'Moj komadić raja počinje na Jadranskoj magistrali s pločom Makarska rivijera. Za mene ne postoje rajskiji prizori od najljepšeg mora na svijetu koje tirkiznim bojama zove da zaroniš u to plavetnilo. Ne postoji ljepša obala, ne postoje srdačniji ljudi od mojih domaćih. Iako već godinama Zagreb smatram svojim domom, Makarska je moj raj i moje utočište, moja sigurna luka u koju svaki put s veseljem plovim, gdje sidro lako bacam, a teško ga dižem', kaže Matino Antunović, zvijezda RTL-ove serije ‘Skriveno u raju’.
U slovenskoj seriji glumi zavodljivog instruktora ronjenja s kojim, kako otkriva, dijeli životne poveznice koje su ih obojicu oblikovale. Samo riječi hvale ima za rad s kolegama, a nama otkriva hoćemo li ga prije vidjeti u noćnom klubu ili na biciklu te u kojoj grani umjetnosti bi se htio okušati.
‘Skriveno u raju’ slovenska je serija, kako je protekla suradnja s kolegama? Jeste li se susreli s jezičnim barijerama?
Nigdje nisam bio bolje prihvaćen i osjećao se domaće na slovenskom setu i na tome sam im zauvijek zahvalan. Suradnja s kolegama bila je opuštena i inspirativna. Od prve audicije na kojoj sam upoznao Gaju Filač osjetio sam da imamo odličnu partnersku kemiju i baš me veselila pomisao da ćemo raditi zajedno. Poslije sam se upoznao s ostatkom ekipe i bio toliko oduševljen njihovom jednostavnošću i pozitivnom energijom da su mi vratili vjeru u ljude u ovom poslu. Svakodnevno smo si pomagali na razne načine. Ja bih njih učio hrvatske, a oni mene slovenske riječi. Drugačije sam doživljavao slovenski jezik jer sam ga razumijevao kao naš kajkavski, a to je potpuno drugi jezik. Od produkcije nisam tražio da mi prevode tekst na hrvatski nego sam ga ostavljao na slovenskom pa se znalo dogoditi da bih čitajući shvatio scenu na jedan način, a na set bih zaključio da je riječ o nečemu sasvim desetom i tako sam najbolje učio jezik. Posebno sam uživao učeći Zalu Ðurić hrvatski jezik i ona mi je bila najdraža učenica. S Matejem Zemljičem sam često trenirao, što mi je pomagalo tijekom boravka u Novigradu. S Melani Mekicar uživao sam ploviti supom u pauzama između snimanja. Dva smo ljeta proveli u Novigradu, s tim da sam malo snimao i u Ljubljani pa uspomene s ovog seta imam zauvijek pohranjene u srcu i sjećanju.
Rekli ste da je vaš Dino temperamentni mladić s mora, u životu vođen prkosom, inatom i uvijek mora biti pobjednik. Osim što ste i sami s mora, imate li drugih sličnosti s njim?
Dino je lik čiji je karakter i postupke oblikovala činjenica da je odrastao bez oca koji ga je napustio kao dijete. U tomu sam se mogao poistovjetiti s Dinom jer sam i ja na neki način odrastao bez oca, da bih naposljetku ostao bez njega. Kada kažem da sam odrastao bez oca, mislim na to da on uglavnom nije bio prisutan u mom životu zbog posla. Od moje 13. do 18. godine živio je u Zagrebu, a ja sam s ostatkom obitelji živio u Makarskoj. Kada se otac trajno vratio u Makarsku, preminuo je. Taj događaj mi je promijenio život pa sam iz njega mogao crpsti što bolje razumijevanje lika. Mislim da sam u tome i uspio. Izostanak i uloga oca u formativnim godinama je kao rana koja nikad ne zacijeli.
Što vas vodi kroz život?
