'Oduvijek sam znala da sam rođena za ovaj posao, znala sam da ću biti dio glamuroznog svijeta šoubiznisa', izjavila je davne 1975. za New Yorku Times legendarna holivudska glumica Ingrid Bergman, rođena i umrla istog datuma - 29. kolovoza.
Malo je riječi kojima bi se mogao opisati neprikosnoveni talent ove velike gumice, dobitnice triju Oscara, za koju je slavni redatelj Alfred Hitchcock svojedobno izjavio da je najveća zvijezda Amerike. Nema sumnje, kolege i cijeli svijet divili su se horoskopskoj Djevici, njezinu šarmu i dobrim ulogama, u tolikoj mjeri da joj nijedna kolegica nije zavidjela. Kad je Ingrid preotela Oscara Barbari Stanwyck, ona se samo nasmijala rekavši da je odavno u klubu obožavatelja lijepe Šveđanke.
'Uopće se ne osjećam loše zbog nagrade jer je moja omiljena glumica pobijedila i zasluženo dobila Oscara za sve svoje izvedbe', pohvalila je Barbara kolegicu koju svijet najviše pamti po klasiku 'Casablanca', premda joj to nije bio jedan od omiljenih filmova, kao i po tri turbulentna, medijski iznimno eksponirana braka.
Gluma je za nju bila svijet kojim je poput djevojčice razdragano koračala kako ne bi razmišljala o problemima koji su je tištili.
'Gluma je najbolji lijek na svijetu. Ako se ne osjećaš dobro, ubrzo to zaboraviš jer si usredotočen na nešto što nisi ti. Mi, glumci, doista smo jako sretni ljudi', izjavila je jednom Ingrid Bergman prema kojoj je život u ranom djetinjstvu bio nemilosrdan.
Rodila se 29. kolovoza 1915. u Stockholmu, u obitelji Justusa Bergmana i Friede Adler. Njezini su se roditelji upoznali 1900., kad je Justus svoju 14 godina mlađu suprugu ugledao u parku. Frieda je tada kao 16-godišnja djevojka došla na praznike iz rodne Njemačke u Stockholm, a čim je ugledala siromašnog umjetnika Justusa koji je radio kao slikar, zaljubila se u njega. Njezini su roditelji bili protiv te veze jer su za svoju kćer uvijek željeli samo najbolje, a i potjecala je iz imućne hamburške obitelji pa je svima koji su bili bliski Friedi bilo teško prihvatiti činjenicu da se želi vezati za siromaha.
No ljubav je bila jača od svega i Njemicu ništa nije moglo pokolebati da prekine vezu s Justusom. Kad joj je darovao prsten, Frieda ga je sedam godina nosila na lančiću oko vrata, sve do trenutka kad su napokon bili financijski situirani, što se dogodilo kad je Justus uspio kupiti fotografsku radnju. Tada su ga prihvatili i Friedini roditelji shvativši da više nema smisla braniti njihovu ljubav. Supružnici su silno željeli dijete, ali prva im je beba, nažalost, umrla tijekom porođaja, a druga je živjela samo nekoliko tjedana. Sreća im se osmjehnula u kolovozu 1915., kad je na svijet došla malena Ingrid, buduća filmska diva.
Puno godina poslije ona će u jednoj od svojih autobiografija napisati da je tata, kojeg je smatrala savršenim muškarcem, tijekom njezina odrastanja snimio dva kratka filma o svojim najdražim djevojkama. Prva je snimka nastala kad su glumici bile samo dvije godine i prikazuje malenu Ingrid kako sramežljivo hoda pokraj mame. Drugi je video snimljen nakon samo godinu dana, a u njemu trogodišnja djevojčica tužnog pogleda stavlja cvijeće na mamino posljednje počivalište. Budući da je tako rano ostala bez majke, Ingrid je odrastala uz tatu koji je svojoj curici nastojao pružiti sretno i bezbrižno djetinjstvo. Obožavala je ići u kazalište, kamo je prvi put zakoračila s 11 godina, kad ju je tata iznenadio posjetom stockholmskom Kraljevskom kazalištu.
Negdje u dubini srca znala je da će i sama krenuti tim stopama. I u tome se nimalo nije prevarila jer joj je pozornica ubrzo posla drugi dom. Nažalost, da nesreća dolazi kad je najmanje očekujemo, Ingrid je spoznala kada joj je bilo samo 14 godina jer tada od raka želuca umire njezin tata. Nakon mame, u kratkom je razdoblju izgubila najvažnijeg muškarca u svom životu koji ju je razumio, hrabrio i podupirao u želji da postane glumica. Preselila se očevoj sestri Ellen kojoj su, kako je poslije izjavila, film i kazalište bili poput javnih kuća koje posjećuje sam vrag.
