Nakon 15 godina Miroslav Škoro vraća se u Arenu Zagreb. 'Sve poštivam, svoje uživam' naziv je velikog koncerta koji će pjevač i kantautor održati 28. prosinca. Ni četiri srčane premosnice nisu spriječile 62-godišnjeg Slavonca da u najvećoj dvorani Lijepe Naše priredi 'noć hrvatskog ponosa', gdje će s najvjernijom publikom uglas zapjevati kultne pjesme 'Ne dirajte mi ravnicu' i 'Sude mi', pa sve do hitova 'Moja Juliška', 'Mata', 'Milo moje', 'Zadnja želja' i 'Ne vjeruje srce pameti'. No Škoro nije samo glazbenik.
On je i inženjer građevine, zaljubljenik u vina, suprug, otac i bivši političar koji je, kako kaže, u bogatoj karijeri i životu svojoj obitelji stvorio dovoljno. Sve o pripremama za glazbeni spektakl, supruzi Kim Ann koja mu punih 36 godina čuva leđa, kćeri Ivani i sinu Matiji koji je krenuo njegovim stopama, ekskluzivno nam je uoči koncerta u zagrebačkoj Areni ispričao glazbenik. Otkrio nam je i kakvo mu je zdravlje nakon infarkta, u kojoj je fazi obiteljska vila koju gradi u Donjoj Drenovi te postoje li prijateljstva na glazbenoj sceni.
Uskoro ćete održati drugi solistički koncert u Areni Zagreb. Je li to kruna vaše karijere?
Kad ljudi kažu da je nešto kruna nečega, imaš osjećaj da sumiraš i da si gotov, a nekako si umišljam da nisam još. Nakupio sam i godina karijere i godina života, ali još nisam za mirovinu. Čak mi i po zakonu fali nekoliko godina. Ako je prvi koncert u Areni Zagreb 2009. bio prestiž, ovaj je obveza. Čini mi se da je to sad obavezno gradivo. Arena je postala ono što je nekada bio Lisinski i to mi je prije svega veliki izazov. Naročito što koncert nije poduprla nijedna velika pivovara, ni proizvođač negaziranog pića, ni jaka medijska kuća ili interesna grupa. Uistinu radimo sve sami i zbog toga je izazov veći. Rijetki su nam pomogli i želim im ovim putem javno zahvaliti, a oni će se već prepoznati.
Jeste li očekivali da ćete rasprodati koncert?
Dosta smo rano počeli cijelu priču i već nakon koncerta 'Domu mom' u siječnju prošle godine pustili ulaznice u prodaju. Prodaja je išla kao i popularnost mojih pjesama - intravenozno i lagano. Ništa nije eksplodiralo preko noći, nisam Baby Lasagna. To je proces koji traje i mislim da su prvi reagirali i ulaznicu kupili najvjerniji obožavatelji. Kako nisam samo glazbenik nego se bavim i drugim poslovima, složio sam tablice u kojima sam to pažljivo pratio. S obzirom na to da sve radimo sami, moraš biti svjestan što u kojem trenutku treba napraviti odnosno kojom brzinom trebaš voziti da bi savladao prepreku.
Istaknuli ste da će to biti 'noć hrvatskog ponosa'. Hoće li s vama zapjevati i netko od kolega s domaće scene?
Moje pjesme nisu za gledanje, više su za slušanje, ali nekoliko njih jednostavno iziskuju više izvođača na sceni. Bez želje da se reklamiram na osnovi drugih, želim reći da koncert uistinu mogu napraviti sam s pratećim orkestrom. No to je trenutak u kojem se ne radi samo promocija novih pjesama, nego retrospektiva moje karijere, u kojoj je bilo i pjesama koje traže goste pa će, naravno, biti i gostiju.
Kako komentirate glazbene preferencije hrvatske publike i činjenicu da danas brojni pjevači pune Arenu Zagreb?
O ukusima ne bi valjalo raspravljati zato što se zbog toga možemo uistinu posvaditi, a teško ćemo se pomiriti. Ne mogu ja promijeniti vaš ni vi moj. Ako bi i došlo do neke promjene, to je dug proces. Izreka 'Neka cvjeta 1000 cvjetova' apsolutno mi odgovara u tom smislu. Mogu samo nešto reći kada je to u pitanju: kultura se može stratificirati, možemo govoriti o elitnoj, avangardnoj, mainstream kulturi... Možemo govoriti i o populističkom dijelu te kulture ako je ovo što radim uopće kultura.
