Miroslav Škoro nikad iskrenije o borbi za život: 'Razrezao me od trbuha do vrata, uzeo mi srce i stavio ga u kantu...'

Miroslav Škoro samo za Story otkrio je kakvo mu je zdravlje nakon infarkta, u kojoj je fazi obiteljska vila koju gradi u Donjoj Drenovi te postoje li prijateljstva na glazbenoj sceni.

Robert Gašpert

Nakon 15 godina Miroslav Škoro vraća se u Arenu Zagreb. 'Sve poštivam, svoje uživam' naziv je velikog koncerta koji će pjevač i kantautor održati 28. prosinca. Ni četiri srčane premosnice nisu spriječile 62-godišnjeg Slavonca da u najvećoj dvorani Lijepe Naše priredi 'noć hrvatskog ponosa', gdje će s najvjernijom publikom uglas zapjevati kultne pjesme 'Ne dirajte mi ravnicu' i 'Sude mi', pa sve do hitova 'Moja Juliška', 'Mata', 'Milo moje', 'Zadnja želja' i 'Ne vjeruje srce pameti'. No Škoro nije samo glazbenik.

On je i inženjer građevine, zaljubljenik u vina, suprug, otac i bivši političar koji je, kako kaže, u bogatoj karijeri i životu svojoj obitelji stvorio dovoljno. Osim što nam je ekskluzivno ispričao sve o pripremama za glazbeni spektakl, supruzi Kim Ann koja mu punih 36 godina čuva leđa, kćeri Ivani i sinu Matiji koji je krenuo njegovim stopama, otkrio nam je i kakvo mu je zdravlje nakon infarkta, u kojoj je fazi obiteljska vila koju gradi u Donjoj Drenovi te postoje li prijateljstva na glazbenoj sceni.

Robert Gašpert 

Kakvo vam je zdravlje s obzirom na to da su vam nakon infarkta 2018. godine ugrađene četiri premosnice?

Nekad mislim da je dobro, nekad vidim da nije. Kad zaboravim što mi se dogodilo, imam problema. Jako su dobar posao obavili ti naši liječnici i ponekad mi bude žao kad se s toliko omalovažavanja govori o ljudima koji rade težak posao. Stavili su me na stol i uspavali, učinili neosjetljivim na stvarnost, bio sam nepokretan i neosjetljiv na bol. Netko mi je dao točno onoliko anestezije koliko mi treba da se probudim i mislim da sam Superman.

Onda su cijelo moje tijelo oprali, obrijali pa me je profesor Hrvoje Gašparović razrezao od trbuha do vrata, uzeo mi srce i, kako volim reći, stavio ga u kantu od Jupola, izvadio mi žile iz noge, mamarne arterije i od njih skrojio četiri nove žile, sve vratio na svoje mjesto, zašio, probudio me i rekao: 'Ajde, sad možeš ponovno igrati nogomet.' Sad vi meni recite, kakvi smo mi to ljudi koji prozivamo kirurge da zarađuju veliku plaću, a oni uzmu srce ili jetru s jednog mjesta i stave na drugo?

Robert Gašpert 

Zbog toga ste morali promijeniti stil života. Koje vas navike održavaju vitalnim i zdravim?

Volim govoriti o tome zato što mislim da se dosta toga može prevenirati, a ja nisam slušao doktora Dinka Škegru. Bio sam tvrdoglav i mislio ako ne znam što mi je, onda mi nije ništa. Uvijek čovjeka zanima zašto se jedno jutro probudio u predinfarktnom stanju. Ima tu genetike, to je činjenica. Moji majka i otac imali su te probleme, stričevi također. Mi smo najbolji pacijenti kardiokirurgije. Važna je prehrana. Nije isto jedemo li svaki dan malo blitve, maslinova ulja... A ja volim meso, čvarke, kulen, mast, kobasice...

Onda nedostatak kretanja, najviše bismo voljeli da možemo autom ući i na pozornicu. Ali možda je najvažniji taj tzv. životni stil koji zovemo stres. Naime, nakon operacije su me zvali ljudi za koje nisam ni znao da imaju premosnice, ali najviše sam se iznenadio kad me nazvao Stipe Božić jer mi više ništa nije bilo jasno. Rekao mi je: 'Dobro došao u klub!' Ako netko hoda, onda je to Stipe Božić. Ako netko jede zdravo i ne izgleda pretilo, onda je to Stipe Božić. No stres, stil života i sve što ga je snašlo toliko je djelovalo na njega da je i on završio na operacijskom stolu. Mislim da je to odgovor ne pitanje o navikama.

Robert Gašpert 

Tada ste izjavili da vam se nakon operacije javio Mate Bulić, a Thompson nije. Ima li uopće prijateljstva na estradi?

