Od uloge pingvina koju je igrao na početku karijere do autora predstave za koju se diljem svijeta traži ulaznica više, tako bi se ukratko mogao opisati glumački put Enisa Bešlagića. U predstavi ‘Da sam ja neko’ prikazao je vlastitu životnu priču i postigao pun pogodak. Publika kaže kako je nadmašio sva očekivanja, a kolege glumci potvrdili su mu da je uspio napraviti novi žanr - ni stand up, ni monodramu nego autobiografsku priču s elementima motivacijskoga govora. Samo u Zagrebu rasprodao je šest izvedbi u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a za nastupe u Australiji, na Novom Zelandu, u Njemačkoj... ulaznice su rasprodane tjednima unaprijed bez velike reklame. U tijeku je svjetska turneja Enisove predstave.
Cijelog ste prosinca s predstavom ‘Da sam ja neko’ putovali iz grada u grad. Je li baš ona komad kojim ste stavili točku na ‘i’ u 2024.? Kakva vam je bila prošla godina?
Godinu su obilježili show 'Tvoje lice zvuči poznato', jako uspješan i gledan projekt, te premijera filma 'Megdan: Između vode i vatre' koji potpisuje Aleksa Balašević. A onda se dogodila predstava 'Da sam ja neko' i sve to nekako objedinila. Po njoj ću pamtiti i prošlu i ovu 2025. godinu. U devet mjeseci odigrao sam 110 izvedbi predstave.
Je li na svjetskoj turneji ostajalo vremena za blagdanska druženja ili ste odmah sjedali u auto ili avion pa dalje?
Gdje god sam došao u blagdansko vrijeme bila su adventska događanja. Ali sve smo stizali, možda i više nego oni koji su sjedili doma i nisu bili na turneji. Stigao sam tako na advent u Zürichu, Zagrebu, Beogradu... svugdje. Volim taj šušur. Sve volim, samo da je gužva, raja, da je veselo. Uživam u druženju, uostalom dolazim iz naroda, nisam od onih koji se sklanjaju od ljudi. Sve sam u životu postigao zato što sam bio pristupačan i dostupan ljudima. Nisam imao svoja posebna mjesta gdje izlazim i sjedim, nego sam išao među ljude. Zato mi se sve to danas vraća na najbolji način. Pune dvorane diljem svijeta, imam već zakazanih 60 predstava i skoro su sve rasprodane.
Rasprodali ste šest izvedbi u Lisinskom iako, kako kažete, niste pjevač. Tu je i svjetska turneja. Pamtite li da je ikada neka predstava postigla toliki uspjeh?
Najavljujem i sedmu izvedbu u Lisinskom 25. svibnja. Imam publiku koja želi ponovno gledati, koja se vraća jer je to predstava za cijelu obitelj. Možete doći s mamom, kćeri, sinom... a da vas nije sram što ste došli na neko kulturno događanje jer su današnje predstave većinom na granici moralnog i etičkog. Ova ima priču, ljudskost i potpuno je drukčiji žanr u odnosu na sve što se dosad moglo pogledati. Ne znam nijednog kolegu koji je šest puta rasprodao Lisinski i u svega nekoliko mjeseci pobudio takvo zanimanje. I ta predaja od usta do usta..., ni jedna reklama to ne može napraviti. Pitali su me dokad mislim igrati, a rekao sam da će se za predstavu tek čuti kada odigram sto izvedi, kada prođe godinu dana. I to se sada događa.
Rekli ste da je komad vaša priča, vaš život. Koji su dijelovi najemotivniji i istiniti? Koji bude smijeh, a koji potaknu suzu?
