Koga će odabrati Una, pitaju se gledatelji serije Nove TV 'U dobru i zlu', a simpatičnu djevojku utjelovila je 27-godišnja Marija Klanac. Kako otkriva splitska glumica, gluma je uvijek bila dio njezina života, ali prije nego što joj se potpuno posvetila, dani su joj bili ispunjeni natjecanjima i medaljama. Osim što je bila prvakinja i viceprvakinja Hrvatske u gimnastici te prvakinja u džudu, jednako uspješno trenirala je i skokove u vodu. Otkriva kako je izgledao njezin sportski život, jesu li joj u glumi cilj nagrade, kako je živjeti na tri adrese te kako i gdje voli provoditi vrijeme sa svojim dečkom, liječnikom Stefanom.
Gledamo vas u seriji 'U dobru i zlu', kako je na snimanju?
Svaki odlazak na snimanje velika mi je radost. Ima dana kada sam umorna, ali kako se god osjećala, dobro sam čim uđem u studio. To je nešto neopisivo, blagodat glumačkog posla. Tako se osjećam i kad idem u kazalište glumiti u predstavi.
Je li ova serija odlična prilika za učenje?
Da, jer si devet mjeseci u treningu. Svi smo školovani za kazališnu glumu koja se razlikuje od glume pred kamerama pa je ovo odlična prilika za učenje. Jako mi pomaže i pogledati epizode koje se emitiraju jer tako mogu uvidjeti svoje pogreške i drugi dan probati nešto drugo. Možda to neće biti bolje, ali super je što si probao. Mislim da je to i suština glume - baciti se na glavu i probati.
Na glavu ste se bacali, i to doslovno, dok ste se bavili skokovima u vodu, gimnastikom, džudom i osvajali medalje. Nije bilo straha?
Od rane dobi bila sam u sportu, prvo u gimnastici na koju su me upisali roditelji jer sam bila hiperaktivno dijete. Treninzi su bili dva puta na dan, između njih bila sam u školi, a kada bih navečer legla u krevet, mišići bi mi i dalje titrali. Čak ni ti jako naporni treninzi ne bi me izmorili. U gimnastici nema straha jer bilo kakva pomisao na strah može biti jako opasna. Imala sam jednu situaciju kada smo prvi put za vježbe na ručama dobili kožice, a to služi kako bi što manje nastajali žuljevi na dlanovima. Ispod kože koja prekriva dlan je valjak, a kožice za žene imaju dvije rupe za prste. Bilo mi ih je neobično nositi, ali stavila sam ih i popela se na ruče. Trener me držao, ali čim me pustio i ja sam pustila ruče, odletjela i zabila se u zid. Na sreću, nisam se ozlijedila jer naučiš padati i trener je pored tebe kako bi ublažio pad, ali nije ti svejedno. Ali to je sport i mislim da je gimnastika odlična kao podloga za bilo koji drugi sport ili kao škola za život. Vidim koliko sam stekla radne navike, poštovanje prema odraslima i trenerima koji su mi tada bili poput drugih roditelja, poštovanje prema kolegama s kojima sam trenirala, poštovanje prema samom životu.
Nakon što ste u gimnastici postali prvakinja i viceprvakinja Hrvatske, prebacili ste se na džudo i skokove u vodu?
Prvo sam paralelno trenirala gimnastiku i skokove u vodu s divnim trenerom Vedranom Bajamićem. Kupio me svojim pristupom i kroz zabavu nam je objašnjavao kako se što radi. Samo sam jedan dan došla doma i roditeljima rekla da više neću trenirati gimnastiku. Bili su u šoku jer mi je do tada gimnastika bila sve u životu. Ali imala sam ozbiljnije ozljede, a i došlo je do zasićenja. Htjela sam samo skokove u vodu, a kako je moja starija sestra trenirala džudo, išla sam na njezine treninge vidjeti što rade. Njezin trener Stevo Mentus vidio je kako radim zvijezde i salta i pozvao me da probam džudo. Tako sam ga počela trenirati, a tri mjeseci poslije išla sam na prvi turnir u Austriju. Spavali smo u dvorani u vrećama za spavanje i to mi je bilo baš posebno. Trener mi je rekao: 'Mala, nemoj se ništa bojati. Samo prije prve borbe napravi jedan salto i uđi u borbu.' Poslušala sam ga i na kraju pobijedila u prvoj, pa u drugoj, trećoj, četvrtoj borbi i osvojila svoj prvi turnir. Džudo me time kupio jer mi je lako išlo.
Kada je gluma došla na red?
Uvijek je bila prisutna. Kao djevojčica išla sam u dramsku grupu, ali gimnastika je bila ispred svega. U prvom razredu srednje škole upisala sam dramsku grupu PlayDramu i potpuno se zaljubila u glumu. Nakon nekoliko mjeseci rekla sam roditeljima kako sam čula da postoji fakultet za glumi i da ga planiram upisati. 'Ma daj, Marija, upiši neki ozbiljan fakultet', bio je njihov odgovor jer su mislili da je to prolazna želja i samo jedan od mojih hobija. Ali nije bilo tako.
