Kada bismo morali izdvojiti najveće zvijezde tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, teško bi bilo ne spomenuti legendarnu Marlene Dietrich, glumicu i pjevačicu koja je ostavila dubok trag u filmskoj umjetnosti te bila prva Njemica koja je uspjela na američkim pozornicama. Rođena je u Berlinu 27. prosinca 1901. godine u imućnoj obitelji koja se bavila urarstvom kao drugo dijete Louisa Ericha Otta Dietricha i Wilhelmine Elisabeth Joséphine Felsing. Vrlo je rano ostala bez oca pa je djetinjstvo i ranu mladost provela uz majku i očuha, plemića i oficira Eduarda von Loscha. Još dok je bila djevojčica vidjelo se da ima zaraznu karizmu i talent koji bi joj, bude li ustrajna, mogli obilježiti život. Tako je i bilo. U školi je učila francuski i engleski te je pohađala satove violine, a nadala se da će jednoga dana biti profesionalna violinistica. Obožavala je glazbu i često je koketirala s pjevanjem, ali potkraj tinejdžerskih godina odustala je od glazbene karijere i posvetila se glumi.
- Ozlijedila sam ručni zglob i više nisam mogla svirati violinu. Moji snovi da postanem violinistica u orkestru tada su naglo srušeni - prepričala je u jednom intervjuu Maria Magdalena, kako joj glasi pravo ime.
Kako nije mogla postati glazbenica krenula je u dramsku školu u nadi da će postati glumica.
- Mojoj glumačkoj karijeri protivili su se i majka i očuh. Tvrdili su kako to nije put kojim trebam ići - istaknula je počasna građanka Berlina.
Godine 1921. Dietrich se neuspješno prijavila na audiciju za dramsku akademiju kazališnog redatelja Maxa Reinhardta. Ipak, ubrzo je našla posao u njegovu kazalištu kao djevojka u zboru, a potom igrajući male uloge u dramama.
- Nisam željela biti filmska glumica, da uvijek glumim nekog drugog, da ti netko stalno ispravlja svaki korak, popravlja svaku trepavicu. Uvijek mi je to bila velika muka - priznala je Njemica koja je upravo to i postala - omiljeno lice s filmskog platna.
Na filmu je debitirala 1922. godine malom ulogom u ‘So sind die Männer’. Iste je godine na snimanju filma ‘Tragödie der Liebe’ upoznala budućeg muža Rudolfa Siebera.
- Idealan muž je onaj koji ne vara, ne pije, ne kocka se i ne postoji - izjavila je zvijezda filma ‘Plavi anđeo’ kojim je otvorila svoja vrata prema Hollywoodu.
Ulaznica za Ameriku bila je upravo uloga Lola-Lole, kabaretske pjevačice koja prouzroči društveni pad dotad cijenjenog učitelja. Redatelj filma bio je Josef von Sternberg, kome je poslije priznato ‘otkriće’ Marlene Dietrich. Nakon premijere njihova prvog zajedničkog filma, glumica je Sternbergu darovala svoju fotografiju na koju je simbolično napisala: “Bez tebe sam ništa.”
- Bio je moj ispovjednik, kritičar, učitelj, osoba koja je ispunila sve moje želje. Bio je moj impresario, smirio je moj ponos i unio mir u moje obiteljsko ognjište. Bio je moj apsolutni pokrovitelj. Ženi u životu treba muškarac koji će je voditi, da se ona njemu prepusti. Ženi treba kompas inače vrluda okolo bez cilja i strategije - rekla je.
Doista, Sternberg je postao njezin prijatelj, i ljubavnik, i zaštitnik, i podrška, osoba koja je za nju učinila doslovno sve. I sam slavni redatelj prisjetio se da je Marlene prije nego što su se upoznali bila rustikalna, prilično punašna berlinska domaćica koja je na fotografiji izgledala kao da se svim silama trudi izgledati kao žena. U ‘Plavom anđelu’ Sternberg ju je uz pomoć svjetla, sjene i šminke pretvorio u sofisticiranu ljepoticu. Podigao joj je obrve, osvijetlio visoke jagodice te je čak natjerao da izvadi sva četiri kutnjaka kako bi joj lice izgledalo profinjenije. Redatelj je stalno bio uključen u glumičine estetske i modne zahvate, odijevajući je u krzna, frak, pa u muško odijelo i kravatu, zatim u baskijsku beretku, šešir... pa je malo-pomalo Dietrich postala i modna ikona koja ruši granice.
- Film me nikada nije usrećivao, a lijepo sam se oblačila isključivo za film te da imam dobre fotografije. Nisam to činila ni za sebe, ni za javnost, ni za muškarce, ni zbog toga što sam voljela modu, nego isključivo da imam svoje lijepe fotografije, ali i da na filmu izgledam savršeno - otkrila je jednom.
