Nije dugo trebalo da poduzetnica Mirjana Hrga objavi novi status na Facebooku. Ovaj put se raspisala o tome kako nije lako biti poslodavac.
‘Danas je najteže biti poslodavac. Zovem firmu koja mi je prije par tjedana trebala doci na montažu nečega odavno naručenog. Vlasnik firme, divan čovjek, vrhunski profesionalci (radila sam s njima i prije 10-tak godina) – očajan. S očiglednom nelagodom objašnjava mi da posao nije gotov. Radnik koji je baš za taj segment već tjednima razvlači neko “bolovanje”. Ovaj mu NIŠTA ne smije reći. Kaže li mu ono što bi mu sigurno trebao reći i pri tom ga napucati nogom u nejasno d..e, (ne)radnik će se okrenuti i otići. Ne smije mu se zamjeriti! Naime, unatoč plaći i uvjetima rada, nitko se već 3 godine nije javio na natječaj. Dakle, čovjek koji je znao napraviti firmu, zna osigurati plaće za nekoliko obitelji svaki mjesec, radije će se zamjeriti meni koja njemu plaćam, nego nekome koga on plaća. I još jede g…a zbog njega! Sramoti se. Zbog drugog. I tako je većini poslodavaca. Hodaju po jajima, pokušavajući održati posao. Ulizuju se čak i bezobzirnim bezveznjacima, dezorijentiranim i opasno nerealnim likovima samo ne bi li održali priču’, započela je objavu.
‘Problem je u tome što više ne vrijedi ona “svi su zamjenjivi”. Sad samo moliš Boga da si naletio na časnog, odgojenog čovjeka. Više te ni ne zanima koliko dobro radi posao za koji si spreman platit ga bogovski. Na tebi je trošak plaće istog tog koji nema ni grama osjećaja za svog poslodavca; na tebi je davanje državi; na tebi su ulaganja; na tebi je da svaki dan ustaješ i liježes s mišlju – što donosi sljedeći dan. A većina njih, kada im i isplatiš “kirurške” plaće, u očima vidiš prijezir s pitanjem: “A koliko je Vama ostalo”. Malo. Toliko malo da kada bi poslodavac radniku ponudio da se mijenjaju: “Ti meni daj tvoju plaću, a ti se bori s ovim”, vjerujem da ni jedan ne bi pristao. Ipak ta muka pristaje samo onima koji su znali i znaju stvoriti. Nije slučajno. Ali mislim da će i poslodavcima uskoro dozlogrditi. Radije manje, skromnije, ali mirno. Onoliko koliko sam možeš. Da te nitko ne ucjenjuje. Jer, nitko u ovoj priči ne računa jednu, najvažniju stavku: zdravlje. Što će ti sve ako te neka protuha svaki dan “pegla” tako da – ne da te spustio na svoju razinu – nego te upravo namjerava pokopati. To mu pričinja zadovoljstvo, jer mrzi što imaš više. Ali to više si stvarao godinama, teškim radom. Onome tko bi sve sad i odmah – teško shvatljivo’, napisala je u nastavku, a potom zaključila:
‘Uglavnom, ne podnosi te jer ti si “gazda”. Ti si smeće. Palo ti je s neba. A on je radnik. On mora raditi. Ne za sebe, nego u njegovoj glavi on radi “za tebe”. Jadan. Ne. Jadni su vlasnici. Poslodavci. I nemojte mi pričati o uvjetima rada. Plaćama. Iscrpljena tema. Problem je u tome što bi (ne)radnik da ne radi, prima plaću i još da ti zapovijeda. Sve drugo u glavama takvih je krivo. Promijenila se (ne)kultura rada. Onako kako se nekada ponižavalo određena zanimanja, sada se na isti način cipelari poduzetnike. Neki bi rekli: kozmička pravda. I ne bi bili u krivu, jer ne tako davno, radnici su trpjeli svašta. Neki otišli. Neki odustali. No došla su vremena u kojima neće biti mjesta čuđenju kada dođe dan s pitanjem: “Kad smo ostali bez poslodavaca”.
Hrga inače na Facebooku bez dlake na jeziku komentira aktualnosti i dijeli anegdote iz privatnog života.