Kazališni, filmski, televizijski i glasovni glumac Žarko Savić preminuo je u 76. godini života.
Cijenjeni glumac borio se s karcinom želuca no nije gubio nadu u ozdravljenje, kako je otkrio u svom zadnjem intervjuu koji je krajem kolovoza dao za magazin Story.
Vruće ljeto proveo je na svome imanju u okolici Zagreba gdje nas je i ugostio i otvorio dušu o brojnim životnim izazovima.
'Odlično se osjećam, jako dobro, kao zdrav čovjek sam iako imam još terapija pred sobom. Skinuo sam u ovih nekoliko mjeseci deset kila. Brzo se izgube, a sporo vraćaju. Polako ipak dobivam na kilaži', rekao nam je tada Žarko Savić.
Zvijezda svih hrvatskih serija početkom godine doznao je da je obolio od karcinoma želuca. Teško je probavljao hranu, nije mu se to činilo normalnim, pa je otišao liječniku. Izvadio je krv, snimio abdomen i doktor mu je rekao da mora odmah u bolnicu. Isto to je kazao i obiteljski liječnik čim je vidio krvnu sliku. Tako je došao na Rebro, gdje je u trenutku ovog intervjua odradio već devet kemoterapija.
'Nastavit ćemo koliko god treba. Ne znam koliko još, ali to nije ni bitno. Važno je da se dobro osjećam i da su liječnici zadovoljni. Kažu da smo zaustavili karcinom, da se čak i smanjuje', pričao je Žarko.
Živio je u okolici Zagreba, među brdašcima, u gotovo netaknutoj prirodi. Njegov Bukovčak odiše mirom i takav mu je život savršeno odgovarao. Nije si mogao zamisliti povratak u Zagreb, gradsku strku. Nedostajalo mu je samo društvo pa se svaki dan išao vidjeti s prijateljima. Dani mu se nisu razlikovali od nekadašnjih. Volio je otići u Utrine na plac gdje je odlična zlevanka, popiti tamo čaj. I dalje je išao na Dolac, gdje bi sreo i svoje kolege.
'Jako su solidarni i dobri, malo-malo pa me netko nazove, daju mi pozitivnu energiju, pomlađuju me. Ne osjećam nikakve tegobe. Najbolje se osjećam dok dva dana ležim u bolnici i primam kemoterapiju. Kad izađem, još jedan dan je dobro, a onda drugi, treći dan dođe kriza, padne mi malo energija. Imam psihu zdravog čovjeka. Svjestan sam bolesti, da je to jedna od najtežih dijagnoza, ali ne prihvaćam ono 'bolestan sam, teško'. Borim se!' istaknuo je.
Nikakvih nuspojava od kemoterapije nije imao osim što su mu se malo ogulili prsti i tabani. Nije smio na sunce, jesti slatko, piti hladnu vodu ili alkohol. Graševina koju je prošle jeseni napravio u količini od čak 100 litara, samo je bila za goste. Ostale životne navike nije bitno mijenjao. Uputa liječnika držao se, kako je kazao, kao pijan plota.
Naviknuo je na fizički rad, na košnju, obrezivanje svojih voćki. U njegovom se vrtu i ove godine crvenio paradajz, šljive su mu bile slatke kao med, a ponosio se i dunjama, jabukama, breskvama... Okopao je i vrt, pokosio travu. Govorio je kako ima snage koliko god poželi. Mučilo ga je samo kuhanje. Nije se snalazio dobro za štednjakom i to mu je bio problem. Smijao se kako je neki dan presolio pile, kako je bilo i kuhano i pečeno, ali ipak, kako je istaknuo, ukusno. Nedostajala mu je vještija, ženska ruka, no uskakali su mu prijatelji, posebice njegov susjed Josip. On je, hvalio ga je Žarko, uvijek bio tu, vozio ga je na Rebro, čekao, vraćao... jer u tim neugodnim trenucima nije imao snage prijeći ni sedam, osam stepenica.
'Neki dan me zvao i rekao kako dečki razmišljaju da odemo na Kupu. Da i ja idem s njima i sjedim u hladu. Nisam htio jer mi je bez veze sjediti dalje od njih i gledati ih kako se kupaju. More također ništa. Možda u rujnu, listopadu odem do Komiže. Htio bih razgovarati s gradonačelnicom, dogovoriti, kupiti, iznajmiti... neki prostor u kojemu bi izložili ostavštinu moje pokojne supruge Irme. Bila je vezana uz Vis i Komižu, osnovala je tamo i knjižnicu, pa bih taj prostor uredio ga kao uspomenu na nju, da ljudi mogu popiti čaj, kavu, sve razgledati, pročitati novine... volio bih s gradonačelnicom pričati o toj mogućnosti', planirao je Žarko.
Kao ljetno dijete rođeno 30. srpnja volio je vrućinu, ali i njemu je ovo ljeto bilo previše. S njim su tada bili sin Marko i unuk Ivan. Djeca su se uplašila za njega, odmah su dotrčali iz Francuske, gdje sve troje žive. Sin Marko i kćeri Mila i Maja, bili su uz oca, kao i njegov 'usvojeni sin', kolega glumac Andrej Dojkić.
'Nisam ih ja poslao u Francusku niti sam želio da budu tamo. Najmlađu Maju čak sam i vratio nekoliko puta, ali ne možeš utjecati na njih. Djeca idu svojim putem. Andrej i ja smo u jednoj seriji glumili oca i sina, otad me zove 'ćale'. Kako su moja djeca sva vani, stavio sam njegovo ime da mu se jave iz bolnice, zlu ne trebalo', govorio je Žarko.
O tom 'zlu ne trebalo' tada više nisu razmišljali ni liječnici, ni on sam. Svi su bili optimistični. Prvo mišljenje, da se treba izvaditi želudac, odbio je. Tražio je blažu, manje drastičnu metodu. Za nož, smatrao je, uvijek ima vremena.
'Rekao sam im da nisam ni kukavica ni junak, da gledam svakom problemu u oči i da ću se boriti. Razumio sam sve, ali nisam se htio predati nego boriti svom snagom', pričao je.
Istaknuo je da su na Rebru sjajni onkolozi, njegova doktorica Domina Kekez, izuzetno je dobra i ugodna. Redom ih je hvalio da s puno pažnje pristupaju pacijentima. Rekao im je da im vjeruje i da im se prepušta. Dobivao je, kao i svi, razne savjete sa strane, no ništa osim svojih liječnika nije slušao.
'Doktorica mi je rekla da vidi po mojim obrazima da sve ide na bolje. Pazim na sebe i slušam njihove upute. Sve ide u dobroj smjeru i nećemo kvariti', zaključio je glumac za Story samo nekoliko mjeseci prije nego što je preminuo.