Ona je voditeljica, dizajnerica, zaljubljenica u arhitekturu, slikarstvo, putovanja, ali i poznato lice sa Storyjevih naslovnica i editorijala.
U povodu našeg 20. rođendana, zanimljivog i često turbulentnog putovanja, s Nikolinom Ristović, koju smo redovito pratili i poslovno, razgovarali smo o našoj suradnji, njezinim planovima, željama, obitelji, suprugu Vidoju Ristoviću, novoj kući koju završava, životu u Zagrebu i Beogradu, nevoljama koje je proživjela u posljednjih godinu dana i još mnogo čemu. Naravno, čestitala nam je rođendan i poželjela sve najbolje!
Kako vam je počela ova godina s obzirom na to da vam se u prošloj svašta dogodilo - od neispravne ventilacije zbog koje je curio ugljični monoksid u zagrebačkom stanu u kojem ste boravili s kćeri Unom Sofijom do ukradenog pa vraćenog automobila. Jeste li sve te nemile događaje uspjeli prevladati?
Nemilih događaja bilo je i više, samo što su neki za mene još previše bolni da bih o njima mogla razgovarati. Pokušavam ih ostaviti iza sebe i dosta sam uspješna u tome, ali svako me malo netko na to podsjeti. Ima jedna divna poslovica i uvijek se ispostavi da su narodne mudrosti najtočnije, a ona glasi: Što te ne ubije, ojača te! U mom slučaju doslovno se može primijeniti.
S druge strane, princip koji je dio mog habitusa, a ne naučena vještina, jest da se svih nemilih događaja itekako sjećam, ali procesuiram ih kao da su se dogodili nekom drugom, bez prevelikog emotivnog angažmana ili s emotivnim odmakom.
Dobro smo, oporavljene, mjesecima sam pratila kako mi se vraćaju snaga i izdržljivost. Čim mogu izdržati ozbiljan kondicijski trening, mogu reći da sam opet ona stara. Lako za sve kada čovjek preživi, život ide dalje i moramo učiti. I drugi moraju učiti iz svega ovoga. A ja sam cijeloj regiji održala dobru pokaznu vježbu o sigurnosti.
Ipak, prošla je godina donijela i neke lijepe stvari. Sa suprugom ste kupili kuću u zagrebačkoj podsljemenskoj sezoni. Jeste li se uselili, je li gotovo uređenje?
Adaptacija dugo traje, toliko da sam već u nevjerici kako ću živjeti kada završe radovi. Kao da će netko istrgnuti centralni sadržaj iz mog života. Uglavnom, ono što drugi mrze, ja obožavam. Ima li išta ljepše nego stajati na gradilištu dok se stvara nešto novo i prekrasno? Postavila sam si i dodatne zadatke tako da s Mijom Kovačić, školskom kolegicom, radim neke adaptacije te rješenja poslovnih i privatnih prostora. Moram reći da uživamo u tome. Uglavnom, svojoj sam kući pristupila dosta štreberski i ziheraški u fazi priprema. Kreativnosti ne nedostaje, imam sjajnu ekipu oko sebe i od početne ideje da samo malo osvježim ionako dobar prostor koji je potpuno logično i zdravo projektiran, dogodilo se da se dosta toga mijenja.
Uglavnom, ide se na koncept pametne kuće koja će sama proizvoditi potrebnu energiju i razmišljati umjesto mene. Divno, zar ne? Već ima toliko karaktera da joj moram dati neko ime.
U kojem stilu uređujete kuću, na što pazite?
Ponajprije na praktičnost, energetsku samoodrživost, optimalno funkcioniranje svih sustava. Primjerice, meteorološka stanica mjeri temperaturu i vlažnost i odlučuje je li potrebno zalijevanje vrta, a ti se podaci istodobno koriste kako bi se pojačao protok toplog zraka preko staklenih stijena da bi se spriječilo magljenje. Usput se odlučuje i treba li se paliti odleđivanje stepenica. Zvuči futuristički, a zapravo je ideja da život u kući bude nepodnošljiva lakoća postojanja. Osmislili smo i samoodrživi vrt. Zvuči suludo, ali ideja mi je da ne posjedujem kosilicu, da biljke budu pomno odabrane i komplementarne pa da vrtlar dođe jednom ili dvaput godišnje radi minimalnog orezivanja. Javit ću vam jesam li u tome uspjela. Dizajn mora proizlaziti iz funkcionalnosti, a usput biti udoban, mekan i organski. I to bez ikakvih ornamenata, ukrasa ili sličnog. U arhitekturi, kao i u dizajnu, cijenim iskrenost, izlazak iz sigurne zone, nekonvencionalno korištenje materijala, nepredvidivost. I brutalnost je za mene ljepota, a ovdje će i toga biti.