Zamišljam da je to prije svega zabava. U taj se elitni dio teško miješati jer ga rijetki razumiju, ali dobro je kad se mainstream naslanja na populistički dio. Taj srednjostrujaški dio trebao bi na krivulji biti srednji dio tihe većine. Kod nas taj prostor svojim odabirom, a na temelju zakona, kreiraju urednici i jako je puno toga sakriveno iza rečenice 'urednik bira naslov'. Ne smije se dirati u neovisnost medija i uredničke politike i slažem se s tim. To je vrhunac naših demokratskih napora da iziđemo iz grubog sistema u kojem smo bili. No ako urednik bira naslov, osim što ima taj privilegij, ima i veliku odgovornost. Kada mi iz ovog populističkog dijela pitamo zašto isključivo puštate glazbu koja nije naročito komercijalno uspješna, oni kažu da je to njihovo pravo jer tako odgajaju publiku. Oni, ponavljam, odgajaju publiku. Dakle, sve što se sada događa rezultat je uredničkih politika koje odgajaju publiku posljednjih 30 godina.
Želim iskoristiti ovaj intervju i čestitati im, uspjeli su u tome i rezultat je da imate šest Arena Aleksandre Prijović, pet Lepe Brene, Kafansku večer... Dobro su odgojili tu publiku jer je očito ne slušaju. Da je slušaju, puštali bi vjerojatno drugu vrstu glazbe. Ukuse neću komentirati, ali ovo je faktografija i to imam pravo komentirati. I rado sam to napravio. Što se tiče činjenice da svatko puni Arenu, pa nije baš tako... Ne puni baš svatko Arenu i ne može je svatko napuniti. Pratim to posljednjih godinu dana, nije to lako.
Arena može primiti 25 tisuća ljudi na sportsko događanje, što je golem broj mjesta na tribinama, a za koncerte dodajte i parter. Ako je pozicija pozornice takva da je vidljivost 360 stupnjeva oko nje, to je jako puno svijeta. No organizatori se koriste manipulacijom i vidljivost diktiraju mjestom pozornice. Postave li je, primjerice, ispod koševa Arene Zagreb koja je orijentirana u smjeru istok-zapad, uskrate vidljivost svima iza koševa. Pomiču li je naprijed, što se često radi, vidljivost postaje sve manja. Otvorite li prvi prsten tribina, dobit ćete prostor za onoliko gledatelja za koliko ste ga umanjili pomicanjem pozornice naprijed. Otvorite li drugi prsten, i taj dio skraćujete ili povećavate, s tim da možete manipulirati sa zastorima kojima skrivate neprodana mjesta. Na jedan kvadrat idu tri osobe, stavite li stolove za koje prodajete šest do devet ulaznica, opet se možete igrati s brojkama...
Igrajući se tako, zagrebačku Arenu možete proglasiti punom sa 6000 ljudi. Stavite li puno stolova, zauzet ćete puno više mjesta i dobiti dojam da je sve jako puno. Ali ako mediji kažu da je bilo krcato, trijumf. Sve ovisi o tomu kako se događaj prikaže u javnosti. Kad sam imao prvi koncert u Areni 2009., Bajaga je nastupao u Ciboni. On je imao naslovnicu, a ja kratku vijest tipa 'zaštitar pretukao policajca' jer je neki policajac valjda htio ući bez ulaznice.
Osim glazbe, bavite se i nekretninama, trenutačno gradite luksuzni kompleks vrijedan dva milijuna eura.
Ljubav prema ciglama rodila se još na Građevinskom fakultetu pa i dan-danas stvarno obožavam cigle, cement, pijesak... Moj pokojni otac bio je soboslikar i rano sam se suočio s građevinskim radovima. Mi kao obitelj imamo zemlju koju smo kupovali posljednjih 20-ak godina i na njoj smo prije sedam-osam godina počeli graditi. Radovi su, hvala Bogu, pri kraju. Objekt je zamišljen kao malo veća i ljepša kuća za odmor koja može u ugostiteljskom smislu smjestiti 80-ak ljudi, a njih 10 do 15 može se komotno odmarati u popratnim sadržajima poput bazena, jacuzzija, saune, šetnice...
