'Kroz cijelu knjigu osjetiš neku vibru koja te tjera da čitaš dalje. Svaki osjećaj prenesen riječima osjeti se duboko u duši. Nevjerojatno, ali imam običaj čitati uz instrumental klavira i gitare, toliko mi je to uz ovu knjigu savršeno sjelo. Toliko da sam svaku rečenicu proživjela intenzivnije. Zbilja jako, jako lijepa knjiga. Misli, osjećaji, pitanja, odgovori, život - sve si to Danijela prenijela na jako suptilan, damski, savršen način. Nigdje nema prljavog veša, samo život, misli, ogoljena duša', ovo je samo jedan od dojmova čitateljice napisan Danijeli Martinović na njezinu profilu na Instagramu nakon čitanja njezinih memoarskih zapisa 'Tuširanje duše'.
Upravo je izdanje ove knjige, kojoj se omiljena glazbenica veselila poput malog djeteta, označilo početak ljeta i njezinu proslavu rođendana. Zašto i kako joj se pisanje nametnulo kao nasušna potreba, koliko joj je u tome pomogao književni velikan Branislav Glumac, što je svojim poetskim jezikom isplela u 'Tuširanju duše', a što je o svemu rekao njezin partner Josip Plavić, rekla nam je intervjuu praćenom ekskluzivnim fotografijama u boho, rokerskom stilu. Otkrila nam je i kako je izgledalo upoznavanje s Josipom, kako je donio avanturu u njezin život i što joj je rekao na prvom susretu zbog čega mu je dvaput uputila 'pogled preko ramena'.
'Od svoje 14 godine sam na sceni pod svjetlima reflektora, a najveći dio života bila sam neviđena', rekli ste na predstavljanju svoje autobiografije 'Tuširanje duše'. Zašto je ostala 'neotkrivena' prava Danijela?
Svaki pojedinac ima unikatan unutarnji doživljaj stvarnosti koji ponekad može biti sasvim drukčiji od stvarnosti ostatka svijeta, ali njemu je upravo taj nevidljivi, neuhvatljivi doživljaj opipljiva realnost. Ta me ideja tijekom vremena počela jako zanimati. Shvatila sam da svi imamo osobnu vertikalu kojom se u određenim životnim razdobljima uzdižemo i niz koju poniremo, a kretanjem njome pogled na potpuno istu stvar sasvim će promijeniti.
Dugo sam mislila da su moji osjećaji anomalija o kojoj moram šutjeti pa sam šutjela. Kada ste javna osoba, najčešće se za vas napravi neka kutija na kojoj se ugravira vaše ime - tu vas smjeste i to je to. Gotovo.
Proces odrastanja izazovan je sam po sebi, a kada odrastate pred većim auditorijem, to zna biti jako izazovno.
U knjizi sam temeljito pisala o tome koliko je prvi pogled nepouzdan, da ne treba olako stavljati etikete na ljude, da se ispod površine krije mnogo nijansi, da se i nestabilnim koracima može prijeći određena udaljenost, da je putovanje vrednije od cilja, da se snaga, kao i nada, krije ondje gdje je ne očekuješ.
Pretpostavljam da je nekolicina vama bliskih ljudi u posljednjih 30-ak godina ipak poznavala vaše 'tajne vrtove'?
Nisam se znala izraziti, nisam uspjela opisati sebe ni samoj sebi, a kamoli nekomu drugom. Upoznavanje je potrajalo, a onda sam u svojim vrtovima pronašla mnogo različitog bilja, učila se o njemu brinuti, u njemu uživati, raspoznavati boje i mirise. Tek sam tada bila spremna ubrati ga i pokloniti.
Vaši memoarski zapisi obliju metaforama kojima pričate svoju priču, životne situacije i događaje koji su vas doveli do ovoga gdje ste danas. Jeste li sada ondje gdje trebate biti?
Danas znam da sam baš ondje gdje trebam biti, ali i da sam uvijek bila upravo ondje gdje sam trebala biti. Tek kada odvalite popriličan komad, možete sagledati benefite puta kojim ste prošli.
Ponekad sam znala udarati glavom o zid dok su vrata pokraj mene cijelo vrijeme bila otvorena - trebalo se samo malo se izmaknuti i pogledati u stranu.
S druge strane, je li vas plašilo ovo svojevrsno ogoljavanje?
Plaši nas sve nepoznato i mnogo smo puta zbog straha spremni odustati i prije nego što smo nešto započeli, ali ni strah ni odustajanje neće nam pomoći. Pročitala sam jednom divnu misao: 'Kada prođu godine, mnogo više ćete žaliti zbog onoga što niste učinili nego zbog onoga što jeste.' To je istina. Kada ne učinimo ništa, ostajemo uskraćeni za iskustvo, a jedino nas ono može obogatiti.