Ima sjetnih dijelova, od mladosti do podjela koje nas danas okružuju. Emotivan je prikaz mojih susreta s djecom koja boluju od teških bolesti. Tu se publika raznježi i vrati na tvorničke postavke. Kao da se ljudi zapitaju jesmo li sretni iako imamo sve u životu. Treći put mi je u Bosni na predstavi bila Snježa, djevojka leptir, kako zovu oboljele od Bulozne epidermolize. Sjedi u prvom redu, kupi ulaznicu, ne da da joj ju poklonim. Dobila je i moju nagradu 'Enisov najsmijeh'. Gleda predstavu treći put i na kraju se pitam: 'Što bi Snježa dala da može zapljeskati s nama?' Ne može ni to. Ona sjedi, smije se i kaže: 'Sretna sam s ovim što imam.' Tada shvatiš koliko smo zapravo nesretni u svemu što imamo, a nikad više nismo imali. Licemjerstvo se spominje u predstavi: ljudi su spremni pokazati empatiju pomažući u potresima, a već sutra cipelariti nečije dijete do smrti. Nakon predstave odeš ispunjen nekom katarzom koja nam je svima potrebna. I meni kada je igram.
Što vas je potaknulo da napravite predstavu o sebi? Je li danas lakše biti Enis nego prije 20 godina?
Napravio sam ovu predstavu u želji da pokažem kako je došlo do toga da danas stojim na sceni i punim dvorane diljem svijeta. Želio sam pokazati da se može raditi časno i pošteno, objasniti djeci čime sam se bavio, kako sam uspjeh gradio od prvih uloga pingvina, sinkronizacije 'Teletabisa' do danas. Karijeru sam stvarao na zaraćenim prostorima i uvijek bi jedni rekli: 'Zašto si otišao tamo', a drugi: 'Zašto si došao ovdje?' Godinama sam proživljavao uspone i padove, a sada se sve vratilo na najljepši način. Puno je lakše sada biti Enis, kad imaš izgrađen stav, kad poštuješ svakog čovjeka i kad publici daš ono što želi. Svi znaju moje stavove i vraćaju mi iskreno, iz srca.
Zašto ste predstavu nazvali po moćnom stihu sarajevske grupe Indexi?
Baš zato što je moćan, a pao je u zaborav. Danas se sluša kao simpatična pjesma, nitko se ne bavi suštinom, a ja sam se bavio tekstom. Odrastao sam na tim pjesmama i ti su mi tekstovi bili vodilja. Gledam svijet kao što kaže stih 'svim majkama bih izbrisao bore, učinio da očevi ih vole'... Da se mene pita, nikad u svijetu ne bi bilo rata. Nažalost, nitko me to ne pitam, ali imam pravo sa scene pozivati ljude i uzimati te moćne rečenice koje svi znaju, ali ih zaboravljaju. Da mi baš one nisu bile vodilja u životu, ne bi me ljudi tako doživjeli. Važno mi je da sam na tom putu. Sagradio jedan, sto ili nijedan most, nije važno. Važno je da idem i slažem kamenje, a oni neka ruše.
Dani oko Nove godine prazni su u vašem rasporedu, znači li to da ste ih ostavili slobodne kako biste to vrijeme proveli s obitelj?
Tako je.
I 6. siječnja također vam, s razlogom, nije bio radni. Kako ste proslavili svoj jubilarni 50. rođendan?
Jako skromno. Inače više volim ugoditi drugima i slaviti njihove obljetnice nego svoje. Više volim darivati nego primati darove, usrećiti druge. Bilo je mnogo čestitki na koje je trebalo odgovoriti. Jer kad za Novu godinu počne čestitanje, ne prestaje do rođendana. Rođendan mi je na katolička Tri kralja i pravoslavni Badnjak. Dok čestitam svima, pa oni meni... Svih ovih 50 godina slavim svaki dan jer mi je nit vodilja živjeti punim plućima. Bogat je čovjek koji radi, upoznaje nove ljude, a cijeli moj život sveo se na golemo prijateljstvo. Mojih 50 godina obilježili su obitelj i prijatelji.
Kako vam zvuči brojka 50? Jesu li vam godine proletjele?