Imam kontra pitanje. Ako igra nogometna reprezentacija i na terenu je 11 igrača, a još ih 10 sjedi na klupi. Bi li ti na klupi željeli igrati? Mogu li igrati sve dok ovih 11 u prvoj postavi igra dobro? Tuđa nesreća uvijek je nekomu sreća. Ako je netko ozlijeđen ili isključen, uđe ovaj drugi. Onda je on dobio priliku. Ne bih rekao da je to prijateljstvo ili neprijateljstvo. To je konkurencija, natjecanje. Smatram da treba biti zdrave konkurencije i to stvara novu kvalitetu.

Tako je i u glazbenoj industriji i zato i imamo dvije vrste nagrada. Jedna je za mišljenje, a to su Porin, Grammy... E sad, to što netko misli vodi nas do ukusa, a već smo rekli da se o njemu ne raspravlja. Često ono što netko misli na kraju ne vrijedi ništa. Svaki mladi bend koji je dobio Porina uglavnom se poslije raspao. Druga vrsta nagrade dodjeljuje se onima koji su prodali puno ulaznica, nosača zvukova, a to su American Music Awards, kod nas Cesarica, i slične. Tu su važne brojke. Iskreno, jedini koji u ovom dijelu svijeta proizvode zvijezde i imaju industriju zabave su Srbi, mi to nemamo. Kada u Srbiji imate mlado stvorenje koje želi nešto napraviti, ono zna u koju emisiju treba otići, ne zato da bi zabavilo gledatelje, nego da bi dobilo priliku.

To sam govorio ljudima kada smo radili 'Story Supernovu'. Proizveli smo Rafu, Natali Dizdar, Sašu Lozara, Kedžu, Žanamari... Ti su ljudi nakon toga dobili i nekakve pjesme, nekakav CD. Dobili smo Pamelu Ramljak, Ivanu Marić, cure iz Feminnema... Nije to bilo samo da popunimo televizijski termin. Postoji interes medija, ali postoji interes i te djece. Zašto ih tako nasumice trošiš?

Naravno da mora postojati zdrava konkurencija, ali ne smije postojati bolesna ambicija. Govorimo o nečemu što de facto kod nas ne postoji. Srbi ne samo da imaju emisije za klince, oni imaju i za starce. U našoj zemlji najelitniji termin, s najboljom produkcijom, dobiju klinci koji pjevaju neke stare pjesme. Gdje je mogućnost da dođe, recimo, Zečić? Da je živ Ivo Robić, gdje bi on pjevao? Koja je to emisija u Hrvatskoj u koju će doći Gabi Novak? Ovdje nema takvih emisija, a tamo ima. Zato i naši mladi odlaze tamo u showove jer ovdje nemaju gdje doći, uz dužno poštovanje Novoj TV.

Robert Gašpert 

Tko je Škoro kad nije na pozornici, latite li se mikrofona i na privatnim proslavama?

Kad nisam na pozornici, radim isto što i vi. Vozim, idem na tržnicu, radim, čistim, kad završimo ovaj razgovor, idem složiti drva. Mislim da tako i treba biti. Mnogi ne mogu spoznati da smo svi jednako krvavi ispod kože i da ćemo svi završiti na istome mjestu. Imao sam priliku upoznati ljude koji su bili strašno važni i nisi mogao doći do njih, a sad im se možeš otići pomokriti na grob. Uvijek trebaš voditi računa o tome da ti se netko može doći pomokriti na grob. Dok si živ, trebaš se pobrinuti da tako ne bude.

U pjesmama ste nekoliko puta opjevali rodnu Slavoniju. Jeste li ikada razmišljali o povratku, o tomu da tamo provodite umirovljeničke dane?

Rodio sam se u Osijeku i tamo živio do 27. godine. Ondje sam završio i sve škole. Odrastao sam u Slavoniji, ali moji roditelji su Imoćani i kao mali puno sam vremena provodio u Imotskoj krajini. I to volim, to je moje. Prvi album snimio sam u Pittsburghu, gdje je tada hrvatska zajednica bila strahovito velika i jaka. Živio sam u Mađarskoj. Želim reći da mi sve to nešto znači. Ne mogu gumicom izbrisati ni jedan dio života, ali činjenica je da se sve što sam u životu stekao i izgradio sa svojom obitelji nalazi u Zagrebu. Naravno da srce vuče, ali treba mjesto stanovanja prilagoditi svojim obvezama i potrebama. Istodobno kad vidim da mi od Zagreba do Ilove, koja je granica Slavonije, treba možda satak vožnje, a do Osijeka najviše dva i pol sata, činjenica je da se nisam baš puno geografski mrdnuo. Tu sam ja.