Njezina tetka s majčine strane živjela je u Njemačkoj i kod nje je Ingrid provodila ljetne praznike. Zahvaljujući njoj, naučila je njemački jezik, a tijekom života glumica je osim materinskog švedskog tečno govorila engleski, talijanski i francuski jezik. Ingrid je voljela ljeti ići u Njemačku znajući da će je brižna tetka zbog koje je zavoljela dramu i poeziju naučiti nečemu novom. Samo šest mjeseci nakon što se preselila Ellen smrt je ponovno zakucala na njezina vrata. Zbog srčanih komplikacija tetka joj je umrla doslovno na rukama pa je 15-godišnja Ingrid otišla drugoj tetki i tetku koji su imali petero djece.
Toliko nesreća u kratko vrijeme ostavilo je traga na njezinoj psihi pa je bijeg iz stvarnosti sve više tražila u svom izmišljenom svijetu. Maturirala je odličnim uspjehom i logičan slijed bila je glumačka akademija. San iz djetinjstva ostvario joj se sa 17 godina upisom na Kraljevsko dramsko kazalište u Stockholmu. No tijekom prvih ljetnih praznika švedski filmski studio prepoznao je njezin talent pa je Ingrid nakon godinu dana napustila Kraljevsko kazalište kako bi se posvetila filmu.
Prije nego što je upoznala budućeg supruga, liječnika Pettera Arona Lindstoma s kojim je dobila kćer Piju, Ingrid se na fakultetu upustila u vezu s 41-godišnjim oženjenim glumcem Edvinom Adophsonom. Ugodan muškarac kojeg su zbog izgleda opsjedale mnoge žene bio je Ingridina prva ljubav. Romansu su počeli na snimanju komedije u kojoj je Ingrid bila statistica, a njezin je ljubavnik imao jednu od glavnih uloga. Čim je ugledao 1,78 centimetara visoku Šveđanku, ostao je zapanjen njezinom ljepotom pa su već nakon tjedan dana druženja završili u krevetu jednog Edvinova prijatelja koji im je nakratko ustupio stan. Veza je potrajala svega nekoliko mjeseci, ali ostali su u prijateljskim odnosima i povremeno se čuli. Sve dok u Ingridin život nije ušetao njezin budući suprug. Po struci liječnik, Petter je bio pristojno odgojen mlad čovjek koji je, osim ljubavi prema medicini, bio naklonjen i sportu te umjetnosti.
Nedugo prije njihova vjenčanja 10. srpnja 1937. pronašla je pisma koja je njezina majka pisala tati prije nego što su ozakonili vezu. Čitajući majčine riječi pune ljubavi, Ingrid se rasplakala i priželjkivala da i njezin brak s Petterom bude toliko topao i pun uzajamne nježnosti.
'Nadala sam se da ću strast i ljubav kakvu su imali moji roditelji naći s Petterom', rekla je Ingrid, ali zbog liječnikove posesivne ljubomore stvari nisu ispale kako je zamišljala.
U međuvremenu se lijepa Ingrid polako uspinjala na glumačkoj ljestvici. Debitirala je ulogom priproste služavke u filmu 'Most grofa Monka' koju joj je priskrbio bivši dečko Edvin Adolphson. Ta je uloga ujedno označila i početak njezine glumačke karijere u rodnoj Švedskoj. Nakon što je 1936. u Švedskoj snimila svoj šesti film 'Intermezzo', koji govori o vezi poznatog koncertnog violinista i mlade pijanistice, zapazili su je ugledni holivudski producenti. Ubrzo potom mnogi su je željeli vidjeti u Sjedinjenim Američkim Državama pa je glumica bila obasuta ponudama. Jednu od njih 1939. uputio joj je i producent David Selznick želeći snimiti američku inačicu 'Intermezza' koji je na neki način Ingrid lansirao među zvijezde.
No probleme je počeo raditi Petter jer je na sve moguće načine nastojao kontrolirati suprugu, brinući se čak i o tome što će odjenuti. Njegova bolesna opsesija na kraju im je i uništila brak. Začudo, Petter se uopće nije bunio da Ingrid snimi film u Americi, štoviše inzistirao je da što prije otputuje u Hollywood. Dok ona snima, on će je s kćeri Pijom, rođenom 1938., čekati u Švedskoj.
