U Hrvatsku se ponovno vratio američki bend The Ferocious Few koji je 28., 29. i 30. travnja održao koncerte u splitskom Metal Klubu EKS, a 5. svibnja dolaze u zagrebački Route 66. Bend je 2005. osnovao Francisco Fernández, a iako je imao nekoliko bubnjara, najčešće svira i stvara s Danielom Aguilarom. Tijekom karijere pozornicu su dijelili s kolegama poput Billyja Idola, Joea Cockera i benda Mumford & Sons, a zahvaljujući energičnim nastupima, postali su miljenici i domaće publike.
To je očito i na novom albumu 'Live At Metal Klub EKS' koji je snimljen u gradu pod Marjanom. Dvojac otkriva što je tajna veza s Hrvatskom, kako je uopće počelo njihovo glazbeno putovanje i zašto se danas bolje osjećaju u Europi nego u rodnoj Americi.
Ponovno svirate kod nas, što vas privlači u Hrvatskoj?
Ovdje smo imali odlične koncerte i interakciju s publikom. Vidjeli smo da ljudi dobro prihvaćaju našu glazbu i da im se sviđa naša energična svirka. Čini mi se da smo probudili uspavane fanove rocka, a iskonska energija naše glazbe dobro odgovara ovdašnjem duhu.
Energija se čuje na vašem novom albumu 'Live At Metal Klub EKS'.
Ljudi nas vole zbog svirki uživo i mislim da je live album dobar uvod u naše pjesme. Bili smo na tom cool mjestu, svirali pet noći i snimali koncerte kako bismo uhvatili našu energiju i oko nas se stvorila zajednica. Ljudi bi se svaku večer vraćali i dovodili nove prijatelje pa je to polako postao naš novi dom. Dolazimo iz San Francisca koji se dosta promijenio. Tamo smo bili dio jedne ere, a Split sad ima takvu energiju. Čini mi se da se publika u EKS-u osjeća poput nas, da možda ne pripada u potpunosti u svoju državu.
Zašto osjećate da ne pripadate u SAD?
Glazbu, umjetnost i stvaranje najviše volimo u SAD-u, ali nadjačani su novcem i onim na što se troši, a to su rat, tehnologija, prodaja stambenog prostora najbogatijima... Nemam osjećaj da to možemo promijeniti pa sam završio u Europi, a tu sam došao jer sam slijedio srce. Bolje je da smo bazirani u Europi i da u SAD-u radimo jer smo tamo odslužili dovoljno kazne. Takav je osjećaj za umjetnike, kao da služite kaznu. Znam da ljudi žele čuti da su SAD i Kalifornija prekrasni, ali ne vjerujte svemu što se priča. Opasno je, stalno su puca, ljudi umiru, a oni koji imaju moć ne žele riješiti probleme. Nije baš dobra situacija, a još ne znam kako mogu pomoći. Dosta smo energije uložili na sviranje na ulici i na neki smo ih način učinili sigurnijima. Dok smo svirali na ulici, svi u publici pazili su jedni na druge, bez obzira na to jesu li siromašni, bogati, mladi, stari...
Jeste li na svom putu našli dom, kao što pjevate u pjesmi 'Only Time Can Tell'?
Vrijeme će pokazati! Sada živim u Luksemburgu u kojem je svaka 20. osoba milijunaš i tamo se ljudi ne sele zbog glazbe. Nisam ni ja, nego sam nekog posjetio i ostao, ali uvijek je sa mnom bila moja glazba. Bio sam otvoren maknuti se iz San Francisca jer je tamo postalo teško živjeti. Uložiš vrijeme, energiju, mladost i odjednom sve nestane i više si ne možeš priuštiti život ondje, kao i malo tko drugi. No svijet je velik i umjetnici moraju biti u pokretu kako bi bili inspirirani i stvarali. Dom je ondje gdje je glazba i sada stanujem u Luksemburgu, ali počeo sam se osjećati doma i u Splitu. Ugodno sam se osjećao tijekom snimanja live albuma, osjećao sam da imam prijatelje, obitelj i energija je bila odlična.
Što vas inspirira u glazbi?
Sama mogućnost da možemo stvarati glazbu. Nepresušna su vrela inspiracije, ali potrebna je ravnoteža. Primjerice, morate imati i financijsku podršku. Svirali smo u svakakvim situacijama i dokle god imamo dovoljno da preživimo te imamo mogućnost sviranja i energije, nećemo prestati i to nas veseli.
Zajedno svirate 18 godina, kakva su bila ta gotovo dva desetljeća?
Daniel: Posljednjih godina više komuniciramo digitalno, tako izmjenjujemo ideje i glazbu, a onda se na nekoliko mjeseci sastanemo u Europi i zajedno sviramo. Dosta se to razlikuje od početaka u San Franciscu kada samo zajedno svirali svaki dan, ali uvijek smo povezani, bez obzira na to dijeli li nas ocean.
Francisco: Da, bilo je razdoblja kada nismo zajedno svirali jer smo išli kamo nas je srce vodilo. Život se mora dogoditi da biste mogli stvarati glazbu. Daniel se htio držati samo glazbe, a ja sam se malo okrenuo industriji i vidio koliko je to jadno i neinspirativno. No koliko se god bunili protiv toga, važna je ta poslovna strana.
Kako ste spoznali da je glazba vaš životni poziv?
Daniel: Uvijek je bila dio mene, sviram u bendovima od 16. godine. Nekada glazbe ima više, nekada manje, ali uvijek je prisutna i samo je jedna manifestacija moje umjetnosti.
Francisco: Mama mi je umjetnica, odrastao sam u umjetničkom okruženju, ali tada to nisam htio nego strukturu i stabilnost. Radio sam poslove sa strogim rasporedima i zbog njih sam malo zapostavio školu. Tada sam upoznao Daniela i njegove prijatelje, bio sam okružen kreativnim ljudima i sve sam više počeo svirati gitaru. Sviranje je postalo sve što sam htio raditi. Počeli smo svirati na cesti iz zabave i jednog dana zaradili 30 dolara, drugog 80 dolara i tako je krenulo. Sada živim za glazbu i od glazbe.
The Ferocious Few osnovali ste 2005.?
Svirao sam s grupom ljudi, imali smo koncerte i bilo je zabavno, ali osjećao sam da su se pjesme koje sam pisao izgubile u partijanju. Nisam imao osjećaj da su u fokusu, a one su mi bile najvažnije i htio sam da budu dobre. Morao sam nagovoriti Daniela da svira sa mnom jer je poseban i ima osjećaj za ono što druga osoba radi. Tada sam baš bio prekinuo vezu, o tome pisao pjesme, s ruksakom i gitarom otišao u San Francisco i počeo svirati s Danielom. Najčešće moja priča u nekom novom gradu ruksakom, gitarom i ponekom suzom.
Potrebna je patnja za dobru pjesmu?
Ne, ali pomaže. Ne trebate patiti, ali trebate razumjeti patnju i osjećaje. Sve je to gorivo za pisanje pjesama.
Trenutačno ste na turneji, objavili ste live album, u ožujku album 'Only Time Can Tell'... ima li predaha?
Ne, odmaram se kada stignem, ali kada sviramo - sviramo. Za mene je dobro da sam stalno zaposlen jer tada me malo toga može omesti. Ako imaš sreće da radiš ono što želiš, to ti daje posebnu energiju i gotovo da se osjećaš kao nadčovjek. Ali pad uvijek dolazi i tada se pobrineš da je oko tebe puno mekanih jastuka na koje ćeš sletjeti, uz šalicu čaja, dobru knjigu i možda saunu.