Pankerica, rokerica, pjesnikinja, vragolasti dječak s praćkom, deran poderanih hlača na koljenima, buntovnica, romantičarka - sve se to krije u jedinstvenoj Alki Vuici koja cijelu godinu slavi impresivnih 40 godina plodne karijere.
Njezin pečat ostaje u brojnim hitovima i stihovima koje pjevuše generacije a da i ne znaju da iza njih stoji karizmatična Umažanka. Od onih Josipe Lisac, pa do Nene Belana i Tonyja Cetinskog. U povodu proslave Storyjeva 20. rođendana Alka se osvrnula na svoje početke, lekcije, ljubavi, objasnila kako gleda na nekadašnju ljubavnu patnju, starenje, političku ambiciju, a kako je uvijek mlada i aktualna, ispričala nam je i što novo priprema na glazbenom nebu, kakvoj se fešti veseli, tko je ‘luđakinja’ u njezinoj novoj pjesmi i još puno toga.
Ove godine slavite 40 godina karijere. Kako obilježavate taj važan jubilej?
Planirala sam još prošle godine za 60. rođendan napraviti veliko slavlje i obljetnički koncert kakav sam imala u Umagu za 50. rođendan na kojem je bilo 30-ak gostiju, mojih dragih kolega kojima sam napisala neke od najvećih hitova u karijeri, ali pandemija me spriječila. Vjerujem da bi se ove godine to moglo ostvariti, ako me podupru prijatelji i kolege, menadžment i moja glazbena kuća Croatia Records. Ona u svom izdanju ima gotovo cijeli moj katalog. Takvi su projekti veliki, traže puno organizacije, ali kad se bratske ruke slože, sve se može.
A kako ste obilježili još jedan važan datum, 60. rođendan?
Zaista volim slaviti rođendane i ti moji tulumi poznati su nadaleko već godinama. Najviše sam ih proslavila u kultnom klubu Maksimir, mnoge i kod kuće, a prošle godine feštu mi je organizirala moja prijateljica i plesačica Tamarica u restoranu Lažni svjedok. Iako sam bila neraspoložena za bilo kakvo slavlje, jer sam hipohondar i panično sam se bojala korone, Tamarica je inzistirala da proslavimo moj 60. rođendan u najužem krugu prijatelja. Ove ćemo ga godine propisno proslaviti, ako Bog da, uz šampanjac u potocima i muziku iz 60-ih i 80-ih. To je bilo pravo vrijeme... A što se tiče obilježavanja moje karijere, stvarno bi bilo lijepo proslaviti to s publikom i mojim kolegama uz najveće hitove koje sam napisala tijekom svih ovih godina.
Ne krijete da se užasavate starenja, ne godina nego narušavanja ‘karoserije’, kako znate reći. Jeste li i dalje u ratu s time?
Nisam u ratu, ali ne mislim da život treba prestati jer imaš određene godine. Nevjerojatno mi je kako svi napadaju Madonnu jer i u 60-ima želi izgledati mladoliko i seksi. Cher može izaći u potpuno prozirnom kombinezonu i u 70., što je donedavno i činila, i svi su se divili njezinim operacijama i izgledu, dok Madonna ne valja. Ovaj je svijet grozno licemjeran! Zašto je normalno da se curica od 18, koja i ne zna što je seks, fotka polugola i puni sisice i usnice silikonima, a nije normalno da žena koja je navršila 60 još izgleda poželjno?! Vrijede različiti parametri za različite ljude, to me uvijek živciralo. Frajeri mogu praviti djecu i u 70., kao Mick Jagger, a Madonna ne smije odjenuti haltere. Svašta!
Ipak, što su vam dobrog donijele godine?
Godine nose i dobro i loše, to je život. Svi starimo, to je prirodan i nezaustavljiv proces. Možda na neki način i sazrijevamo, ali nisam baš u to sigurna. Ona djevojka Alka iz 80-ih, željna čuda i velike ljubavi te puna volje i ambicije, još je u meni - čak i kada me križa ujutro bole i kada zaključim da sam umorna od razočaranja.
U povodu spomenutih obljetnica objavili ste pjesmu ‘Luđakinja’ u kojoj ste upakirali svoju neprilagođenost i osjetljivost u prijetvornom svijetu. Može li se protiv toga? Naučiti biti sve kontra od toga?
