Da je poprilično zahtjevna uloga odlučivati o najboljima, ne krije glumac Milan Marić koji je član ovogodišnjeg žirija 28. Sarajevo Film Festivala. Na Festival dolazi više od desetljeća, a prošle godine ispraćen je ovacijama zahvaljujući filmu 'Toma' koji je premijerno prikazan upravo u Sarajevu.
Film je samo još jedan dokaz talenta 31-godišnjeg beogradskoga glumca koji je 2019. godine na Filmskom festivalu u Berlinu dobio nagradu Shooting Star. Ovaj dramski umjetnik (za kojeg srpski mediji nagađaju da je u vezi s Mijom, kćeri glumca i redatelja Dragana Bjelogrlića) otkriva zašto je spoznavanje vlastitog 'ja' proces koji nikada ne prestaje, ali i zašto je i dalje pred nama ljuta borba za humaniji, tolerantniji, otvoreniji i ljepši svijet.
Bliži se Sarajevo Film Festival, zašto volite taj festival?
Sarajevo Film Festival ima divnu energiju, divne ljude koji ga čine boljim i zato što Festival otkad sam ga prvi put posjetio, a to je bilo 2011. godine, raste i napreduje te s pravom preuzima vodeću poziciju među filmskim festivalima na Balkanu. Mislim da je Sarajevo Film Festival zaista mnogo učinio za film na ovim našim prostorima, što radionicama s mladima, što raznim programima i konstantnom tendencijom da dovode ljudi s ozbiljnom reputacijom iz svijeta filma i televizije. Mislim da tako naši filmski radnici imaju priliku povezati se s kolegama iz regije, ali i s kolegama iz drukčijih sistema rada na filmu razmjenjivati iskustva i dopunjivati znanja.
U ovogodišnjem ste žiriju, kako ćete birati one najbolje?
Neće mi ovo biti prvo žiriranje, ali bit će poprilično uzbudljivo. Siguran sam da će selekcija biti odlična i da će nam time dodatno zakomplicirati već dovoljno kompliciran posao biranja najboljeg u nečemu što je umjetnost. Poprilično je to izazovna uloga.
Možete li ostati u postupnosti neutralni i objektivni ako je pred vama film, rad vaših prijatelja ili dobrih suradnika?
To je poprilično kompleksno pitanje jer mislim da je pogrešno u umjetnosti biti neutralan i objektivan. Mislim da je to, na kraju krajeva, nemoguće. Kada vas dotakne nešto u umjetnosti, kada na nešto reagirate, to je zato što je nešto iz tog djela udarilo u vas, vašu emociju, iskustvo, karakter, vaš doživljaj svijeta, života, odnosa, u vaše emotivno i racionalno, u vaše slabosti, frustracije, u vas takvi kakvi jeste, a ne zato što ste objektivnom i neutralnom analizom došli do toga. Pokušaj da se na umjetnost gleda s distancom je odsijecanje doživljaja, a doživljaj, odnosno katarza jedan je od glavnih motiva umjetnosti. Slijepo navijački biti određen prema nečijem filmu, samo zato što vam je prijatelj, isto je oduzimanje i zanemarivanje te katarze, a to bih prije uspio kad bih mogao biti objektivan i neutralan prema nečemu što se zove film.
Prošle je godine na Sarajevo Film Festivalu premijerno prikazan film 'Toma', jedan od najvećih regionalnih hitova. Kako pamtite iskustvo rada na filmu, ali i sve što se poslije događalo?
Rad na tom filmu posebno je iskustvo iz nekoliko razloga. Prije svega je to trenutak u kojem se događa snimanje tog filma, a to je prva godina pandemije, zapravo to prvo ljeto kada smo svi poprilično uplašeni, izgubljeni, kada nam se pred očima mijenja svijet na koji smo navikli i toliko bili sigurni u njegovu superiornost. U svemu tome započinjemo snimanje ove priče, priče o našem Tomi, a zapravo priče o nama. Toma nam je bio isto što je bila njegova uloga i u kafani, on nam je bio povod da se okupimo i poveo nas je na to putovanje. Onda samo snimanje, potreba da se svi skupimo i da zajedno otvorimo ono najranjivije što imamo u trenutku kada sve oko tebe pišti i vrišti da ti je potrebna stamenost. Meni je to bilo hrabro od nas.
Govoreći o Tomi Zdravkoviću primijetili ste da je većina umjetnika autodestruktivna. Kako se kod vas manifestira ta autodestruktivnost?
Jedan teoretičar drame kaže da nije tragedija u tome što u svijetu postoji nesreća i što se ona, eto tako, dogodi, nego je tragika u našem pokušaju da je izbjegnemo. Ne mislim nužno da su umjetnici većinski autodestruktivni, nego proživljavanjem tuđih života i sudbina te s tuđim spoznajama umjetnici pokušavaju izbjeći vlastitu tragiku. Mislim da su umjetnici većinski nježni, ranjivi i osjetljivi pa je pokušaj da se s tom ranjivošću snađu u ovom našem surovom svijetu autodestruktivan, ali i nužan i tragičan.
