RTL-ova reporterka Ines Goda Forjan bit će uz hrvatsku reprezentaciju na nadolazećem Svjetskom rukometnom prvenstvu, donoseći ekskluzivne intervjue uoči i nakon utakmica.
Kada je 2009. RTL prenosio prvo SP u rukometu, Ines ga je gledala iz svoje sobe u Županji i nije mogla ni zamisliti da će jednog dana biti dio ovakvog projekta,kako je otkrila na predstavljanju projekta Rukomet 2025.
'Poseban je osjećaj nekako i nevjerica još uvijek vlada u meni kad postanem svjesna svega. Iako već dugi niz godina radim ova svjetska i europska rukometna prvenstva s velikim zadovoljstvom, nekako ovo je posebnije od drugih jer ove godine svi se nekako najviše vraćamo i referiramo na tu 2009., i što je tad bilo, kako je bilo. Onda sam ja počela razmišljati o tome kako je to bilo i shvatila sam da sam ja tada zbilja s 18 godina sjedila u svoj sobi doma u Županji i gledala to sve putem svog televizora, pratila RTL, pratila emisije, pratila utakmice... I s te strane mi je zbilja malo nevjerojatno da sam danas ovdje, jer tada kao ta 18-godišnjakinja koja je sjedila ispred televizora nisam se ni usudila sanjati nešto ovako veliko i nisam se usudila ni pomisliti da ću jednog dana biti dio svega ovoga', rekla je Ines za Story.
'I sad vidjeti Šolu koji je tad bio isto sukomentator u studiju, Džomba koji je bio na terenu, Vori koji je bio na terenu... Sad su oni tu s nama i sad ja trebam kao surađivati s njima, uzimati izjave i provoditi ovo prvenstvo koje je pred nama s njima. To je onako baš jedna privilegija časti i baš sam zahvalna i sretna zbog toga', nije skrivala uzbuđenje zbog suradnje s rukometnim legendama, koji su RTL-ov stručni tim za SP.
Ines od malih nogu gaji ljubav prema sportu, koju je njoj i braći usadio otac, a svi troje su kasnije izgradili karijere upravo u sportu.
'Ja sam odrastala baš u obitelju u kojoj se sport jako pratio, jako se gledao, svi mogući sportovi. Tata je najviše zaslužan za to što smo se i ja i moja braća zaljubili u sport i što smo danas svi troje usko, usko vezani poslom uz sport. Jedan brat mi je profesionalni nogometaš, igra za nogometni klub Rijeka u HNL-u, Bruno Goda, a drugi brat upravo privodi kraju u svoj studij na kineziološkom fakultetu, smjer nogometni trener. Tako da evo nekako smo svi stvarno jako vezani u sport i tata nas je najviše usmjerio na to', otkrila nam je, pa je opisala i kako je tekao njen put do sportskog novinarstva.
'Odrastajući sam shvatila da ne želim da taj sport prestane biti dio mojeg života. Iako sam trenirala tenis, košarku, rukomet, nisam nikad razmišljala da se profesionalno ja bavim sportom, ali sam na neki način htjela ostati blisko povezana s njim. I onda mi se sportsko novinarstvo učinilo kao nešto što će zadovoljiti tu moju želju i strast za sportom, a istodobno mi omogućit da budem prisutna i na tim velikim natjecanjima i upoznajem velike sportaše i imam priliku razgovarati s njima, intervjuirati ih, i evo, tako se nekako sve posložilo', zadovoljno priča.
A koje od tih velikih sportaša koje je imala priliku upoznati preko posla posebno pamti i zašto?
'Pa obično svi ovi najveći, najveće zvijezde, oni najprizemljeniji. S njima je najjednostavnije raditi, oni su ono jako prilagodljivi razumiju naš posao, razumiju svoj posao, shvaćaju da je potrebna ta sinergija između nas. Posebno jako cijenim Domagoja Duvnjaka koji je ono baš oličenje sportaša, profesionalca koji zna i razumije, i zna se odnositi prema medijima, zna komunicirati. Jako cijenim naravno i kapetana Luku Modrića, kad god sam mogla razgovarati s njim', ističe.
'Od stranih jako poštujem i cijenim Allyson Felix, to je američka atletičarka koju sam još kao klinka obožavala i gledala, i žena je nevjerojatna. Jako puno se zalaže za ženska prava u sportu, za to da žene postanu jednake muškarcima. Nju sam imala prilike upoznati u Zagrebu prije nekoliko godina uoči Hanžekovićevog memorijala i ona je ostavila baš onako jedan divan, topli utisak na mene. Osvojila je sve što se može osvojiti, olimpijske i svjetske medalje, i došla je u Zagreb kao normalna osoba, stala je tamo pred nas novinare, davala je izjave neumorno, jednostavno odjevena, jednostavna, skromna, strpljiva. Ona mi je baš onako nekako ostavila poseban jedan utisak', prisjetila se.
Spominjući žene u sportu, osvrnula se i na žene u sportskom novinarstvu, zadovoljno ističući kako ih je sve više.