U glavi sam zastao u tridesetima jer to su bile godine kad sam stvarao, igrao se i od tada se nisam prestao igrati. Cijeli život doživljavam kao igru, prenio sam to i na scenu i predivno je što mi je to dopušteno već pet desetljeća. Kao mačka koja se igra klupkom vune, a mi to gledamo. Ne radi ona to da zabavi nas nego sebe. Tako i ja uvijek nastojim sebi napraviti lijepu atmosferu i kada sebe zaigram, znam da će ljudi oko mene uživati. U toj igri koju slavim, a zove se život, uživam već 50 godina.
Jeste li imali koju posebnu rođendansku želju?
Ne, sve sam ih ostvario, barem one koje se tiču mene. Ostvario sam sve o čemu sam kao dijete maštao. Sve što sada dolazi je kao šlag na torti. Kao dijete radovao sam se što imam loptu, što se imam s kim igrati, a materijalne stvari nikad me nisu fascinirale. Ljude gledam drugačije, koliko se smiju, kako se odnose prema drugima, prema poslu... Ne zanima me koliko tko ima novca, nego koliko ima prijatelja. Stvorio sam oko sebe krug ljudi i 50. rođendan dočekao sam sa zadovoljstvom. Valjalo je doći do toga, nije bilo lako uskladiti obitelj i karijeru.
Koliko vam je važno vrijeme provedeno s najmilijima? Kako obitelji nadoknađujete propušteno vrijeme, posebice sada jer su djeca već velika?
Ne može se nadoknaditi propušteno vrijeme. Nažalost, napropuštao sam se tog vremena, ali moja supruga Sabina, na sreću, bila je uz djecu i usmjerila ih je na pravi način dok sam ja imao neke druge borbe: pokušavao sam obitelji osigurati normalan život, školovanje... Ni tada nisam mogao birati gdje ću raditi. Radio sam ondje gdje su me zvali, a obitelj se nije mogla sa mnom seliti. Nisam ni prvi, ni zadnji. Mnogi se tako bore da postignu nešto u životu, ali sretan sam jer su moja djeca izrasla u dobre ljude. Da sam bio s njima, možda bih ih u nečemu pokvario. Dobili su najbolje što su trebali, vjerujem da će se i oni tako boriti za svoju djecu, nastojati im dati širinu, a ne im ostaviti samo materijalne stvari. Pružiti im ljubav, naučiti ih poštovati svakoga i dati im univerzalne vrijednosti kojih je sve manje u svijetu.
Zanima li njih gluma? Ili je kći Asja zbog prijateljstva s Ninom Badrić poželjela postati pjevačica?
Tko ne bi volio postati pjevač, da mu Bog da glas pa da puni dvorane, pogotovo ako pjeva kao Nina? Ali jedno je želja, a drugo realnost. I Mak i Asja vole scenu, ali svjesni su težine tog posla. Oboje imaju dara, ali ne vjerujem da se kod nas od kulture može dobro živjeti. Živimo u društvo u kojem srežu kulturu čim je kriza. Nekad su vijesti počinjale kulturom, a danas jedva da njome završe. Sada su vrijednost šoping centri.
S kakvim ste željama ušli u 2025.?
Neka je zdravlja svima nama i ljubavi. Želim da živimo kvalitetno, punim plućima i da se bavimo djecom, budućnosti, generacijama koje dolaze, poštujući pritom strahove starijih koji su imali loša iskustva pa ne žele nikakve promjene, korake prema jedinstvu, zajedništvu. Ali zbog naših loših iskustava i strahova ne smijemo sputavati djecu. Oni moraju imati izbor i pravo da odlučuju o svom životu. Svima nam želim više hrabrosti u pokazivanju ljubavi, da se odvažimo, da ne budemo odmaralište za budale, da čuvamo mir...