Što vaš suprug Vidoje kaže o svemu tome?
On je manje dizajner, više bi bio dekorater, a dekor u ovom slučaju ne želim imati. Osim ako nema neku zadanu funkciju. Sav historicistički namještaj ili slikarstvo njemu omiljenih kolorista 20. stoljeća ovom prostoru ne bi bili komplementarni. Nije da to ne volim, ali treba poštovati neke zakonitosti i zadane parametre. Ne možete graditi alpsku kućicu na obali mora. Ili možete, ali za to postoji posebna kategorija u klasifikaciji lošeg kiča.
Za Story.hr izjavili ste da je preseljenje u Zagreb dobra odluka zbog školovanja vaše kćeri Une Sofije…
Mama bi previše partijala u Beogradu pa bi loše podnosila školu. Istina je da je Zagreb, koliko god volim Beograd, a zaista ga volim, mirnija, manja i jednostavnija sredina za odgoj djeteta i praćenje njegovih izvanškolskih aktivnosti. Beograd je uvijek i moj i Unin grad, tamo imamo baku i djeda koje volimo i seku koju obožavamo.
U rujnu prošle godine vaša starija kći Hana Cigoj diplomirala je neuroznanost na fakultetu u Škotskoj. Kakav je bio osjećaj kad vam je rekla da je diplomirala?
Nije morala reći, bila sam prisutna. U trenutku kada joj je principal Peter William Mathieson, inače svjetski poznati nefrolog, predavao diplomu - pogrešno je izgovorio njezino ime. To je bio takav klišej iz filmskih komedija na tu temu, bilo je presmiješno. No istina je da je ona tek na pola puta do konačne diplome, to je samo jedna od opcija koju nudi britanski obrazovni sustav, ali ona je odlučila ići do kraja. Trenutačno studira u Milanu i svi napeto iščekujemo stasanje prvog kirurga u obitelji.
Koji su joj planovi za budućnost?
Ne znam, nebo je granica. I cijeli svijet je igralište. Tko zna! Neka radi što je veseli.
Za Story ste prije nekoliko godina otvorili vrata raskošnog doma u Beogradu. Imate li neki plan što ćete sada s tim prostorom?
Prihvatiti se posla, možda i promijenimo adresu, ali činjenica je da imamo cijelu zgradu na Vračaru koju bi trebalo prenamijeniti i osuvremeniti, dati joj novu, dodatnu vrijednost.
Što vas u Beogradu oduševljava?
Moji ljudi. Za njih mi i ne treba posebno mjesto, samo da se susretnemo i umiremo od smijeha.
Što vaš suprug voli u Zagrebu?
Štošta. Primjerice, ne propušta odlazak na Britanac nedjeljom.
Prošle godine predstavili ste maštovitu liniju dječje odjeće Guilty or Innocent. Koja vam je misao vodilja u tom poduzetničkom pothvatu?
Obožavam dječju odjeću i slobodu koju pruža njezino dizajniranje. Jednostavno sam u jednom trenutku osjetila potrebu da proizvodom odgovorim na nedostatak funkcionalne i održive odjeće za klince. Da izmaštam neku bajkovitu priču s rock i punk prizvukom koja će se svidjeti i roditeljima. I da više-manje sve bude uniseks, da se pobunim protiv neosnovane rodne predodređenosti. Naime, ne vole sve djevojčice nositi ružičasto. Zašto bi i morale? Nažalost, tržište je pokazalo da nema interesa za dječjom odjećom malo višeg cjenovnog ranga od masovne proizvodnje. Na to su me upozoravali i neki veliki distributeri. Tražila se odjeća za odrasle i to je išlo vrlo dobro. Zapravo, počelo se zahuktavati na regionalnoj razini, ali sve su usporila zatvaranja zbog pandemije - proizvodnju, dostupnost materijala, potražnju na tržištu. Odlučila sam sve staviti na pauzu dok tržište ne počne funkcionirati. No onda se dogodilo ono čemu se nisam nadala - dobila sam upit iz Amerike o izvozu i distribuciji dječje linije, što sam praktički otpisala. Sada moram odlučiti o sljedećim koracima, i to jako brzo.
Gdje pronalazite inspiraciju za kolekcije?
Poštujući sve zadane parametre - ekološki pristup, organske materijale, održivosti koliko je to moguće - dizajn se rađa sam od sebe. Da mogu birati, bila bih Rick Owens. Budući da ne mogu, nadahnjujem se njegovom genijalnošću.