Mislim da nas je korona naučila da postoje poslovi koji u određenim trenucima zamru, a mi se bavimo s dva takva posla. Prvi je proizvodnja vina, a konzumacija alkohola u javnim prostorima bila je svedena na minimum, a s druge strane nije bilo okupljanja, zabave, koncerata. Shvatili smo da ljudi sve više traže privatnost. Imanje je 20-ak kilometara udaljeno od Zagreba i pružit će Zagrepčanima, kao i ljudima iz cijele Hrvatske mogućnost da sigurno dođu i provedu se kako žele. Ne mislimo raditi na dnevnoj à la carte bazi, nego je to real estate nekretnina, iznajmljujemo prostor i sadržaj ako to netko bude htio.
U taj ste biznis ušli jer samo glazba, kako ste jednom izjavili, ne može zadovoljiti sve vaše afinitete. Što vama predstavlja hedonizam i uživanje?
I dalje stojim iza te rečenice. Ako si ne znam kako popularan i nastupaš petkom i subotom, a nedjeljom se odmaraš, ostaju ti ponedjeljak, utorak, srijeda i četvrtak. Ne ispunjava to čovjeka potpuno, barem ne mene. Valja misliti i na starost i vrijeme kad se nećeš penjati na pozornicu. Kad si mlad i tabula rasa pa ideš graditi karijeru i pisati pjesme, to ide puno lakše. Sad je to sve skupa malo teže, malo si komotniji. Mene te dodatne aktivnosti ispunjavaju kao čovjeka, a s druge strane napraviš nešto u financijskom smislu i osiguraš neku vrstu mirovine. Ne znam hoće li mi Bog dati snage i pameti da napišem još koju pjesmu, jer sam prije nekoliko godina mogao umrijeti od infarkta, ne znam ni hoću li uopće biti zdrav da se mogu popeti na pozornicu. Zato sam odlučio investirati u druge poslove koji će mi pomoći da imam određene prihode kad se više ne budem mogao brinuti za svoju obitelj i sebe. To je ustvari ta rečenica da nisam lik koji se bavi samo jednim poslom.
Ponekad mi se čini da moja generacija, koja je živjela u onom sistemu, cijeli život bježi od siromaštva i neimaštine. Što se tiče hedonizma, volim život. U krajnjoj liniji napisao sam i takvu pjesmu. Drago mi je što sam živ, drago mi je što sam imao život ispunjen lijepim i dragim ljudima. Istodobno ništa ne moram. Mogu zapaliti kubanku, ali i ne moram je više nikada zapaliti, mogu popiti fin konjak, a i ne moram više nikada. Dobro vino uvijek pijem jer ga sam proizvodim. Jedan sam od onih kojima ekstremno bogati ljudi ne mogu oprostiti jednu činjenicu, a to je da mogu biti sretan s bocom piva u ruci na gajbi ispred samoposluge. Taj mi dio ne mogu ni uzeti ni oprostiti. Imam klapu oko sebe, ne moramo čak imati ni pivo, veseli smo jer se dovoljno volimo i dovoljno smo blesavi. Nije fora uživati, fora je znati uživati.
Prije četiri godine ušli ste i u Sabor, ali ondje se niste zadržali. Kajete li se s obzirom na to da ste izjavili da vam politika i danas zatvara vrata?
Što se tiče politike, neka sam to malo protresao. Uvijek sam zamišljao da sam uzeo ciglu, bacio je u baru i žabe su počele jako kreketati. Bio sam fasciniran time što je cigla koja je kvadar napravila krugove i opijen ljepotom zatalasane bare, a žabama nije bilo pravo pa su učinile sve što mogu da me zaustave. Jedino što su uspjele u cijeloj toj priči jest da sam rekao da mi ide na živce koliko krekeću i maknuo se od toga. Ali nije isključeno da ću opet baciti ciglu.
Sa suprugom ste 36 godina u braku. Je li se njoj bilo teško nositi s vašim profesionalnim životom i čestim izbivanjima zbog koncerata?