Puno je ulagala u izgled, a najviše je pozornosti posvećivala obrvama. Prvo ih je brijala, a zatim iscrtavala olovkom u tankom luku smatrajući da joj takav oblik najbolje naglašava oblik lica. Nije voljela koristiti maskaru na donjim trepavicama jer je smatrala da to baca ružnu sjenu ispod očiju pa one izgledaju umorno i tužno.
Mnogo je toga film ‘Plavi anđeo’ pokrenuo u karijeri ove osebujne umjetnice, a važan je i zbog glasovite pjesme ‘Ich bin von Kopf bis Fuß auf Liebe eingestellt’, koja je i danas jedna od njezinih najpoznatijih. Na valu međunarodnog uspjeha filma te uz ohrabrenje i promociju Von Sternberga koji se već etablirao u Hollywoodu, Dietrich se zahvaljujući ugovoru s Paramount Picturesom preselila u Sjedinjene Američke Države. Studio ju je namjeravao promovirati kao njemački odgovor MGM-ovoj švedskoj senzaciji Greti Garbo. Njezin prvi američki film ‘Maroko’, u režiji Von Sternberga, donio joj je jedinu nominaciju za nagradu Oscar, premda je tada još slabo govorila engleski i svoj je tekst izgovarala vrlo fonetski. Između 1930. i 1935. godine glumila je u još pet filmova u režiji Josefa von Sternberga - ‘Obečašćena’, ‘Shanghai Express’, ‘Plava Venera’, ‘Grimizna carica’ i ‘Žena je vrag’, koji je glumica smatrala svojim najuspješnijim i najboljim filmom. Milijuni gledatelja navikli su je vidjeti u ulozi fatalne dame, ali u jednom je trenutku postala inteligentna žena s nevjerojatnim smislom za humor, no njezina ljepota, šarm i rijedak, hipnotički glas ostali su nepromijenjeni.
- Nisu moje noge toliko lijepe, samo jako dobro znam što raditi s njima - slavna je rečenica velike zavodnice.
- Ženama je ljepota važnija od pameti jer je muškarcu lakše gledati nego misliti - dodala je.
Među njezinim ljubavnicima bile su mnoge poznate osobe kao što je Erich Maria Remarque, Maurice Chevalier, Raf Vallone, Yul Brynner, ali najveća ljubav bio je Jean Gabin, najveća zvijezda francuske kinematografije tog vremena.
- Na njemu mi se sve svidjelo. Mnogim je ženama bio ideal. Ništa lažno, sve povezano s njim bilo je jasno i jednostavno - priznala je.
Zajedno su glumili u ne baš uspješnom filmu ‘Martin Roumagnac’ iz 1946. godine. Dijelili su duboke strastvene osjećaje jedno prema drugome, ali ih je prvo razdvojio rat, a zatim posao. Kada je Gabin 1976. umro, Dietrich je bila neutješna.
- Pokopavši Jeana, drugi sam put ostala udovica - izjavila je tada. Naime, nedugo prije toga preminuo je njezin suprug, redatelj Rudolf Sieber s kojim je zapravo živjela samo pet godina, ali nikad se od njega nije službeno razvela.
- Mnoge žene žele promijeniti svoje muškarce, a kada dobiju ono što su željele, taj im se muškarac više ne sviđa. Muškarcu je draže vidjeti sretnu ženu pa da je i krevet nepospremljen, nego pospremljen krevet dok iz žene sijevaju munje - tvrdila je.
U braku su glumica i redatelj dobili kćer Mariju Elisabeth Sieber, kasnije poznatu kao Maria Riva. Unatoč nevjerojatnoj karijeri koju su mnogi uzdizali u nebesa, čini se da je Dietrich privatno bila sve samo ne velikodušna majka i obiteljska žena. Bizarne pojedinosti iz života njemačke glumice i pjevačice otkrio je njezin unuk David Riva, dok je u svojoj autobiografiji Maria otkrila da je majka nije voljela. Unajmila joj je dadilju lezbijku koja je navodno silovala Mariju kad joj je bilo 13 godina. Ona je pokušala to reći svojoj majci, no ona joj je odbrusila neka se sama s tim suoči i nosi.
- Bila je hladna i emotivno udaljena. Nije bila baka u konvencionalnom smislu. Spavala je sa svakim tko joj je bio zgodan. Tu su se našli i Kirk Douglas, Édith Piaf, Frank Sinatra i Greta Garbo. Nju kći nikad nije zanimala - izjavio je unuk David.
- Možda je istina da su muškarci inteligentniji od žena, ali nikada nisam vidjela ženu koja bi trčala za glupim muškarcem i samo se divila njegovim lijepim nogama - izjavila je jednom prilikom velika Marlene koja je imala i kratki susret s američkim predsjednikom Johnom F. Kennedyjem.
U travnju 1971. godine bila je gošća u Bijeloj kući i tada je upoznala 20 godina mlađeg političara, a među njima su odmah frcnule iskre. Rekla mu je da nema puno vremena, a on njoj da mu to nije problem i idućih 20 minuta proveli su vodeći ljubav.