‘Luđakinja’ je zapravo nastala kao poezija, a onda je moja draga prijateljica Marija Mirković-Maki, inspirirana tom pjesmom, napisala glazbu za nju. Čim sam je čula, znala sam da je moram otpjevati kao himnu svim slatkim luđakinjama koje poznajem. Ta je pjesma jedna od onih koja mi je došla s neba, samo je sišla i ja sam je zapisala, nema nijednog prekriženog stiha. Tako je i Maki napisala glazbu odjednom. Kad je pročitala tekst.
A tu je i nova ‘Drama’ s legendarnim Let 3? Što se krije iza tog naslova?
‘Drama’ je stara pjesma koju je Let 3 obradio u suradnji sa mnom. Izazvala je stvarno puno pažnje i mislim da je u obradi bolja nego u originalu, što je doista rijetkost za obrade. A izašla je i u pravom trenutku, iako to nije bilo planirano. Tako se poklopilo, na dan Putinove agresije na Ukrajinu. Ispala je proročanska, što pjesme doista znaju biti.
Je li ovo najava novog zvuka, albuma, suradnika?
Uvijek kad radim nešto novo, volim biti moderna i pratiti svjetske trendove u zvuku. I glazba podliježe modi i trenutku u kojem nastaje, to je normalno. Ljudi se često bune protiv tih promjena, ali to je nezaustavljiv proces. Ni naši djedovi i bake nisu kužili Beatlese, pa onda naši starci Azru, Cure, Clash, Laibach... Volim biti u trendu i pratiti zbivanja, ali uvijek ih prilagođavam sebi. Mislim da tako treba. Ne treba biti nakaradan samo da bi bio moderan.
Nedavno ste objavili i singl ‘Ne mislim više na tebe’, pravu baladu s vrlo neobičnim i sofisticiranim videom.
Taj je tekst nastao još davne 1986. godine, a pronašla sam ga u arhivi koju trenutačno sređujem, a prava je riznica svega i svačega. Kada sam Makici poslala tekst, ona ga je odmah uglazbila pa smo uvrstili i tu pjesmu na novi album. Video je režirao naš poznati majstor fotografije Šime Eškinja, a Jeronim Marić potpisuje kameru i montažu. Predivne haljine koje nosim u spotu osmislila je Danijela Gazdek, Maleza fashion, a korzete koje nose moje plesačice - moja draga sestrična Matija Vuica. Pjesma je romantična i poetična, jedna od onih koje će ostati i kad dobije patinu vremena.
Oni koji vas dobro poznaju opisuju vas kao romantičarku, rokericu, buntovnicu, pankericu u duši, pjesnikinju... Sve ste to?
Tko god me tako opisuje, mora da me dobro poznaje.
Kad ste napisali prvu pjesmu?
Mislim da je to bilo negdje sa 11 - 12 godina, kad sam se zaljubila u Winnetoua. Moja pokretačka pjesnička snaga bila je ljubav. Kao i kod većine pjesnika. Jer ljubav stoji između života i smrti, između neba i zemlje, a pjesnici to osjećaju duboko u sebi i povezuju te različite svjetove i suprotnosti.
Jeste li prije 40 godina imali za sebe neke pragmatičnije planove od pjesničkih?
Naravno. Biti pjesnik nije odluka, to je potreba. Vjerujem da je tako sa svim umjetnostima. Muze te uzmu pod svoje i tu nema puno izbora.
Taj vaš dar ovjekovječio se u klasicima raznih izvođača od Josipe Lisac ‘Gdje Dunav ljubi nebo’, ‘Danas sam luda’, ‘Živim po svome, ‘Rušila sam mostove od sna’ (napisana u suradnji s Gibonnijem), ‘California’ za Neki to vole vruće, ‘Vino na usnama’ Vlade Kalembera, ‘Ja sam zaljubljen’, Tonyja Cetinskog, ‘Dotakni me usnama’ Nene Belana, Borisa Novkovića, Bebeka… Kome ste poslali prve tekstove, tko vas je prvi prepoznao?
Prvo Karlo Metikoš koji me odveo Josipi, a onda mi je Josipa dala priliku da joj već s dvadeset godina napišem cijeli album ‘Hoću samo tebe’. Kasnije je sve išlo potpuno prirodno, jer kad nešto napravite Josipi - svi to hoće, čak i oni koji je ne vole.
U nekim pjesmama, bez obzira na vašu ženstvenost, postali ste jedan od dječaka?