Uz vrhunski sport vežu se disciplina, točnost, jasan plan i program, a uz glumu i umjetnost lepršavost, eteričnost, boemština... Kako ste spojili ta dva svijeta?
Možda glumci i jesu malo u oblacima, ali tko nije? Iako, gluma je vrlo odgovoran posao i za snimanje serije poput 'U dobru i zlu' stvarno ti glava ne može biti u oblacima. Barem ne može meni. Svaki dan snimaš po 12 sati, nakon toga ideš doma, učiš tekst, spremaš se za spavanje i drugo jutro na setu moraš biti spreman, odmoran i funkcionalan. Potrebna je disciplina i meni moja pomaže da sve stignem. Da nisam disciplinirana, ne bih mogla živjeti na tri adrese.
Bavite li se danas sportom?
Nažalost, ne. Kada gledam Olimpijske igre, poželim se vratim, ali ako nešto počnem trenirati, moram se u tomu natjecati. Takav mi je karakter. Ne bih mogla nešto trenirati samo rekreativno jer u tome ne vidim smisao. Teretana me nikada nije privlačila, trčanje nisam voljela ni dok sam trenirala gimnastiku, ali volim rolati i to me jako opušta. Probala sam se baviti jogom i bilo mi je super, ali ne znam u kojem bih je gradu upisala.
U vrhunskom sportu cilj su zlatne medalje, jesu li u glumi cilj nagrade?
Mislim da nisu. Kada osvojiš zlato na državnom prvenstvu i trenutačni si prvak, to ti zapravo ne znači puno jer imaš možda dan odmora i odmah se vraćaš u dvoranu i nastavljaš raditi. Ali nagrade pomažu za samopouzdanje. Nisam sigurna da je tako s nagradama u gumi. Nakon što je osvojila Europsku filmsku nagradu, glumica Jasna Đuričić rekla je u jednom intervjuu da se ništa nije promijenilo te da i dalje osjeća isti strah hoće li sutra raditi. Tada sam shvatila da moraš prihvatiti kako si odabrao profesiju u kojoj nema nikakve sigurnosti.
Uz sve treninge i obveze koje ste opisali, kakvo vam je bilo djetinjstvo, jeste li imali vremena za igru?
Jako sam povezana s roditeljima i sestrom. I danas volim slobodne trenutke provoditi s njima jer nikad ne manjka zabave i ljubavi, a takvo mi je bilo i djetinjstvo s njima. Što se tiče djetinjstva i igranja na ulici, najviše sam bila u dvorani, nisam se baš često igrala na ulici. Ljeta sam provodila na treninzima i tada smo išli trčati Marjanom, a četvrtkom bismo rolali. Ali kada živiš u Splitu, na plaži si kada god možeš. I to je zaista prekrasno odrastanje. Super je taj život na moru.
Sada ste na tri lokacije, od koje dvije nisu na moru?
Ali jedna, ona najvažnija, jest.
Zagreb je privremena stanica?
Zagreb nisam planirala, ali nisam ni Beograd i tako je sa svim u mnom životu. Da mi netko kaže da na papir stavim što sve želim, napisala bih da se ne želim locirati ni u jednom gradu. Vjerujem da jednom hoću, ali ovo mi trenutačno jako odgovara.
U Beogradu ste studirali, a sada mu se često vraćate zbog ljubavi i predstava u kojima glumite?
I zbog moje druge obitelji, prijatelja s klase. Na početku studija rekli su nam: 'Vi ste sada obitelj koju niste birali, nego ste je dobili.' Isprva je neprirodno biti 10, 12 sati u jednoj učionici s ljudima koje ne znaš, ali gotovo pet godina od završetka studija i dalje smo jednako bliski.
U Beogradu je vaš dečko Stefan Dugalić čija je profesija također dosta striktna i ozbiljna.
On je ginekolog i radi u Beogradu. Mislim da smo odlična kombinacija i uvijek sam željela dijeliti život s osobom koja nije iz moje profesije jer mislim da dva umjetnika u kući nisu dobar spoj. Vikendima smo zajedno, ja idem u Beograd, on dolazi u Zagreb, zajedno odlazimo u Split ili nekamo putujemo jer se volimo od svega maknuti i vidjeti nove gradove i kulture. Nije nam dosadno.
Je li on vaš 'joker zovi' čim nekoga nešto zaboli, štrecne?
Postao je..., ali on je takav. Ne zato što je moj, ali stvarno je pun empatije i znam da dobiva poruke od svojih pacijentica koje mu zahvaljuju ne samo što ih je dobro operirao ili vodio trudnoću, nego prije svega zato što ima ljudski pristup. I kada je riječ o mom društvu, uvijek sve pogleda, pomogne, pita kolege. Imamo tog jokera.
Rekli ste da se sve događa bez planiranja. Što iduće ne planirate?
Trenutačno mi je baš dobro u životu, ispunjena sam na svim poljima i voljela bih nastaviti u tom smjeru. Želja mi je 'ne planirati' nove kazališne, filmske i televizijske projekte, kako u Zagrebu tako i u Splitu i Beogradu.