'Vidim je da je više žena u sportskom novinarstvu i zbog toga mi je jako, jako drago, jer vidim se da smo napravili taj neki pomak prema naprijed. Hvatamo korak s ostatkom svijeta jer smatram da se svijet, posao, život općenito ne treba dijeliti nikad na muški i ženski, iako i je sportsko novinarstvo to područje u kojem najčešće ima najviše muškaraca i onda su žene tu onako doživljavane kroz prošlost kao neki uljezi. A sad je to nekako drugačije, normalno je vidjeti sportske novinarke na terenu, oko terena, na konferencijama kako izvještavaju s najvećih sportskih događaja i zbog toga mi je izuzetno drago, jer mislim da žena jednako dobro može raditi taj posao kao i svaki muškarac. Imamo malo možda zahtjevniji put, jer od muškaraca se očekuje da razumiju sport, da sve shvaćaju, da znaju postaviti dobra pitanja, a od žena nekako uvijek tu ima jedna doza onoga 'znaš li ti uopće što pričaš, što ćeš sad ti tu meni analizirati, što ćeš ti to primijetiti'... Nekako mislim da ljudi još uvijek imaju te neke predrasude, ali onda se ja upravo zbog toga još više pripremam za svaki teren, za svako izvještavanje, za svako prvenstvo i svaku utakmicu, jer smatram da je to najbolja obrana, ajmo reći, od svih tih predrasuda. Da ja se dobro pripremim i da pokažem da mogu ovaj posao raditi jednako dobro', ponosno poručuje.
S obzirom na to da ovaj posao radi već dugo, nije joj strano da je gledatelji zaustavljaju na ulici sa sportskim upitima.
'Pa da, ljude zanima. Oni koji me prepoznaju uvijek pitaju nešto. Događa se da me pita taksist koji me vozi s Maksimira kakva je bila utakmica Dinama, što se događalo, tko je zabio... Zna bit takvih situacija. Evo i sada u posljednjih nekoliko dana, gdje god dođem ako me netko prepozna, onda obavezno pitaju je li sve spremno za svjetsko prvenstvo, jeste se pripremili, kad to počinje, gdje se mogu kupiti ulaznice... Ljudi se interesiraju. Možda ja ne smatram da me doživljavaju kao nekakav autoritet, ali da me povezuju sa sportom i da cijene moj trud i rad, ono što su imali prilike vidjeti kroz sve ove godine, to nekako osjećam u dosta tih nekih razgovora s ljudima koje srećem, tako da i to mi puno znači, jer lijepo je vidjeti da netko cijeni tvoj trud i prepoznaju te', kaže.
Ovaj posao donio joj je i ljubav. Naime, Ines je na jednom novinarskom terenu upoznala svojeg supruga Ivana Forjana, inače sportskog novinara konkurentske televizije Nove TV. Sport je stoga dio i njihove brane svakodnevice.
'Mi oboje jako volimo sport i sport je baš dio naše svakodnevice, uvijek se doma gledaju utakmice. Stignemo gledati obično nogometne utakmice, muž je lud za engleskom Premier Leagueom, tako da često gledamo skupa te utakmice navečer doma. Volimo i otići skupa na neku utakmicu kad god smo na nekom putovanju negdje. Sad smo ljetos bili na utakmici Real Madrida kad smo ljetovali u Španjolskoj, tako da smo ciljano otišli na Santiago Bernabeu pogledati Real Madrid i Luku Modrića. Jednostavno to volimo, to živimo i nema nekog natjecanja, više smo si podrška i apsolutno kužimo i ja i on sve, razumijemo se, shvaćamo naš posao, ludi raspored i to da radiš blagdan, praznik i nedjelju', govori reporterka.
Ističe i kako se međusobno ne gledaju kao konkurenciju.
'Od prvog dana je tako, to smo si jasno postavili, iako jesmo zapravo u jedno drugom konkurencija, ali ne doživljavamo se tako. Kada dođemo doma, prestaje posao i to je to. Znamo odvojiti privatno od poslovnog. Svjesni da radimo na dvije konkurentske televizije i onda ne volimo previše toga komentirati i jednostavno smo naučili postaviti granicu', objašnjava.
Za kraj je poručila i da je jako sretna što je Hrvatska jedna od zemalja domaćina prvenstva, a za to ima više razloga.
'Ja jako volim putovati, zbog toga mi je uvijek drago što su prvenstva negdje, otvaraju mi mogućnosti, priliku da vidim i doživim nešto novo, posjetim neku novu državu ili novi grad. Ali ove godine mi je baš, baš, baš posebno drago što smo doma, što smo tu u Zagrebu, što smo na svom terenu sa svojim navijačima, što nema spavanja po hotelima i selidbe usred prvenstva iz jednog hotela u drugi, mijenjanje grada i ostalo. Nekako osjećam baš jednu radost i mir što smo konačno doma i imam neki dobar osjećaj da će to sve biti super', zaključila je reporterka.