Ja sam odrasla kao pravi, pravcati deran, poderanih koljena, s udicom u ruci, s lukom i strijelom, više sam bila na stablu nego što sam se igrala lutkama. Odrasla sam u Umagu, u kući uz more, i moje kraljevstvo bile su plaže u zimskom razdoblju, livade i šume. Kasnije je ta moja buntovnost ostala pa zato imam tu dječačku prirodu. Jednostavno sam srčana i drska. To mi je u prirodi.
Surađivali ste i sa Zrinkom Tutićem na pjesmama za Tajči ‘Hajde da ludujemo’, ‘Moj mali je opasan’ i ‘Smokvica’, pisali za Olivera Mandića, Željka Bebeka i Mladena Grdovića, Dinu Dvornika i Olivera Dragojevića, Borisa Novkovića i Tonyja Cetinskog, Gorana Karana, Nenu Belana, ali to vam nije bilo dovoljno. Početkom 90-ih počeli ste pjevati?
Kad pišete za druge, uvijek se morate prilagođavati njihovim željama, ali opet nastaju neke pjesme koje spremate u ladice i koje govore u prvom licu ono što samo vi osjećate. Postala sam pjevačica kasno, kad sam skupila dovoljno hrabrosti da se popnem na binu. Prvo sam vježbala svoj talent na drugima. Danas mi je žao. Mogla sam biti velika zvijezda već 80-ih.
I tu ste doživjeli uspjeh s nagrađivanim albumom ‘Laži me’. Koliko je na njemu autobiografskih crtica?
Sve što pišem je autobiografski. Neke pjesme imaju čak i svoju povijest i svoje ljubavne romane.
Ali i cinizma, humora i ironije, neizostavan dio vas u svakom dijelu života.
To je priroda. Humor se ne uči, to je dio osobnosti, a cinizam je kod pametnih ljudi dio humora. Zapravo preživljavam na taj način. Mogu vidjeti smiješnu stranu svega. Reagiram brzo i otvoreno na sve što me provocira, kao mali dečko s praćkom.
Velik ste uspjeh doživjeli s albumom ‘Balkan girl’. Tko su te balkanske cure?
Ja sam ‘Balkan girl’ od glave do pete. Iako sam odrasla na krajnjem zapadu Hrvatske u Istri, gotovo u predgrađu Trsta, da tako kažem, u mom Umagu, slušajući isključivo talijanske kancone, Cocciantea, Baglionia, Annu Oxu, Loredanu Bertè, Ivu Zanicchi..., Balkan me odredio. Kako god okrenuli, na jugo ili na buru, ovo je ovdje Balkan, zemlja iz sna. Između moćnih sila, dobra i zla.
Znate li uopće koliko ste pjesama napisali?
Postoji statistika u ZAMP-u, ali ne brojim. Nekad se i začudim - “pa ja sam to napisala”, kao prije nekoliko godina za pjesmu ‘Plešem ispod oblaka’ Nene Belana. Sređivali smo arhivu u ZAMP-u i stvarno je bilo onih na koje sam potpuno zaboravila, sreća da su prijavljene i popisane.
Ljubav vam je najveći pokretač?
Ljubav je pokretač svijeta i svih ljudi koji imaju dušu. Oni koje ljubav ne pokreće su ljudi kojima je duša zakržljala i nemaju doticaj s njom. A zamislite što je čovjek bez duše ili koji svoju dušu ne čuje i ne osjeća? Samo mozak i tijelo. Hladan um. Užas.
Jeste li svim svojim ljubavima posvetili pjesmu?
Nikome nisam ništa posvetila, osim mome sinu neke pjesme. Ali neke su me moje ljubavi inspirirale za neke pjesme, premda im to nisu posvete.
Koji je muškarac vaša najveća ljubav?
S ovim odmakom, to doista više ne znam.
Jeste li puno patili zbog ljubavi?
Previše, jer sam svoje ljubavi doživljavala sudbonosno, uvijek. Danas mislim da je to bilo nepotrebno te da sam trebala biti i sebičnija i opuštenija. Ima jedan moj stih koji sam napisala u prvoj zbirci poezije ‘Anatomija jedne ljubavi’, još sa 22 godine. “Najljepši dio tebe je onaj koji sam ja izmislila.” To je mašta pjesnika, uvijek dodajemo ljepotu svemu. Zato su nam razočaranja tako bolna i patnička.
A danas? Postoji li neki frajer u vašem životu?
Trenutačno ne.