Isto je tako bilo i iscjeljujuće za vas?
Puno sam puta čula da je pisanje korisno, ali ta me ideja dugo nije privlačila, zapravo bila mi je pomalo odbojna. Mislila sam: 'Možeš misliti?! Uz sve pametne i pismene ljude sad ću ja nešto pisati. Zašto uopće pisati i komu pisati?!'
Mali milijun pitanja, veliki milijun strahova i izgovora, milijun uvjerenja. Ja to ne mogu, ja to ne znam, 'šta će svit reć'?… I tako u krug.
Ova kružnica vjerojatno je mnogima poznata. Onda sam prije nekoliko godina jedno jutro zgrabila papir, u dahu napisala jedan poetski zapis koji je doslovno iscurio tolikom brzinom da se um potpuno zbunio, nije se snašao, inspiracija ga je preduhitrila. To je bilo nevjerojatno iskustvo.
Od toga trenutka do danas nisam prestala pisati. Neko sam vrijeme pisala potajice, isključivo za sebe, a kada se toga nakupilo, pročitala sam jedan dio prijateljici, pa dio drugoj prijateljici, pa trećoj…
Na kraju sam tekstove pokazala svom rođaku koji je profesor, doktor književnosti i rekla mu: 'Ti si moj, molim te budi iskren i ako misliš da ovo ne valja, reci mi jasno, glasno i razgovijetno ili samo baci u zahod i povuci vodu. Moram znati što mi se događa; strast za pisanjem postala je jača od mene.' Nikada neću zaboraviti njegove riječi: 'Danijela, ti si dugo imala škrinju sa zlatom koja je bila skrivena na nekom tvom tavanu. Sada si je pronašla, otvorila i ako mene pitaš trebaš li pisati, moj je odgovor - apsolutno! I ne samo to, ovo trebaš objaviti, a moje je mišljenje da je pisanje nedjeljivi dio tebe. Ovo je tek početak, ti ćeš još puno toga napisati.'
Bila sam u šoku jer jedino taj scenarij nisam predvidjela. Zato savjetujem svima da pokušaju pisati samo za sebe, bez rezerve, iskreno i opušteno, a ono što se treba dogoditi - dogodit će se.
Jedno poglavlje u vašoj knjizi naslovljeno je 'Njezino veličanstvo' i u njemu vaša vjenčana haljina priča priču. Kako ste došli na tu ideje?
Pisala sam bez reda i rasporeda. Nisam imala osmišljen plan. Ujutro bih skuhala kavu, sjela u svoju fotelju i počela pisati. Puno sam puta i samu sebe iznenadila. Vjerujem da i stvari imaju svoj život, svoje misli, svoje doživljaje i svoja sjećanja. Tako je jedna bijela haljina ispričala kako je njezina sudbina otišla potpuno neplaniranim smjerom, završila je ondje gdje se nije nadala i postavlja sebi mnoga pitanja: 'Jesam li ovdje slučajno? Koja je moja stvarna uloga? Hoću li razočarati? Što ako svih iznevjerim?' To su univerzalna pitanja suštine bitka koja, vjerujem, mnogi sebi postavljaju.
U knjizi se jasno razaznaje da se iza vaše krhke vanjštine i ljupke osobnosti krije snažna i jako emotivna žena.
Emocija je moj temeljni ton, ali nikada o sebi nisam razmišljala niti sam se doživljavala kao hrabra osoba. Naprotiv, bila sam i preplašena i nesigurna, ali apsolutno sve odluke donijela sam vođena intuicijom. Taj unutarnji glas oduvijek je bio jači od svih ostalih iako je često bio slučaj da je u danom trenutku sve izgledalo nimalo razumno.
Koliko vam je ta emotivnost odmogla, odnosno pomogla u prihvaćanju, otpuštanju, opraštanju sebi i drugima?
Nikada neću zaboraviti jednu scenu; u Parizu sam vidjela beskućnika kako spava na ulici ispod prozora kafića. Zapravo, nikada mu nisam vidjela lice, samo pramen kose koji je izvirivao iz vreće u kojoj je danima bio na istome mjestu. Godinama sam mislila na njega. O čemu razmišlja? Kakvi su mu snovi? Što se dogodi kada otvori oči? Hoće li se plamičak vjere zapaliti u njegovu srcu? Iako je sjećanje na tu sliku svaki put podignulo neki novi val tuge, to mi je iskustvo pomoglo da budem suosjećajnija, pažljivija i nježnija prema svemu.
