nedostaju mi i ljudi kojih više nema, strašni izvještaji o broju umrlih su me kidali, jer sam zamišljala njihovu muku u samoći i tugu njihovih bližnjih. S druge strane, gledam kako oholost i sebičnost padaju na koljena pred mikrobom toliko malešnim da ga tek sa specijalnim mikroskopom možemo vidjeti. Ali treba ići dalje, budno čuvati mir u sebi (jer izvan nas nije), znajući da ovaj svijet ionako čvrsto stoji na ramenima dobrih ljudi. Takvi ljudi i nas čine boljima. Takvih je najviše na svijetu jer da nije, već nas odavno ne bi bilo. Oni u tišini čine dobro, ovi drugi su samo bučniji - poručuje.
Posljednja pjesma koju je snimila je ‘Tajna’, duet s njezinim sugrađaninom Giulianom pa se tako prije šest mjeseci prvi put okušala u rock’n’ rollu.
- U početku nisam uopće shvaćala zašto ja kad ima toliko boljih od mene i onih koji su cijelu karijeru u rocku. No vođa grupe Osmi putnik i autor pjesme Bojan Antolić očito je mogao čuti nešto s druge strane zrcala, odnosno mene tamo gdje nikad nisam bila. Na tome sam mu zahvalna jer bila je to avantura s lijepim završetkom - kaže.
A hoćemo li uskoro čuti nešto novo od Doris i možemo li se nadati njezinu 22. studijskom albumu?
- Uvijek radim na novim pjesmama, nikada ne stajem. Ali pjesmu ne određuju ni vrijeme ni mjesto. Nekako vjerujem da smo uvijek tamo gdje i trebamo biti. Ako pak previše planiramo, ne stignemo živjeti - zaključuje Doris.