Ta samozatajna žena odgojila je naše dvoje djece i stvarno je vodila brigu o svemu. Žao mi je zbog nekih stvari. Nekidan su zvali moju suprugu da da neku izjavu jer je ona, htjela - ne htjela, u javnom prostoru sa mnom, ali rekla im je da neće. Nekad se dogodi da šuti dan, dva. Kao da padne u neku depresiju. Mislim da nikoga, osim možda moje menadžerice, nisu toliko prebili u javnom prostoru, šutali i izudarali ni krive ni dužne.
Nigdje nije bilo nikakve vladine ni nevladine organizacije da kaže: 'Čekaj, samo malo. Zašto cipelare te žene?' Dovoljno je pročitati bilo koju moju objavu na Facebooku ili Instagramu, bilo koju objavu moje nove pjesme i vidjeti da će netko imati silnu potrebu komentirati moju suprugu, brojati joj krvna zrnca i biti vrlo netolerantan, čak i bezobrazan i vulgaran. Znam da to ne mogu promijeniti i ona je toga duboko svjesna, ali posljedica toga je, nažalost, situacija u kojoj se takve žene osjećaju nezaštićeno. To je stvarno strašno. Zato što je moj punac rođen u Americi, u braku katolkinje i pravoslavca, proglašen je četnikom pa samim time i moja supruga bez obzira na to što žena pojma nema tko su četnici i ustaše.
Kad joj već broje krvna zrnca, evo im faktografije: ima majku katolkinju, oca polukatolika, završila je katolički fakultet, živi u Hrvatskoj, ide redovno u crkvu i za razliku od naših dičnih lidera, zna se prekrižiti i izmoliti Očenaš... Ako je netko za ovu državu, to je jedna američka odvjetnica koja je ostavila blistavu karijeru i rekla: 'Ok, doći ću živjeti u zemlju mojih predaka.' To je sramota i svi koji se tako ponašaju trebali bi biti svjesni da su napravili štetu jednom poštenom čeljadetu. To nije običan čovjek prodao kao priču. To je prodala ekipa koja drži najviše funkcije u ovoj državi i zbog toga nikada neće imati moje poštovanje. Mogu napraviti što god hoće, ali ostat će jadne, nepotrebne, nekulturne i neobrazovane babe.
Jesu li se Ivana i Matija u odrastanju susretali s neugodnim situacijama zato što su djeca poznatog oca?
Naravno da jesu. Moja obitelj je ozbiljno izudarana. Osim što sam je izvrgnuo javnosti kao glazbenik, bilo je i faza kad sam bio u gospodarstvu i politici, bio sam i predsjednik uprava Orfeja i Croatia Recordsa, radio i u diskografskoj udruzi, osnovao i svoje poduzeće... Bez obzira na to što je Kim odvjetnica, a i djeca su fakultetski obrazovana i nešto znaju, kad treba voziti vino - voze vino, kad treba brati grožđe - beru grožđe. No sve moje faze ostavile su traga i u javnosti je bilo jako puno što plaćenih, što neplaćenih komentara i tekstova kojima je cilj bio jedan - zaustaviti mene. Diskreditirati me kao glazbenika, gospodarstvenika, intelektualca i političara. Usprotivio sam se sustavu, a sustav to ne voli i imao je silnu želju mene kao čovjeka pomnožiti s nulom. Nisu moja djeca ništa napravila i sustav nema ništa protiv moje djece i žene, svjestan sam toga.
No imali su silnu želju zaustaviti čovjeka koji je neovisan i kojeg boli uho, a takav sam jer u životu imam dovoljno, a i ne treba mi puno, pa sam nepodnošljivo samostalan i neovisan. Rekoh već, sretan sam s pivom na gajbi ispred samoposluge, a oni nisu. Baš me briga vozim li automobil od tisuću, dvije ili milijun eura. Mogu kupiti i prvi i drugi i treći. Nisam opterećen time, ali oni jesu zato što nemaju opciju. Poražavajuća je činjenica da nikoga od ljudi koji se u Hrvatskoj bave politikom nikada ne bih zaposlio u svom poduzeću jer od njih ne bih imao nikakve koristi. Ne bi mogli privrijediti ni za svoju plaću. Najtočnija je činjenica da je ego jednako jedan kroz znanje. Što je znanje veće, ego je manji. Što je znanje manje, ego je veći. Ti ljudi imaju pamet, to im nitko ne može osporiti. Oni su lukavi, ali znanja nemaju.svjestan sam toga.