Američka verzija 'Intermezza' naposljetku je postigla planetarni uspjeh i Ingrid donijela međunarodnu slavu. Iako su producenti od nje tražili da promijeni ime jer im je zvučalo previše njemački, glumica na to nipošto nije željela pristati. U obzir nisu dolazile ni bilo kakve izmjene vezane uz obrve i zubi. Isticala se i po tomu što je bila jedna od najviših holivudskih glumica te što je njegovala prirodan izgled bez previše šminke.
Nakon snimanja 'Intermezza' glumačka diva nakratko se vratila u rodnu zemlju, ali napustila ju je prije nego što je planirala. Naime, u to je vrijeme postojala velika opasnost da Hitler napadne Švedsku pa je Ingrid s kćeri otputovala natrag u SAD. Razdvojenost od supruga, koji je u međuvremenu specijalizirao kirurgiju, učinila je svoje. Njihov odnos više nije bio kao prije. Shvatila je to i sama glumica prilikom jednog Petterova posjeta gradu koji nikad ne spava. Stigavši u New York, kirurgu se sve gadilo i išlo mu na živce. U jednom trenutku zatražila je i razvod, ali nije ga dobila. Petter je na sve načine pokušavao spasiti brak pa se s kćeri preselio u SAD, ali nije živio u Los Angelesu nego u Rochesteru u državi New York, kamo je došao kako bi nostrificirao diplomu.
U to se vrijeme Ingrid potpuno posvetila filmskoj karijeri i pomalo zanemarila obitelj. Godine 1941. sa Spencerom Tracyjem i Lanom Turner snimila je 'Dr. Jekylla i Mr. Hydea', a godinu poslije legendarnu 'Casablancu', film po kojem je se danas najviše poznata.
Zanimljivo je da 'Casablancu', koji je prije devet godina američki filmski institut proglasio filmom s najboljom ljubavnom pričom svih vremena, stavivši ga ispred klasika 'Prohujalo s vihorom' i 'Priča sa zapadne strane', Ingrid Bergman uopće nije voljela, a pitanja o tom filmu samo su je dodatno iritirala. Čak je govorila kako se nada da će ga prestati prikazivati jednom kad ona umre. Navodno su tijekom snimanja ona i njezin partner Humphrey Bogart željeli prekinuti snimanje smatrajući likove i radnju glupima i neuvjerljivima.
'Snimila sam toliko važnijih filmova, ali ljudi uvijek govore o onom s Bogartom. Njega zapravo nisam stigla upoznati. Poljubila sam ga, ali ga nikada nisam upoznala', izjavila je Ingrid koja je tijekom snimanja 'Casablance' bila na vrhuncu popularnosti.
Ubrzo je snimila svoj prvi film u boji 'Kome zvono zvoni' prema djelu glasovitog pisca Ernesta Hemingwaya. Premda se pisalo o njezinoj aferi s partnerom Garyjem Cooperom, oni navodnu romansu nisu nikad potvrdili. Film je glumici priskrbio prvu nominaciju za Oscar, ali joj je kipić za najbolju žensku ulogu ipak izmakao. Ingrid prvi Oscar dobiva iduće godine, 1944., za ulogu u filmu 'Plinsko svjetlo'.
Glumica se odlikovala plemenitošću, što je pokazala kad se u vihoru Drugog svjetskog rata uputila na Aljasku i u Pariz kako bi svojim prisustvom ohrabrila savezničke trupe. Upravo se u romantičnom Parizu upustila u vezu s jednim od najpoznatijih svjetskih ratnih fotoreportera Robertom Capom, a taj detalj iz njezine prošlosti otkriven je tek u autobiografiji 'Ingrid Bergman: My Story' iz 1980. godine. Knjigu je napisala u suradnji s Alanom Burgessom nakon što su je djeca upozorila da će ostati upamćena po glasinama i intervjuima ako sama ne ispriča svoju priču.
'Capa je u meni probudio seksualnu stranu koju nisam ni znala da posjedujem. Pomogao mi je da budem ja. Nije bio nimalo suzdržan i potpuno se prepuštao kad smo vodili ljubav. Shvatila sam kako to izgleda kad na sve zaboraviš', izjavila je glumica kojoj je ratni fotoreporter bio prvi ljubavnik tijekom braka s Petterom.