Gdje se proizvodi odjeća?
U Zagrebu, u jednom divnom malom pogonu kreativnih ljudi.
Kako biste opisali svoj modni stil?
Rekla bih da je to više pitanje trenutka nego osmišljenog pristupa. Nažalost, stekli smo nove navike tijekom godina u kojima su nas zatvarali u izolirane kućne jedinice. Odučili smo se od glamura. Zapravo, ja sam iz toga naučila.
Koji vam je modni fetiš?
Prije su bile cipele. No to zvuči kao nešto bez čega ne mogu, kao iznimno jaka privrženost nečemu. Mislim da ne gajim takvu vrstu naklonosti prema ičemu materijalnom. U odjevnom smislu primjećujem sve više casual niche brendova koji su mi draži što su manje poznati. Zanimljiva mi je neočekivana intervencija u kroju, upotrebi materijala, neki oblik inventivnosti koji me dodirne.
U čemu je tajna vaše vitke linije?
U matematici koja je jako jednostavna. Ako vježbaš, radiš na dobivanju ili održavanju mišićne mase. Mišići su najveći potrošači energije. Troše mnogo više kalorija u mirovanju nego osoba koja nema običaj baviti se tjelesnom aktivnošću. No moj je motiv drukčiji - dobro se osjećam kada sam u formi. Volim biti fizički spremna, ne zapuhati se penjući se uz nekoliko stepenica. Vizualni aspekt dolazi posljedično. Draže mi je imati kilažu koja mi je ugodna, k tome i prihvatljivu figuru, te izgledati koliko-toliko suvislo u prastarim trapericama nego se maskirati u velike količine, pa i brendiranih materijala.
Kakvu vrstu prehrane preferirate?
Bezmesnu, već desetak godina ne konzumiram meso i odlično se osjećam. Ne primjećujem nedostatak proteina ni nedostatak snage, niti imam bilo kakvu potrebu za mesom. Nisam militantni vegan, ali nastojim svojim bližnjima blago približiti prednosti bezmesne prehrane i sretna sam što taj pokret u svijetu uzima sve više maha. Ispravan je zbog više aspekata - povoljniji je za zdravlje, blagonaklon je prema klimatskim promjenama i human prema živim bićima koja itekako osjećaju bol i pate.
Ljute li vas komentari na društvenim mrežama kad vas prozivaju zbog navodnih posjeta plastičnom kirurgu?
Ma ne, ljuti me licemjerni toksični pozitivizam u kojem živimo. Nisam gonič fabricirane instagramske popularnosti i samim time ne moram se nikome opravdavati. Moj je profil isključivo moja ‘prćija’, promatra li me netko i komentira na ovaj ili onaj način, nije me briga. Često čujemo izreku da se o ukusima ne raspravlja, ali tu ne dižem glas protiv rasprave nego protiv onoga što se zapravo smatra mjerilom ukusa u eventualnoj argumentaciji. Stvorena je jako opasna klima u kojoj svako javno iznošenje mišljenja, a svako je javno jer živimo u eri neograničenih sloboda na internetu, služi isključivo jačanju networkinga. Nema nikakve standardizacije, dobro i loše postoje samo ako su univerzalno proglašeni takvima, no ako izrazite neslaganje s univerzalnim, proglase vas bijednim povrijeđenim mrziteljem. Odlutala sam s teme. Samo ću reći: činjenica da ližete oltare ne znači da ste dobar čovjek, niti lice bez bora mrštilica znači da ste jednom godišnje na operacijskom stolu. A i ne kažem da je to loše. Puno je gore biti zao nego operiran. Ako ikada osjetim potrebu za tim, učinit ću što me veseli, kao i gomila onih koji me, kako kažete, kritiziraju, a redovito to i sami čine. Vjerujte zakonu velikih brojeva, ovoliko ordinacija estetske kirurgije i medicine ne posluje od nekoliko desetaka prozvanih, nego od svih onih koji ih prozivaju. Da se vratimo na početak priče, živcira me licemjerje. Točka.
Što mislite, koja je najveća predrasuda o vama?
Dio predrasuda sadržan je i u ovim pitanjima. Jasno mi je da je to dio folklora, no svi smo mi više od vanjske slike, modnog stila, kozmetike koju koristimo, brendova koje preferiramo. Možda sam pogrešno pozicionirana u eri kada je samohvala postala nova skromnost. Odgojena sam u uvjerenju da osoba koja diže spomenik sebi zapravo prikriva svoju nemoć. Odjednom su svi toliko važni da imaju potrebu imati svoj hashtag. Društvene mreže su toksično-entuzijastični univerzum pojedinaca koji vjeruju u svoju važnost i misiju širenja dobre energije. Eto, sada ću biti proglašena hejterom jer se usuđujem reći nešto protiv ustaljenog obrasca ponašanja. Iz te perspektive sve je dobro, mogu govoriti i o modi i kozmetici, lakše mi je o tome nego da moram smišljati samohvale o sebi.
