Izdavanje knjige 'Tuširanje duše', kojoj se omiljena glazbenica Danijela Martinović veselila poput malog djeteta, označilo joj je početak ljeta i proslavu rođendana. Zašto i kako joj se pisanje nametnulo kao nasušna potreba i što je o svemu rekao njezin partner Josip Plavić rekla nam je intervjuu praćenom ekskluzivnim fotografijama u boho, rokerskom stilu.
'Od svoje 14 godine sam na sceni pod svjetlima reflektora, a najveći dio života bila sam neviđena', rekli ste na predstavljanju svoje autobiografije ‘Tuširanje duše’. Zašto je ostala 'neotkrivena' prava Danijela?
Svaki pojedinac ima unikatan unutarnji doživljaj stvarnosti koji ponekad može biti sasvim drukčiji od stvarnosti ostatka svijeta, ali njemu je upravo taj nevidljivi, neuhvatljivi doživljaj opipljiva realnost. Ta me ideja tijekom vremena počela jako zanimati. Shvatila sam da svi imamo osobnu vertikalu kojom se u određenim životnim razdobljima uzdižemo i niz koju poniremo, a kretanjem njome pogled na potpuno istu stvar sasvim će promijeniti.
Dugo sam mislila da su moji osjećaji anomalija o kojoj moram šutjeti pa sam šutjela. Kada ste javna osoba, najčešće se za vas napravi neka kutija na kojoj se ugravira vaše ime - tu vas smjeste i to je to. Gotovo.
Proces odrastanja izazovan je sam po sebi, a kada odrastate pred većim auditorijem, to zna biti jako izazovno.
U knjizi sam temeljito pisala o tome koliko je prvi pogled nepouzdan, da ne treba olako stavljati etikete na ljude, da se ispod površine krije mnogo nijansi, da se i nestabilnim koracima može prijeći određena udaljenost, da je putovanje vrednije od cilja, da se snaga, kao i nada, krije ondje gdje je ne očekuješ.
Vaši memoarski zapisi obliju metaforama kojima pričate svoju priču, životne situacije i događaje koji su vas doveli do ovoga gdje ste danas. Jeste li sada ondje gdje trebate biti?
Danas znam da sam baš ondje gdje trebam biti, ali i da sam uvijek bila upravo ondje gdje sam trebala biti. Tek kada odvalite popriličan komad, možete sagledati benefite puta kojim ste prošli.
Ponekad sam znala udarati glavom o zid dok su vrata pokraj mene cijelo vrijeme bila otvorena - trebalo se samo malo se izmaknuti i pogledati u stranu.
S druge strane, je li vas plašilo ovo svojevrsno ogoljavanje?
Plaši nas sve nepoznato i mnogo smo puta zbog straha spremni odustati i prije nego što smo nešto započeli, ali ni strah ni odustajanje neće nam pomoći. Pročitala sam jednom divnu misao: 'Kada prođu godine, mnogo više ćete žaliti zbog onoga što niste učinili nego zbog onoga što jeste.' To je istina. Kada ne učinimo ništa, ostajemo uskraćeni za iskustvo, a jedino nas ono može obogatiti.
Što je o knjizi rekao vaš partner Josip Plavić?
Bio je upoznat samo s pojedinim dijelovima, a tek kada je knjiga tiskana, pročitao ju je u cjelini. Tada mi je rekao: “Vjerujem da će mnogo ljudi čitajući pronaći smisao u izazovnim trenucima svog života i shvatiti poruke i lijepih i manje lijepih razdoblja.”
Gdje se nalazi vaša zajednička zagrebačka oaza? Koji su vaši zajednički sitni gušti?
Dugo sam maštala o maloj kući okruženoj prirodom i cvijećem. Negdje oko Božića moj će se san ostvariti.
Otkrila nam je i kako je izgledalo upoznavanje s Josipom, kako je donio avanturu u njezin život i što joj je rekao na prvom susretu zbog čega mu je dvaput uputila ‘pogled preko ramena’ te rekla nešto više o njegovim skrivenim talentima. Progovorila je i o ulozi koju u njenom životu ima Branislav Glumac, otkrila zašto se knjiga zove 'Tuširanje duše' te se osvrnula i na poglavlje o njenoj vjenčanici.