- Bilo je slatko i vrlo kratko. On je odmah zaspao - opisala je Marlene koja ga je probudila kako bi joj pomogao otići jer ipak nije mogla samo pozvati taksi.
Na odlasku ju je pitao ima li istine u tome da je nekoliko desetljeća prije bila ljubavnica njegova oca Josepha. Iskreno mu je odgovorila da nije, na što je on odahnuo i rekao:
- Eto, barem sam u nečemu bio prvi.
Marlene tvrdi da ga nakon toga više nikada nije vidjela.
Iako obitelj nema lijepe riječi za nju, brojni njezini suradnici i publika za Marlene imaju samo riječi hvale.
- Ona je ekonomična u svakom svom pokretu, ona jednostavno stoji na pozornici i svira za svakoga od onih koji sjede u dvorani. Pomno uvježbana rađa se na sceni svaki put iznova, kao prvi put. No velika je licemjerka, vrlo teatralna i nevjerojatno profinjena - istaknuo je filmski redatelj Peter Bogdanovich.
Ova je Njemica po mnogočemu bila posebna - od toga da se nije libila reći što misli o Hitleru i njegovoj vlasti do te mjere da je uzela američko državljanstvo pa sve do različitih pristupa umjetnosti, a uspjela je spasiti i sestru iz koncentracijskog logora, i to odjevena u odoru američke vojske, s kacigom i čizmama. Ušla je u ured poručnika Arnolda Horwella, britanskog obavještajnog časnika u koncentracijskom logoru Bergen-Belsen i predstavila se kao kapetan Dietrich. Rekla je da je čula da je njezina sestra ondje. Nakon što je prevladao prvotno iznenađenje, Horwell je prepoznao ženu kao holivudsku zvijezdu Marlene Dietrich, no glumica je uspješno sprovela svoj plan. Elisabeth s kojom se prije toga nije čula šest godina zauzvrat se morala obvezati da će se pritajiti, neće davati intervjue te da će prikrivati činjenicu da su sestre kako taj pothvat ne bi naštetio Marleneinoj karijeri. Glumica je 1945. odlikovana američkom Predsjedničkom medaljom slobode te je izjavila da je na to najviše ponosna. Također, za njezin ratni angažman francuska vlada odlikovala ju je Legijom časti.
U dobi od 52 godine Dietrich je počela karijeru pop pjevačice, i to nevjerojatno uspješno. Čudesnim glasom pjevala je pjesme iz filmova u kojima je glumila te one iz ratnih godina, stoga i ne čudi što je mnogi znaju po pjesmi ‘Lili Marleen’. Održavala je koncerte na svim kontinentima, a 1964. trijumfalno je nastupila u SSSR-u.
- S velikom ljubavlju razmišljam o Rusiji. Rusi znaju pjevati i voljeti kao nijedan drugi narod na svijetu - napisala je tada, a možda bi da je živa tom izjavom sada navukla na sebe mržnju mnogih obožavatelja.
Marlene Dietrich nastupima je oduševljavala publiku sve do 1975., kada je na jednom od koncerata u Sydneyju pijana pala i zakačila se za sajlu na pozornici te zadobila teški prijelom bedrene kosti. Od tada nije glumila, a pojavila se još samo u jednom filmu ‘Prelijepi žigolo - jadni žigolo’ iz 1978. godine i u njemu izvela jednu od svojih najboljih pjesama ‘Samo žigolo’.
- Čini se da ću više vrijediti mrtva nego živa. Ne plačite za mnom kad odem, nego dok sam još živa - tvrdila je.
Posljednje godine života veličanstvena Marlene, kako su je nazivali, živjela je potpuno povučeno u svom skromnom stanu na Avenue Montaigne u Parizu. Godine 1979. zadobila je još jedan teški prijelom i nakon toga više se nije mogla samostalno kretati. Jako je patila zbog zanemarivanja kćeri Marije Rive, koja je o njoj napisala skandaloznu knjigu ‘Moja majka Marlene Dietrich’ i u njoj iznijela prljave detalje. Neke glumici bliske osobe rekle su da joj je srce stalo zbog knjige i, kako su tvrdili, lažnih navoda njezine kćeri. Što je prava istina, vjerojatno se nikad neće doznati jer miljenica publike posljednjih godina života nije izlazila iz stana. Čak i ako je u svojim devedesetima bila onakva kakvu je Maria Riva opisuje u knjizi - skupljenih i neaktivnih nogu, ružičaste kose s prljavo bijelim pramenovima te pocrnjelih zubi, u sjećanjima obožavatelja Marlene Dietrich ostala je ista - upečatljivih crta lica, dugih nogu, elegantna i svoja. Utjelovljenje ljepote, milosti, čarolije i misterija.
Umrla je 6. svibnja 1992. u 15.20 sati. Omotali su je u francusku zastavu, a potom su lijes pod američkom zastavom poslali avionom u Berlin, gdje je pokopana pod njemačkom zastavom na groblju Friedenau, pokraj svoje majke, što joj je i bila želja.