Što pitati osobu koja je nakon 35 godina bračnog života ispunjenog ljubavlju i poštovanjem izgubila voljenu osobu? Kakve oblike ta tuga poprima s vremenom, što pomaže u izlječenju i je li ono u potpunosti moguće? Ili se fokusirati na sretnu činjenicu da mnogi tako nešto lijepo nikad i ne dožive? Na ta pitanja dala nam je odgovor Tihana Harapin Zalepugin, jedna od naših najuspješnijih modnih agentica, nezaobilazno ime na modnoj sceni, dama koja je prije godinu dana izgubila voljenog supruga Sašu Zalepugina, legendu televizijskog novinarstva. Zanimalo nas je kako se nosi s prazninom, samoćom, uspomenama, samo njihovim mjestima i trenucima? U posve iskrenom razgovoru Tihana je objasnila kako preživjeti nenadoknadiv gubitak, zašto je sebičnost zdrava, ima li života nakon određenih godina, zašto se veseli novim svitanjima...
Navršava se godina dana od Sašina odlaska. Imate li osjećaj da vam je to vrijeme proletjelo ili je trajalo cijelu vječnost?
Vrijeme je jednostavno proletjelo. Nastojala sam biti aktivna, korisna sebi i ljudima koji su me trebali. U početku sam bila zaokupljena otkazivanjem njegova postojanja u mnogim segmentima života, što me često činilo beskrajno tužnom i nemoćnom. No svaki dan sam si govorila: 'Moraš!' Nisam se bojala samoće jer sam već prije izgradila svoj mali svijet koji je funkcionirao uz Sašin. Bili smo dvije jedinke, dva bića koja su se trebala, ali su uvijek ostavljala mali prostor slobode za svoja zadovoljstva i samostalni život. To mi je pomoglo da nekako nastavim ondje gdje sam i bila sama sa sobom.
Iskreno, sam datum nije mi potreban da mislim na njega, da upalim dušicu, što činim svaki dan otkad ga nema u našem stanu. Već dugo u meni je sjećanje na odlazak roditelja kojih nema više od 40 godina. No atmosfera oko mene čini svoje i tuga je apsolutno veća zbog sveopćeg sjećanja na naše najmilije. Izdržat ću. Vjerujem u sebe i svoju snagu.
Kako ste živjeli posljednju godinu?
Posljednja godina bila je prepuna emotivnih uspona i padova. Ovu drugu emociju nastojim sve više držati u svoja četiri zida i komunicirati s ljudima a da ih ne opterećujem vlastitom boli. Ne smijem biti nepoželjna, naporna, zatvorena. Ljeto sam hrabro provela u mjestu naše velike sreće, odlazila ondje gdje je volio plivati, gdje mi se hvalio kako može i hoće. Uglavnom, moje suze vidjeli su samo rijetki. Fotografirala sam se i hvalila po društvenim mrežama da se dobro držim. Znam da su mi neki zamjerili takav pristup, ali i moj je ego tražio malo dodatnih impulsa.
Koje je promjene i oblike poprimala vaša tuga?
Nikada nisam bila ljuta na njega što me je ostavio. Shvatila sam da je odlazak prirodni proces i nekako lakše prihvaćam činjenicu da su i meni 72 godine, da nemam previše vremena za uzaludne pokušaje. Sašin rođendan obilježila sam u našem voljenom Vrisniku s ljudima koji su i njemu mnogo značili. Bila je to neka vrsta hvarskih karmina. Zatim sam u Zagrebu okupila svoje najbliže prijateljice i našu godišnjicu braka obilježila sam u Okrugljaku, gdje smo godinama zajedno odlazili. Na prvi bračni ručak otišli smo upravo tamo pa smo to pretvorili u tradiciju. Eto, bio je uvijek tu negdje i vjerujem da se ponosi mojim malim ‘proslavama’.
Koji su vam ljudi bili od najveće pomoći? Tko je uz vas uvijek kao štit od samoće?
Od prvog trenutka uz mene su moji Slajka, Lori, Ivana i Ksenija. Bez njihovih riječi i energija ne znam bih li uspjela izdržati. Svakodnevni odlazak u bolnicu popratile su pitanjima: 'Kako je, daje li znakove oporavka, ima li nade?' Upravo ovih dana čitam te poruke, što mi baš i nije pametno. Zauvijek u sebi čuvam beskrajnu zahvalu što su i dalje tu. Nemam rodbinu, ali ima te četiri zvijezde vodilje i znam da uvijek mogu računati na njih. Ali i one na mene.
Čega ste se najviše prisjećali sa Sašom? Koje su vam slike, susreti, svakodnevne nježnosti, druženja prolazili glavom a da su bili jači od tuge?
Saša i ja stvorili smo svoj svijet ljubavi, povjerenja, pripadanja i samo svog suživota. Dugo smo se tražili, približavali i napokon je svemir odlučio da jedno u drugome prepoznamo ono što smo tražili na pogrešnim mjestima, u pogrešnim osobama. To me čini sretnom i svjesna sam da mnogi cijeli život ne pronađu ono što smo mi stvorili. Kako da ne budem zahvalna za tih više od 35 godina?
Poznavajući Sašu, što bi vam rekao u trenucima malodušnosti, kada vam se nakon njegova odlaska sve činilo prazno?
Nikako ne bi volio da nestanem, da ne nastavim nekim svojim putem i da prestanem ulagati energiju u svoju sreću. Kako se veselio mojim poslovnim uspjesima, vjerujem da me promatra i na svoj način gura naprijed. Znam da želi da se uredim, da sam njegova damica i da ne posrnem u nemoći i tuzi.
Što ste od njega učili? Kako se on nosio s odlascima bliskih ljudi? Što je naglašavao? Kako je slavio život?