Što je vama definicija pravog frajera?
Eh, kad bih to znala... Ima ih u bajkama. Pravi frajer nalikuje pojavi duhova. Svi o njima pričaju, a malo ih je žena susrelo.
Vaša pokretačka energija vodila vas je i kao novinarku u Globusu, Poletu i drugim časopisima, bili ste urednica i voditeljica na Novoj TV i na televiziji Pink. Planirate li još nešto takvo?
Volim novinarstvo i kao mala željela sam postati novinarka. Oriana Fallaci bila mi je uzor novinarstva. Volim formu intervjua, otkrivati ljude, skidati s njih ljušture kao velove tajni, tko zna, možda napravim neki podcast, već dugo to planiram.
Je li predsjednička kandidatura nešto najluđe što ste napravili?
Ne mislim da je to bilo ludo. Bila sam kandidat za predsjednicu ispred stranke Zelenih i stvarno sam vjerovala u zelenu Hrvatsku. Ali, nažalost, bila sam previše ‘zelena’ za politiku. I dan-danas smatram da je Hrvatska trebala krenuti tim putem i biti ekološki najsačuvanija regija u Europi. Mislim da bi nas to obogatilo i donijelo nam neviđeni prosperitet. Nikada nismo smjeli dopustiti prodati naše izvore vode, a prodali smo zajedno s Inom osam izvora. Nikada nismo smjeli prodati Inu i toliko zapustiti našu poljoprivredu. U vrijeme Austro-Ugarske Slavonija je imala dvije sjetve godišnje i hranila pola Europe. Ja sam se kandidirala isključivo kao javna osoba koja je htjela progovoriti o nekim stvarima. Ali ljudi su puno gluplji nego životinje, iako smatraju da su pametniji. Jedna od najvećih razlika između životinja i čovjeka jest ta što životinje nikad neće dopustiti da im idiot postane vođa čopora. A ljudi ne samo da biraju idiote, nego ih i slušaju, pate zbog njihovih odluka, umiru, ratuju, rade da bi se oni bogatili... Gube ognjišta, djecu, mir i budućnost.
Nije li politika previše pokvarena za vašu senzibilnu umjetničku dušu? Kako biste vi to?
Politika ne mora nužno biti pokvarena. Već desetljećima živimo u takvom okruženju pa mislimo da je to jedino moguće. Pamtim i neki drugi svijet koji je bio bez ratova, s jasnom slikom o sretnijoj budućnosti. Mislim da je svijetu globalno potreban neki drugi poredak, da je vrijeme za ujedinjenje svih ljudi protiv korupcije, iskorištavanja i tiranije. Svijetu treba nova vlada, inače ide u svoje uništenje. Kapitalizam je gotov, a nitko zapravo ne zna gdje trebamo dalje. Jedini je spas u humanizmu i prestanku vladavine kapitala i novca. To je propast svih društvenih vrijednosti, morala, etike, ljudskosti i na kraju će nas uništiti. Definitivno, svijet treba drukčije urediti i svakome prema potrebama. Nedopustivo je da neki ljudi ne znaju kud će s novcem, dok drugi jedva preživljavaju.
Po svemu sudeći, vama nije dosadno?
Nikad mi nije dosadno, uvijek imam premalo vremena. Svašta bih još učinila da mi vrijeme nije ograničeno.
Čak je, zahvaljujući vašem sinu Arianu, trap scena završila u vašem podrumu?
Da, Arian je jedan od začetnika hrvatske trap scene i većina pjesama nastala je u našem podrumu, bivšoj garaži koju smo pretvorili u studio. Tu su svoje najveće hitove snimili i Kuku$, Hiljson Mandela, Shira Rodbina, High5, Swana, Goca R.I.P, Buntai, Sjena i mnogi drugi strani i domaći izvođači. U našem podrumu nastala je i pjesma ‘Blood On My Jeans’ Juicea Wrlda, poznatog repera, a koja je mjesecima bila prva na Billboardovoj ljestvici. Vjerujem da će još mnoge trap i pop pjesme nastati u našem kućnom studiju, a ja ću ih s užitkom pratiti u nastajanju.
Što je Arian naslijedio od vas?
Mislim da su to duhovitost, talent za pisanje, humanost i znatiželja. Naravno i lijepe velike oči.
I dalje tvrdite ‘da sve treba vidjeti, ali ne i probati’?
Naravno, ne treba nikada sve probati, to bi bila totalna glupost!