Zašto naslov 'Tuširanje duše'?
U jednom ranojutarnjem telefonskom razgovoru s Brankom rekla sam mu: 'Branko, ovo pisanje je moje tuširanje duše.' Odmah je zastao i rekao: 'Zapiši to. To je divno. To bi mogao biti naslov knjige'.
Koliko vam je u procesu stvaralaštva pomogao vaš mentor Branislav Glumac?
Nakon što je pročitao 'Šalabahter života' i 'Šalabahter života - neopisivo' našli smo se u našem kvartu na čaju. Bez imalo okolišanja rekao mi je: 'Iza ugla ogledalo, sutra u 18!'
'Molim?', bio je moj odgovor, ali on se nije dao zbuniti. 'Iza ugla ogledalo' ti je tema, a tekst mi donesi sutra u 18 sati', rekao je.
'Ja…, ma ne… ne mogu vam ja to… Ja pišem onako pomalo, u svom ritmu, kad mi dođe. Ne znam pisati na zapovijed ili po narudžbi', počela sam mucati, ali on me prekinuo: 'Možeš, čekam te!'
Sjela sam, napisala tekst i donijela mu ga malo prije 18 sati. Objavio ga je ubrzo u svojoj knjizi naslovljenoj 'Iza ugla ogledalo' uz tekstove još 20 ljudi koji su pisali na tu temu.
Tada je rekao: 'Tebi je pisanje suđeno, nema više natrag, zrela si za knjigu u većoj formi.'
Svaki tekst, dok je bio još topao, čitala sam mu preko telefona, hrabrio me, usmjeravao. Pričali smo satima o svemu. Njegov um je nevjerojatno skladište informacija, hodajuća enciklopedija. On je prvi krivac i posljednji zaslužnik što je knjiga napisana.
Dobili ste odlične kritike književnih kritičara, a u lipnju je 'Tuširanje duše' bilo najčitanija knjiga u Hrvatskoj. Iza sebe ste ostavili čak devet stranih autora.
Naučila sam dvije važne lekcije: ključna je namjera iz koje počinjemo bilo što raditi i trebamo otpustiti očekivanja jer se o njih najčešće spotičemo, upravo nas ona blokiraju. U cijelom procesu pisanja imala sam samo jednu misao: ako bilo koja riječ, ideja, spoznaja do koje sam došla dotakne samo jedno srce, inspirira ga, utješi ili mu ponudi novu perspektivu - vrijedilo je!
Što je o knjizi rekao vaš partner Josip Plavić?
Bio je upoznat samo s pojedinim dijelovima, a tek kada je knjiga tiskana, pročitao ju je u cjelini. Tada mi je rekao: 'Vjerujem da će mnogo ljudi čitajući pronaći smisao u izazovnim trenucima svog života i shvatiti poruke i lijepih i manje lijepih razdoblja.'
Čega se prvo sjetite kada pomislite na trenutak kada ste ga upoznali? Što ga čini posebnim u odnosu na ostale?
Sjetim se boje njegova glasa. Iako je razgovor bio služben, a situacija u kojoj sam se našla meni potpuno nepoznata, odisao je staloženošću i mirom. Na samom kraju razgovora umjesto 'doviđenja' rekao mi je: 'Neka vas prati osmijeh!' Odmah sam znala da je riječ o posebnoj osobi. Josip je čvrsto usidren, kod njega nema tenzija, uvijek pronađe način i svemu pristupa temeljito.
Budući da je iskusan bajker, koliko vam je donio avanturističke energije?
Otkrio mi je quad. Sada uživam u avanturističkoj vožnji quadom izazovnim šumskim stazama.
Gdje se nalazi vaša zajednička zagrebačka oaza? Koji su vaši zajednički sitni gušti?
Dugo sam maštala o maloj kući okruženoj prirodom i cvijećem. Negdje oko Božića moj će se san ostvariti.
A ljetna oaza?
U moru volim uživati u lipnja te u rujnu i listopadu, kada vrućine nisu neizdržive, a prošle i pretprošle godine kupala sam se čak i u studenome.
Ima li Josip još neke skrivene talente?
Josipa mnogo toga zanima; igrao je paintball, imao je rock bend za koji je skladao većinu pjesama, a kuhanje ga opušta pa me često iznenadi svojim malim kulinarskim čarolijama.
Ponekad putuje sa mnom na koncerte, kada mu obaveze to dopuštaju.
U pauzama između nastupa ove vruće ljetne dane provodim u studiju gdje snimam nekoliko novih pjesama, a posebno se radujem što spremam dva neobična dueta.