Važno mi je u svemu što radim osjetiti strast - strast postojanja, strast trenutka. Kad osjetim tu životnu strast, znam da sam živ, znam da su moje odluke ispravne. Strast me pokreće, ona je onaj adrenalin koji me vodi kroz život. Nema uloga, ljubavi, odnosa, stvari, događaja za mene ako me kroz njih nije vodila strast. Klasičan sam Dalmatinac kad je riječ o dišpetu. Ne znam je li to vrlina ili mana, ali to me najviše vodi u životu, ali i košta. Kada bih dišpet stavio po strani, rekao bih da me kroz život vodi ideja o ispunjenju svojih snova. Pomisao da sam sretan na svim životnim poljima, da se ne brinem o sutra, nego da mogu uživati sada. Oduvijek sam bio idealist i, simbolike radi, produkcijska kuća koja je snimila ovu seriju se zove Idejalisti. U životu ne postoje slučajnosti.
Tu je i serija ‘San snova’ u kojoj glumite Dizela, što ste opisali kao bombon od uloge jer ste glumili sve ono što niste privatno. Je li zanimljivije glumiti, istraživati likove koji vam nisu bliski?
Volim otići u nepoznato, istražiti sva stanja lika, razumjeti njegove postupke i odluke da bih mogao postati on. Nekada mislim da više volim kompleksne uloge koje su suprotne od mene jer tada možda preispitujem vlastite osobine. Ulaskom u lik kao glumac imam mogućnost osjetiti i proživjeti emocije kojih se možda osobno i bojim, koje me plaše. Nekada pripremajući ulogu shvatim da su mi neke osobine lika osobno mnogo bliže nego što sam to smatrao na početku procesa. Sve je to vrtlog emocija koji me iznova vraća i vuče svakom novom liku. Na mene kao gledatelja uloge negativaca uvijek su ostavljale veći dojam pa vjerojatno zato više stremim takvim ulogama i izazovima. Smatram da je poanta glume u gledatelju probuditi emociju i izazvati reakciju.
Osim u serijama, zapažene su vaše uloge u predstavama poput ‘Kabanice’ i ‘Muževi i žene’ u kojoj ste glumili pet likova. Je li se teško prebacivati iz jednog lika u drugi?
Proces pripreme i proba za takve uloge zna biti iscrpan, ali kada sam na sceni, zanesen sam ulogom i to više ne osjetim. Upravo je to čarolija kazališta koja nemoguće čini mogućim i teško pretvara u jednostavno. Nevjerojatno je kako na kazališnim daskama ne osjetim nijednu drugu emociju osim one koja je potrebna. U tom trenutku sve moje misli, sva energija, tijelo pripadaju toj ulozi pa me vanjski podražaji ne dotiču. Za mene tada ne postoji drugi svijet osim onog u kojem se nalazim. Svijet uloge koju tada glumim moj je jedini planet na kojem živim i osjećam.
Zanima vas ples? Kako je bilo raditi u velikoj produkciji poput opere ‘Turandot’?
Volim pokret, volim emociju koju on budi, ali isto tako vjerujem da je ples talent s kojim se rodite. Mogu naučiti pokrete ili koreografiju, ali ne znam osjećam li prirodno taj ritam, taj osjećaj koji ples nosi. Kao i svaka druga umjetnost, ples je izvor emocija. Pjevanje možda više osjećam i bilo bi mi izazovno u njemu se okušati. Glazbu osjećam intenzivno, to je ritam koji me pokreće.
Publika vas je upoznala kroz vaš rad, ali tko je Matino privatno?
Po prirodi sam mirnija osoba, ponekad sam i sramežljiv. Prije ćete me sresti u vožnji biciklom nego u nekom klubu. Kaže jedna izreka: 'Nitko od nas ne može potpuno obuhvatiti sebe u samo tri riječi. Ali odgovorite li na to pitanje autentično i samosvjesno, na dobrom ste putu da istaknete ono što je doista važno.' Zato bih istaknuo - empatičan, lojalan i predan.