Što vas pogađa, na što ste ranjivi?
Nisam ranjiva, barem ne mislim da jesam. Teško će me povrijediti netko tko cilja na mene. Imam prilično dobre mehanizme samoobrane i takvo me što može samo nakratko izbaciti iz takta. Jednako kao i primitivizam, agresija, nekultura, manjak poštovanja... No ako netko zlostavlja nemoćnog ili slabijeg, dijete ili životinju, ako nekom slabijem nanosi štetu, tu padaju sve barijere. I rastužuje me tuđa patnja, pogotovo u situaciji kada sam nemoćna i ne mogu utjecati na situaciju.
Sa suprugom često putujete. Gdje ste nedavno bili a da ste se oduševili?
Tek želim biti oduševljena... Dosad mi je najdalja destinacija Fidži, prepun je spektakularnih mjesta. Cumber Island, Naweni Pink Beach, Mamanuca Islands, Denarau Island sa spektakularnim golf-terenima, Beqa Lagoon na Viti Levu, otoku koji svakako morate posjetiti ako imate ambiciju roniti s morskim psima. To nisam imala ni namjeru ni želju, ali nekoliko sam se puta našla u moru s morskim psom. Boris Banović mi je živući svjedok. Svaka destinacija ima svoje draži, ali ono što zaista želim doživjeti jesu krstarenje Nilom, safari u Africi, Pig Beach na Bahamima, Giraffe Lodge u Keniji, Južnoafrička Republika, Južna Amerika...
Čime vas suprug i dalje oduševljava?
Željom da i dalje ostane sa mnom. Čudno, ali istinito. Zasad.
Budući da je Vidoje povjesničar umjetnosti i antikvar, jeste li i vi počeli to više pratiti?
To sam područje na studiju itekako prisilno izučila, a potom i zavoljela. Pokojni prof. Radovan Ivančević bio je autoritet kojeg ne želite testirati, a uz to i fenomenalan predavač. Njegovo predavanje o, recimo, Durhamskoj katedrali istovjetno je najnapetijem trileru. To su mogli čuti i brojni obožavatelji te teme prateći njegove serijale svojedobno na HTV-u. Koliko god da znate i volite, ne možete obuhvatiti sve. Više me zanimala arhitektura, slikarstvo mi je bilo dekorativno i u određenim razdobljima fascinantno, ali tu se naša područja interesa razilaze. Njega fasciniraju srpski koloristi 20. stoljeća i na tom je području neprikosnoven, a meni je pomalo depresivno i ne u potpunosti po ukusu. Tu se razilazimo, ali respektiram njegovu strast prema industrijskom dizajnu 50-ih, 60-ih i 70-ih. Ujedno je i dijelim pa imamo dodirnih točaka. Eto, to sam tek sad shvatila...
Koji vam je omiljeni slikar?
Volim hrvatsko suvremeno slikarstvo. Volim i neke svjetske autore, ali zadržat ću se na onima koji su nam barem još koju godinu dostupni, iako im od srca želim da to uskoro više ne budu. Volim Zlatana Vehabovića, Martinu Grlić, Lovru Artukovića, od malo iskusnijih Borisa Bućana koji je i genijalan grafički dizajner. Da uključim malo i apstrakciju, a ne samo figurativno slikarstvo, jako volim rad Julijana Knifera i delikatnost Josipa Vanište koji mi je bio i profesor. Velika je čast imati priliku naučiti nešto od nekoga čiji je rad u stalnom postavu galerije MoMA. Tek tada shvatite koliko ste mali ispod zvijezda. Osim prof. Vanište, bilo je još sjajnih umjetnika od kojih sam imala jedinstvenu priliku upijati znanje, recimo Zlatko Atač i Ante Kuduz. Bilo je to neprocjenjivo.
Komu sliči vaša kći Una Sofija? Kakva je djevojčica?
Svoja. To je riječ koja je najbolje opisuje. I ne voli kada govorim o njoj pa neću.
Za kraj, što biste poželjeli Storyju u povodu 20. rođendana?
Da ostane pozitivan i da opstane. Da se uspješno digitalizira, ali da zadrži dozu otmjenosti određenog broja tiskanih primjeraka i da oni postignu kolekcionarsku vrijednost. Da podržava mlade talente i promovira prave vrijednosti.