Jeste li zbog nje ikada imali problema?
Jesam, ali svaki pokušaj da je objasnim rađa u meni naivnu, ali poprilično intenzivnu ideju da sam je spoznao. Potom ta ideja stvara još intenzivniji nagon da je riješim, pa taj nagon prelazi u najintenzivniju akciju. Onda slijedi ono što bi rekao onaj teoretičar drame, da se ne ponavljam...
Tijekom promocije filma rekli ste: 'Ne doživljavam sebe kao nekog krutog čovjeka. Drugi me tako doživljavaju jer je to moja maska'. Zašto nosite tu masku krutog čovjeka?
Očekujete da vam sada kažem zašto sam rekao da nosim masku, kao da nije bilo dovoljno što sam rekao da imam masku, umjesto da sam vas iz sve snage uvjeravao da sam to zapravo ja, ogoljen, baš tu, pred vama.
Pred kime skidate masku, odnosno pred kime se možete potpuno opustiti i pokazati svoje pravo ja?
Mislim da sam još u procesu spoznaje tko sam to 'ja'. Jer to 'ja' nije nepromjenjiva datost i na to ne utječem samo ja, nego i ljudi oko mene koji pokušavaju spoznati svoje 'ja'. Sve sam više siguran u to da je to vječiti proces spoznavanja. Mislim da je odluka da se dođe do konačnog odgovora tko sam to ‘ja’ zapravo odluka nastala iz umora spoznaja, traganja i iznova istih pitanja - tko sam to ja i što želim.
Bili ste uključeni u kampanju HeForShe, borite se za ravnopravnost spolova te promjenu stereotipova o muškosti i očekivanja kako se muškarac mora ponašati. Koji vam stereotipovi najviše smetaju?
Generalizacije su same po sebi glupe i tu se nema mnogo što objašnjavati. Stereotipovi pristaju uz generalizacije, dakle i oni su glupi. Ljudi koji posežu za stereotipovima su slabi i ne znaju se snaći u svijetu različitosti. Oni bi da cijeli svijet funkcionira baš onako kako ga oni doživljavaju i vide, zapravo onako kako bi se oni znali snaći u njemu i da ih ništa ne boli, dakle i oni su glupi. Samim time je i ta cijela patrijarhalna postavka po kojoj svi mi, manje ili više, funkcioniramo sama po sebi glupa i besmislena, ali poprilično opasna jer na kraju nitko nije sretan, gleda se samo tko je manje nesretan. Tako da borba za ženska prava nije ničiji hir, nego borba za jedan humaniji, tolerantniji, otvoreniji i ljepši svijet. Svijet s puno pitanja i neizvjesnosti, ali i svijet gdje zajedno s nekim možeš odgovarati na ta pitanja i udvoje tu neizvjesnost učiniti izvjesnijom. Pa zar ima nešto ljepše od toga?
Uspijevate li se othrvati stereotipovima?
Pokušavam. Mislim da je to proces, da se ne može ništa preko noći promijeniti jer je patrijarhalni model poprilično duboko zašao u svakodnevicu svih nas i nekada ga je jako teško locirati i razumjeti, ali idemo korak po korak. Naravno, to će biti ljuta borba kako se stvari budu micale. No borba nas je održala i hvala joj!
Biste li jednog dana uzeli rodiljni dopust umjesto svoje djevojke/supruge?
Mislim da je super što postoji ta mogućnost, ali to je individualno i ta se odluka donosi zajednički, ne mislim da je to stvar eksperimentiranja bih li probao. Trudnoća i roditeljstvo su ozbiljne stvari i o tome bi partneri zajedno trebali odlučivati, shodno njima, njihovim željama i mogućnostima, a ne tuđom praksom i iskustvima.
Jedan ste od najpoželjnijih neženja u regiji, laska li vam ta titula?
To je uvijek slatko i naravno da godi, to je jedna od ljepših nuspojava našeg posla, samo se prema njoj morate pažljivo odnositi, jer ipak je to samo nuspojava.
Želite li promijeniti status neženje?
Što bi rekla moja pokojna baba: 'Neće to june mene da mune!'
Osim boravka u Sarajevu, kako će izgledati vaši ljetni mjeseci?
Iskoristit ću ovo ljeto da se odmorim, pročitam sve ono što sam rekao da ću pročitati a nisam, pogledam sve ono što nisam uspio pogledati od filmova i serija te da se družim s prijateljima. Dakle, poprilično dosadno, ali prijeko potrebno.
Hoćete li imati vremena za odlazak na Brijune gdje će se prikazati i predstava 'Tko se boji Virginije Wolf?'?
Da, igrat ćemo ‘Virginiju’ na Brijunima krajem srpnja pa ste dobrodošli svi koji ste blizu.
Što nosi jesen, možete li otkriti koji su vam novi projekti u planu?
Čekaju me dvije divne premijere - 'Car Edip' u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u režiji Vite Taufera i u Bitef teatru 'Smrt i devojka' u režiji Nikole Ljuce.
Više fotografija najpoželjnijeg neženje u regiji, pogledajte u našoj galeriji.