Bio je sve ono što je dotad tražila od muškarca. Njezina zabranjena ljubav sa šarmantnim Robertom trajala je devet godina, sve do trenutka kad je nesretnim slučajem poginuo u Vijetnamu nagazivši na minu. Vrativši se u SAD, počela je surađivati s Alfredom Hitchcockom. Nakon 'Začarane', snimila je sa slavnim redateljem 1946. špijunski triler 'Ozloglašena', čiji je scenarij, nakon što mu je Ingrid ispričala dio svog života, redatelj prilagodio kako bi se glumica što više mogla poistovijetiti sa sudbinom glavne ženske junakinje. Njezin treći film s Alfredom bio je 'U znaku jarca'.
Iako je još bila u braku s Petterom, nastavila je romansu s Capom, a tada su se često viđali u Hollywoodu, gdje je on došao kako bi snimio promotivne fotografije za film 'Ozloglašena'. Sastajali su se u kući Ingridine prijateljice ili su potajno odlazili u New York. Kad je Petter doznao za preljub, ništa mu nije željela skrivati pa mu je u telefonskom razgovoru priznala nevjeru.
Sad je on zatražio razvod, ali Ingrid nije željela ni čuti bojeći se da bi to naštetilo njezinu ugledu i karijeri. Tada je na glasovitom Broadwayu igrala heroinu Ivanu Orleansku, koju je 1948. utjelovila i u istoimenom filmu producenta Waltera Wangera. Tu je ulogu priželjkivala još otkako je došla u Grad Anđela, ali film nije ispunio očekivanja publike i dobio je katastrofalne kritike. Skraćen je za 45 minuta i sve do restauracije 1998., odnosno objavljivanja na DVD-u 2004., nije se mogao cijeli vidjeti.
Uskoro je u glumičin život ušao redatelj Victor Fleming koji je od nje bio stariji čak 33 godine. Doznavši za novu supruginu aferu, Petter joj je opet bio spreman oprostiti. No pravi su problemi počeli 1949., kada se zbližila s talijanskim redateljem Robertom Rossellinijem kojeg je upoznala na promociji njegova filma 'Rim, otvoreni grad'. Da je u tom trenutku znala kako će njezina veza, a poslije i brak s Rossellinijem, u kojem je dobila troje djece, izazvati sveopće zgražanje i bijes američke javnosti, glumica se vjerojatno ne bi u nju ni upuštala. No ljubav je bila jača.
Opčinjena filmskom umjetnošću i upoznata s europskom produkcijom, napisala je pismo talijanskom redatelju u kojem je pohvalila njegov rad i izrazila želju da glumi u nekom njegovu filmu. Primivši pismo slavne glumice, Rossellini je bio iznenađen i polaskan. Odmah se bacio na posao i napisao scenarij za 'Stromboli' u kojem je jednu ulogu namijenio i lijepoj Šveđanki. Bio je proćelav, pomalo trbušast i niži od Ingrid, ali glumicu je ipak privukao posebnom energijom.
Devet godina stariji od nje, Rossellini je obožavao žene i trkaće automobile, a najviše je volio živjeti na visokoj nozi poput ostalih pripadnika jet-seta. Bio je u braku s pripadnicom utjecajne rimske aristokratske obitelji i imali su dvoje djece, no bilo je i više nego očito da nije vjeran supruzi koju je varao sa starletama i damama noći.
Strasti između redatelja i glumice uzavrele su već na snimanju 'Strombolija', a kada ju je on pozvao na odmor u Amalfi, bio je dovoljan samo pogled da se njihova ljubav razbukta. Ingrid se toliko zaljubila da nije znala tko joj glavu nosi pa je ponovno zatražila razvod od Pettera kojemu je, pak, svega bilo dosta. Iako su se sporazumno razveli, glumica nije mogla ni naslutiti da će zbog veze s talijanskim redateljem izgubiti Piju. Kćer nije vidjela idućih šest godina jer joj Petter to nije dopustio. On ju je tužio zbog napuštanja 12-godišnje kćeri tražeći skrbništvo nad njom.
Američka je javnost preko noći stala na Petterovu stranu, a zbog nevjerojatnog skandala oko njezine ljubavne afere, bila je prisiljena preseliti se iz SAD-a u Italiju. U Americi je postala persona non grata, pogotovo kad se doznalo da čeka dijete s Rossellinijem. U kratkom je razdoblju objavljeno više od 38 tisuća članaka u kojima se o njoj pisali u negativnom kontekstu. Svakodnevno je primala na tisuće pisama uvredljivog sadržaja, a neki njezini filmovi bili su zabranjeni u pojedinim dijelovima SAD-a.