Saša je volio život. Dan prije pada donio mi je namirnice s Dolca koje su trebale biti naš nedjeljni ručak. Penjao se bez puno problema na naš četvrti kat. Nije se bunio, prigovarao. Bio je pun planova i želje da ponovno zapliva u voljenom moru. Samo nekoliko tjedana prije sam je svojim autom došao s Hvara! Odlaske prijatelja podnio je u tišini, ali nije dao da se odlasci njegovih vršnjaka na bilo koji način povežu i s njegovim godinama.
Kako vi danas slavite život?
Radim i vesele me svakodnevni odlasci na kavu i toplo pecivo. Ako me uhvati tuga, povučem se ondje gdje mogu biti sama sa sobom. Odlazim na evente za koje mislim da ne smiju biti propušteni, brinem se o svojoj agenciji, otkrivam nova lica, učim ih scenskom ponašanju. Možda premalo kuham sama za sebe, ali stalno si obećavam da ću i to promijeniti. Neka lica otišla su iz mog života, ali s nekima sam uspostavila nove kontakte. Opraštam nanesene nepravde, ne baš svima i zapravo sve dublje shvaćam prolaznost i važnost svakog trenutka sreće i zdravlja.
Nedavno ste rekli da je važno pronaći sebičnost u sebi.
Da, taj mali osjećaj sebičnosti pomaže da se dignemo. Nema pomoći bez samopomoći. Znam da moram biti zanimljiva, društveno poželjna i priznata, čak lijepa na svoj način, onaj koji ne vrijeđa njegovo i moje poimanje ljepote. Moram sebi biti u prvom planu jer nitko drugi ništa ne može učiniti umjesto mene. Taj osjećaj male sebičnosti zapravo se pretvara u odgovornost prema vlastitom životu.
'Bili smo dvije jedinke, dva bića koja su se trebala, ali su uvijek ostavljala mali prostor slobode za svoja zadovoljstva'
Je li to kompas za preživljavanje?
Nikako ne mislim da je samo sebičnost slamčica spasa, ali svakako pomaže osvijestiti svoje ja, voljeti ga, paziti i nikako dopustiti da potone u moru tuge. Voljeti sebe ne smije biti grijeh jer samo tako ćemo biti podnošljivi i sebi i drugima. Ne bježati od stvarnosti. Treba je prihvatiti punim srcem i hrabro krenuti u sadašnjost - dan po dan.
Često se može čuti da određena dob ograničava u poslovnom uspjehu, pronalasku partnera i sl. Ispada da nema života nakon nekih godina. Kako to objašnjavate? Koliko je to relativno, sudbinski uvjetovano, odnosno koliko na to utječu naša uvjerenja?
Pogrešno je u jednom trenutku odbaciti mogućnost rasta i prihvaćanja novih budućnosti. Znam i ja zapasti u opasnost lijenosti i ne poslušati neki mudar savjet prilagođavanja novostima - u tehnici, u modi, u odlasku na nova mjesta. Svjesna sam godina i ne krijem da su mi 72, ali to nikako ne znači da ću se povući u mirovinu, da će mi glavna tema razgovora biti liječnički pregledi. Aktivno sudjelujem u svemu što se događa oko mene i pokušam pronaći nove, samo moje izazove. Živim jer znam da bi i Saša htio vidjeti me aktivnom, znatiželjnom, lijepom.
'Shvatila sam da je odlazak prirodni proces i nekako lakše prihvaćam činjenicu da su i meni 72 godine, da nemam baš previše vremena za uzaludne pokušaje'
Što vam budi optimizam? Koja mjesta, ljudi, događaji?
Volim svoj posao, bez obzira na to što mi gotovo svaki dan unese neki nemir, razočaranje, gubitak. Ali donosi mi i mnogo radosti. Promatram svoje djevojke kako odrastaju i postaju osobe koje naša modna scena treba i traži. Od nesigurnih djevojčica postaju male dame i želim da im razdoblje njihova odrastanja ostane zaista u lijepom sjećanju. Uostalom, kao što je moj ostao meni. S ponosom govorim da sam bila model i mislim da im vrlo vješto prenosim svoje znanje. Ipak, odlazim na mjesta i evente za koja smatram da su primjereni mom statusu i situaciji. Hvala svima koji me pozovu jer mi pažnja ljudi podiže volju da nastavim svoj životni put.
Imate li neke želje koje još niste ostvarili, a pomogle bi vam da živite punim plućima?
Ne planiram mnogo, posebno ne dugoročno. Neka bude kako mora biti, samo da je dobro za mene. Ali negdje tiho u sebi počela sam se prisjećati redovitog odlaska u New York. Želim još koji put kročiti njegovim avenijama i pogledati mjuzikle koje nisam, nema ih mnogo. To je grad u kojem sam na svakom početku godine punila životne baterije. Eto, želim skupiti hrabrosti i ponoviti ta iskustva.
Jedno od sitnih zadovoljstava vam je i vožnja automobilom. Što slušate? Pjevušite li za volanom?
Osim moga psića Mini, auto mi je drugo veliko zadovoljstvo i potreba. Obožavam vožnju, daje mi osjećaj slobode, neovisnosti. No moram priznati da sam cijelu ovu godinu slušala njegov savjet i gradom se vozila tramvajem ili jednostavno hodala. Svakodnevni ritual hodanja puno mi znači. Nastojim ići raznim putovima i otkrivati nove kafiće. Sama. Sjednem, zapisujem, odgovaram na upite i nekako obnovljena uđem u naš dom, koji mi ipak pruža zaštitu i mir. On je volio naša četiri zida i neka mi ta ljubav bude zaštita od tuge koju javnosti više ne želim pokazivati. Ona je samo naša, zapravo samo moja.