Uskoro ćete opet biti na putu, u Bernu. Nastupate u Hrvatskoj, Njemačkoj, Australiji, na Novom Zelandu... Je li vam naporno?
Napornije je snimati sapunice u Jadran filmu od 7 do 20, 21 sat, svaki dan po 30, 40 stranica teksta. Deset puta je to napornije. Ovo je naporno, treba putovati, svaki dan si u drugom gradu, ali puno je ljepše nego sjediti u hladnim studijima, gdje producenti forsiraju da umjesto četiri dana potrebna za snimanje ‘spržite’ sve u jednom danu, da samo štancate. K tomu još igrate za mjesečnu plaću jer više nema honorara po danu ili epizodi. Iskorištavaju, a glumci u tome nestaju, bivaju zamjenjivi, gotovo nepotrebni. Ne nahrani to ni dušu ni obitelj.
Kada ste na početku karijere dobili projekt izvan teatra, dali ste otkaz da ne uzimate nekomu mjesto dok snimate seriju. Sigurnost stalne plaće nije vam bila važna?
Olako se glumci upuštaju u karijere života pa kada budu odbačeni, pitaju se do koga je. Do njih. Svatko može napraviti predstavu i igrati u Čazmi, u manjim mjestima za 20, 50 ljudi. Nastale bi tako bolje karijere nego kad se sjedi u matičnim kućama i čeka uloga. Sigurnost plaće ubija. Mi koji nismo na plaći znamo što znači biti na cesti, ali bolje je. Jedan sam od rijetkih koji je dao otkaz kad je dobio prvu ulogu izvan kazališta. Rekao sam neka neki mlađi kolega dobije posao, ja imam projekt i ne želim zauzimati nečije mjesto dok snimam seriju.
Ako se za ikoga može reći da je miljenik na ovim prostorima, to ste vi. Kako se nosite s ljudima koji vam prilaze na svakom koraku? Bude li situacija kada vam se ne priča, ne stignete, možda želite biti sam?
Nije lako. Bilo je raznih situacija, ali naučiš da moraš biti pristupačan, otvoren, dostupan. Ako se želiš baviti ovim poslom, ne smiješ kukati jer se podrazumijeva da je glumac dostupan. Netko se želi slikati, meni je to ne znam koja slika tog dana, a njemu zaista jedina. Svjestan sam toga i nije mi teško, trudim se punim srcem.
Iskrenost je, poznato je, vaša deviza, koliko vas je koštala profesionalno i privatno?
Ispostavilo se da sam samo dobio. Bilo je trenutaka kad sam mislio da gubim, ali sad mi se punim dvoranama vraća na najljepši način. Ljudi su došli nagraditi tu iskrenost. Vide da to nije foliranje, vidjeli su i da mi je sedam godina bilo zabranjeno snimati, raditi u svojoj zemlji, a držao sam svoj stav i bio na strani onih koji traže pravdu. Uvijek sam bio uz manjinu, gdje god ona bila.
Na glasu ste kao pozitivac, ali kakvi ste kada se razljutite? Što vas može izbaciti iz takta?
Perfekcionist sam i u tome ima dosta nervoze. Sporost me nervira, ležernost, razmišljanje ‘lako ćemo’. Zavidim flegmatičnima. Mislim si: 'Blago njemu kad mu ništa ne smeta. Ni mrvice na stolu, ni nered, ni ako se nešto ošteti...' Perfekcionisti se time opterete. Kad je u pitanju nepravda, spreman sam život dati za bilo koga. Budem ljut, ali imam posao koji mi ne dopušta da ljutnja traje jer mi brzo kažu 'moraš izići pred publiku'. Ili nekog sretnem i odmah moram izići iz te ljute faze.
Što nakon turneje?
Prerano je reći jer će turneja trajati još godinu, dvije. Postoje neki projekti, ima m nekoliko televizijskih ponuda koje neću sve prihvatiti. Sve je zapravo u drugom, trećem ona nosi.