Nakon što se preko punomoćnika razvela u Meksiku, 24. svibnja 1950. vjenčala se s redateljem u jednoj rimskoj crkvi bez ijednog svjedoka. Nekoliko mjeseci prije rodio im se sin Robertino, a dvije godine poslije i blizanke Isabella Rossellini i Isotta Ingrid Rossellini. Njihovo je rođenje nakratko unijelo radost u glumičin život koji je bio sušta suprotnost onom koji je nekad vodila.
Premda je bila glavna zvijezda suprugovih filmova 'Europa 51', 'Putovanje u Italiju', i 'Strah', snimanje s Rossellinijem bilo je mukotrpno jer je rijetko pisao scenarije pa su glumci svoje uloge uglavnom morali improvizirati. Osim toga, redatelj je nemilice trošio novac živeći poput pravog bogataša. Ingrid se morala nositi i s njegovom posesivnom ljubomorom zbog koje je nakratko svoju karijeru stavila na led odbijajući brojne uloge i postavši kućanica.
Ipak, želja za glumom i svjetlima pozornice bila je jača pa je nakon nekoliko godina stanke odlučila prihvatiti ponudu francuskog redatelja Jeana Renoira i snimiti film 'Elena i muškarci', romantičnu komediju u kojoj je glumila poljsku princezu uhvaćenu u mrežu političkih intriga. Premda film nije bio toliko uspješan, njezina je izvedba ostala upamćena kao jedna od najboljih.
Kada je 1955. dobila ponudu da snimi glasovitu 'Anastasiju', napetu priču o djevojci koja se lažno predstavljala kao izdanak carske ruske loze, nakratko se premišljala zato što je Rossellini bio toliko ljubomoran da je prijetio samoubojstvom i bijegom u Indiju s djecom. Ta je uloga označila njezin veliki povratak u Ameriku.
Dobila je svoj drugi Oscar u karijeri, a 1956. nagradu u njezino ime preuzeo je prijatelj i glumački kolega Cary Grant. Ona se u Hollywoodu nije pojavila sve do 1958., kad je bila prezenterica na dodjeli Oscara za najbolji film. Unatoč velikoj ljubavi koju su u početku osjećali jedno prema drugome, brak talijanskog redatelja i švedske glumice bližio se kraju.
Kap koja je prelila čašu bio je Rossellinijev preljub sa Sonali Das Guptom, egzotičnom 27-godišnjom Indijkom s kojom je uskoro dobio dijete. Ingrid nije preostalo ništa drugo nego da drugi put u životu potpiše papire za razvod. Utjehu je našla u tome što su djeca pripala njoj, a tata ih je imao pravo posjetiti kad god je želio.
U godinama koje su slijedile nakon razvoda glumica je vratila sjaj i ugled koji je nekad uživala u Americi. Hollywood ju je ponovno prihvatio, a ona je svakim novim filmom jačala svoju karijeru, koju prema broju ostvarenih nagrada i priznanja nadmašuje jedino njezina kolegica Katharine Hepburn. U to je vrijeme Ingrid već bila u trećem braku s plavokosim Šveđaninom Larsom Schmidtom, iza kojeg su bili jedan neuspjeli brak i mrtvo dijete. Uz njega se ponovno osjećala ženom pronašavši utjehu i bijeg od prošlosti.
Njezina je sreća trajala 12 godina jer je 1970. doznala da se Lars zaljubio u mladu Parižanku Kristinu Belfrage koja je čekala njegovo dijete. Iako je pokušala spasiti brak, Ingrid se 1975. i treći put razvela te se odlučila posveti kazalištu.
Uskoro se uhvatila u koštac sa zloćudnom bolešću, a unatoč neuništivom duhu, nije je uspjela pobijediti. Zbog čvorića na lijevoj dojci morala ju je odrezati, a za njezine su zdravstvene probleme znali samo najbliži. Prije smrti snimila je nekoliko filmova. Za 'Ubojstvo u Orient Expressu' dobila je treću nagradu Oscar, ovaj put za najbolju sporednu glumicu, a njezina posljednja dva filma bili su 'Jesenja sonata' i 'Žena zvana Golda'.
U međuvremenu je zbog raka koji se sve više širio morala odstraniti i drugu dojku. Nakon što je 1982. u Londonu na svoj rođendan s najintimnijim prijateljima popila čašu šampanjca, povukla se u sobu i preminula u snu.
Na svoje posljednje počivalište Ingrid je ispraćena uz pjesmu ‘As Time Goes By’ iz filma iz ‘Casablance’, koja je bila podsjetnik na njezinu najslavniju i ujedno najpoznatiju ulogu.