U svijetu televizijskih serija rijetko što izazove toliko emocija kao promjena glumca. Kada je potvrđeno da će Marina Klišmanića publika uskoro gledati u ulozi Marka Vukasa u RTL-ovoj hit-seriji 'Divlje pčele', reakcije nisu izostale. Lik koji je već pronašao put do gledatelja sada dobiva novo lice, novu energiju i novu interpretaciju. A Marin u tu avanturu ne ulazi olako, svjestan je odgovornosti, ali i uzbuđenja koje takav izazov nosi.
'To je vrlo zahtjevan zadatak i neće ga biti lako izvršiti. Ono što je definitivno bila moja odluka jest da ne kopiram kolegu, nego da pronađem svoj put i svoju istinu u onome što je već izgrađeno u njegovoj interpretaciji, da udahnem novo gledište na starim temeljima. Nije lako uskočiti u tuđe cipele', priznaje iskreno.
Zamjena glumca u već etabliranoj seriji uvijek nosi određenu dozu rizika, posebice kada su fanovi emotivno vezani uz lik. Ipak, Marin ne dopušta da ga to optereti.
'Ne osjećam nikakav pritisak jer sam na pritisak navikao već kao mlad glumac. Nas se uvijek gleda pod povećalom, što je i razumljivo, publika ne može odmah povjerovati glumcu kojeg još ne poznaje pa je samim time i kritičnija', ističe.
Uloga Marka Vukasa za Klišmanića nije samo velik televizijski iskorak, nego i zanimljiv simbolički krug.
'Ima jedna zanimljivost. Dobio sam posao u HNK upravo ulogom koja se zove Marko, i to u predstavi ‘Nestajanje’ Tomislava Zajeca u režiji Dore Ruždjak. To je za mene bila svojevrsna kazališna odskočna daska. Ovo mi je prva velika televizijska uloga s istim imenom i nadam se da će obrazac ostati isti', kaže uz osmijeh glumac koji je član ansambla Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu postao 2024. godine. A iako ga publika zasad ponajviše veže uz kazalište, kamera je oduvijek bila njegova prva ljubav.
'Iskreno, ne znam kamo ovo vodi, ali upravo me to i uzbuđuje. Volio bih i dalje glumiti pred kamerama, to je i bila moja prvotna želja. Zbog toga sam postao glumac, a tek sam se naknadno zaljubio u kazalište koje mi je omogućilo da se razvijam i pripremam za rad na setu', objašnjava.
Među svojim dosadašnjim projektima posebno izdvaja ‘Nestajanje’ u kojem je igrao čovjeka s umjetnom pužnicom.
'Definitivno sam ponosan na tu ulogu. Imao sam zadatak pokušati kopirati način govora ljudi s pužnicom koji je iznimno složen jer nemaju potpunu kontrolu nad jezikom pa riječi izlaze iskrivljeno. Morao sam balansirati između autentičnosti i razumljivosti. A jako sam ponosan i na ulogu Cliffa u ‘Cabaretu’ u HNK. Zadovoljan sam kako sam otpjevao songove i mislim da sam tu pomaknuo granice vlastitih pjevačkih sposobnosti', kaže ovaj umjetnik koji je rođen u Splitu i odrastao u Kaštelima.
'Moje odrastanje bilo je sve samo ne dosadno. Pripadam generaciji koja se igrala na ulici. Bilo je svega - od kukala, ćorave babe, crne Marice do baluna i košarke. Još sam uhvatio (možda i među zadnjima) materino dozivanje s prozora na ručak. Igrali smo se na ulici Harryja Pottera, Ninja kornjača, Spidermana... Od modernije tehnologije jedino smo imali PlayStation, ali ulica nam je bila draža. Mobiteli su došli tek u srednjoj školi i nisu imali ni približno funkcije kao današnji. Zahvalan sam što sam imao djetinjstvo odvojeno od tehnologije jer je to uvelike utjecalo na moju kreativnost i usmjerilo me prema glumi', kaže. A ta prva iskra pojavila se jako rano.
'Imao sam četiri godine kad mi je ujak dao videokazetu filma ‘Svjetlost dana’ u kojem Sylvester Stallone spašava ljude iz tunela koji povezuje Manhattan i New Jersey ispod rijeke. Svaki dan sam kod kuće gradio tunel i uživljavao se u to da sam on i da spašavam ljude. A onda su došle kazete 'Velog mista'. Izlizao sam ih. Pogledao sam sve tisuću puta. To je bila ljubav na prvi pogled', priča nam Marin koji je na kazališne daske prvi put stao u osnovnoj školi, na čakavskoj večeri u povodu Marulićevih dana.
'Nisam baš otvoreno pokazivao svoje želje, ali mama je znala da me to zanima pa je na informacijama razrednici rekla da bih volio sudjelovati. Dali su mi ulogu nekog umjetnika koji dolazi i izgovara tri rečenice. Režiju je potpisala učiteljica Katija Bašić koja je imala jako dobre upute, nekih se i danas sjetim jer su ih kasnije znali ponavljati i profesori na Akademiji', kaže.
Na pitanje vjeruje li u sudbinu Marin odgovara:
'Ne znam je li to sudbina, ali definitivno primjećujem određene obrasce koji se ponavljaju i dovode me do nekih stvari. Kad sam završio Akademiju, trebao sam dobiti posao u HNK, ali došla je korona i sve se zakompliciralo. Bio sam stalno pod stresom hoće li mi ta prilika iskliznuti. Četiri godine kasnije dobio sam posao i shvatio da nije mogao biti bolji trenutak. Da sam ga dobio s 23 godine, potpuno neiskusan, ubacili bi me u glavnu ulogu, polomio bih zube i dugo grijao klupu. Ovako sam u te četiri godine odigrao mnogo uloga, i glavnih i sporednih, i u HNK došao osposobljeniji i spremniji. Isto je i s kamerom koja je još delikatnija i traži nevjerojatnu svijest glumca. Da sam dobio veliku televizijsku ulogu prije tri ili četiri godine, ne bih bio dovoljno utreniran da je iznesem. Vjerujem da se sve događa s razlogom i da je ovo idealno vrijeme za veći zalogaj'.
Smatram da bi on trebao biti oaza mira, mjesto gdje mogu biti potpuno svoj. Mislim da je to zdravo za um, tijelo i duh. A imam zaručnicu Katarinu s kojom sam u sretnoj vezi - priznaje nam.
Kad nije na setu, Marin trenira CrossFit i weightlifting, gleda filmove i serije, čita i kuha.
'Veliki sam ljubitelj kuhinje i kuhanja, posljednje dvije godine to me posebno ispunjava. Volim isprobavati nove recepte, a nedavno sam kupio veliki gusani lonac u kojem kuham razna jela, od čobanca do pašticade', otkriva Marin koji je početkom siječnja proslavio 30. rođendan.
'S obzirom na to da mi je početak tridesetih ovako intenzivan, jako sam uzbuđen zbog onoga što me čeka. Dvadesete su prošle u traženju, tulumarenju i izgradnji, ali imam osjećaj da sada dolazi najbolje razdoblje', ističe.
A planovi do četrdesete?
'Želim ostvariti samo jednu stvar: dobro zdravlje. Jer zdravlje vam nitko ne može kupiti', zaključuje.