Dok se karta svijeta pred obitelji Čilić neprestano širi, od snježne Laponije preko užurbanog Hong Konga do sunčane Australije, jedna je njihova misija čvrsto usidrena kod kuće. Upravo ovih dana, daleko od reflektora sportskih terena i egzotičnih destinacija, supružnici, tenisač Marin Čilić i Kristina Milković Čilić zaokružili su još jedno iznimno važno poglavlje rada Zaklade Marin Čilić - odabrani su novi stipendisti za ovu godinu. S njima se ukupni broj dodijeljenih stipendija popeo iznad 200, a brojka je to koja ne govori samo o kontinuitetu, nego o stvarnom, dugoročnom ulaganju u mlade i talentirane ljude. I dok s posebnom emocijom govore o pismima mladih koji su im ponovno pokazali zašto sve to rade, 35-godišnja politologinja i psihologinja i 37-godišnji osvajač US Opena otvaraju i vrata svoje privatne svakodnevice, od života na relaciji između kontinenata, roditeljstva u pokretu i stvaranja osjećaja doma bez obzira na vremensku zonu. Putuju sa sinovima, za koji dan 6-godišnjim Baldom i 4-godišnjim Vitom, balansiraju profesionalne obveze i obiteljske rituale, ali i vrijednosti koje jednako žive - bilo na tribinama Australian Opena, ulicama Hong Konga ili u radu Zaklade. I ovaj njihov put oko svijeta nije samo priča o destinacijama i kilometrima, nego o perspektivi koju putovanja donose, o zahvalnosti na prilikama koje su imali i o odgovornosti da ih prenesu dalje. Jer, kako sami kažu, nema snažnijeg načina da se mijenja svijet od ulaganja u one čije vrijeme tek dolazi.
Kada pogledate kartu svijeta, koje mjesto vam je trenutačno najdraža zajednička uspomena i zašto baš ono?
Odmah na početku najteže pitanje. U posljednjih nekoliko godina zaista smo stvorili predivne uspomene u puno svjetskih gradova i država, ali ako moram izdvojiti samo jedno mjesto, rekla bih - Maldivi. Tamo tradicionalno idemo u studenome nakon što završi teniska sezona. Osim nestvarne prirode i bijelog pijeska koji se ne zagrijava (pa su dječaci uglavnom deset dana bosi), to je gotovo jedino putovanje na kojem smo potpuno opušteni i gdje smo stvarno na odmoru, bez Marinovih turnira i mojih poslovnih obveza.
A je li vam se definicija ‘putovanja iz snova’ promijenila otkad putujete kao četveročlana obitelj?
S obzirom na to koliko putujemo tijekom godine, više živimo putovanja nego što ih sanjamo. A ono o čemu zapravo sanjamo jest da nekad budemo mjesec dana na istome mjestu.
Pred kraj godine, odnosno u studenome posjetili ste zemlju Djeda Božićnjaka. Kako su vaši sinovi doživjeli Laponiju - snijeg, sobove i tu zemlju?
E, to se stvarno može nazvati putovanjem iz snova. Još je ljepše bilo to što smo bili u Helsinkiju i spontano odlučili produžiti do Laponije, prije već planiranog puta na Maldive. Iako je najpoznatija kao dom Djeda Božićnjaka, Laponija nas je prvenstveno oduševila prirodnim ljepotama, čistim zrakom, spavanjem ispod crnog neba prepunog blještavih zvijezda, a Baldo i ja smo bili jako ushićeni kad smo ugledali auroru borealis. Nestvarno iskustvo.
Jeste li se onda i vi u Laponiji barem na trenutak osjećali kao djeca, a ne kao roditelji?
Mislim da smo se cijelo vrijeme osjećali kao djeca. Nama, djeci 90-ih, takva putovanja znače možda i više nego današnjoj djeci koja svako mjesto na svijetu mogu proguglati. I dalje se živo sjećam hladnih zimskih noći i maminih priča o dalekoj, hladnoj zemlji Laponiji u kojoj živi Djed Božićnjak.
A što vas je u toj tišini i bijelom beskraju možda najviše iznenadilo?
Došli smo u razdoblju kada je priroda pokazala svu svoju raskoš. Stigli smo za sunčanog vremena, a već preko noći temperatura je naglo pala i golemo jezero ispred našeg hotela potpuno se zamrznulo, a preko noći bi na nebu plesala polarna svjetlost. Već sljedeće jutro pao je snijeg, onaj pravi, bajkoviti u kojem su djeca najviše uživala.
Nakon Laponije prvo putovanje u novoj godini bio je Hong Kong. Kako izgleda putovanje s djecom kada prelazite više od deset sati vremenske razlike?
Nakon Laponije i -15 °C otišli smo desetak dana na +30 na Maldive, Božić proveli s obiteljima, a Novu godinu dočekali u Hong Kongu. Tek kad sve to napišem, shvatim kojim tempom živimo. Što se tiče vremenske razlike, krajnja nam je destinacija Australija (+10) pa nam je Hong Kong (+7) došao kao idealna međustanica za lakšu prilagodbu. Marin i Baldo imaju neki svoj unutarnji program - prilagode se odmah gdje god dođemo. Vito malo teže reagira na jet lag pa se ja s njim borim tijekom noći, ali s vremenom smo postali iskusni te se prilagodimo u nekoliko noći.
Jeste li u nekom trenutku pomislili: ‘Jesmo li stvarno ovo napravili s dvoje male djece?’
Mi nismo jer smo već navikli na ovakve avanture, ali mislim da moja mama još uvijek ne vjeruje da smo se s djecom odvažili otići na drugi kraj svijeta.
Što vas je u Hong Kongu najviše oduševilo?
Azija mi je općenito fascinantna i svaki me veliki grad na Istoku u kojem sam bila oduševio na svoj način. Najviše me impresionira kako toliki milijuni ljudi savršeno funkcioniraju zajedno. A ono što mi je, kao mami, najvažnije - osjećali smo se potpuno sigurno. U 23 sata bezbrižno šetate ulicama a da ne morate paziti na stvari ili gledati preko ramena.
A jeste li isprobali njihove delicije?
Azijsku hranu obožavamo i djeca i mi pa smo stvarno uživali. Hong Kong je jedan od gradova s najboljim restoranima na svijetu (šesti po broju restorana s Michelinovom zvjezdicom). Doduše, one street food varijante koje su turistima najzanimljivije ovaj smo put preskočili. Marin je u režimu pred turnir pa si ne može priuštiti eksperimentiranje s hranom za koju ne zna kako će mu sjesti.
Ravno iz Hong Konga stigli ste u Australiju. Kako izgleda jedan ‘običan’ dan dok traje Australian Open?
Svaki dan je, naravno, drugačiji, ali ako govorimo o danima prije turnira - ja se prva budim, kuham kavu i rješavam sve što se nakupilo dok je Europa radila. Nakon toga se budi ostatak ekipe, doručkujemo i spremamo se za ‘istraživanje grada’, kako to zovemo. Marin odlazi na trening, a mi obilazimo parkove, muzeje, zoološke vrtove ili jednostavno šetamo i tražimo mjesto za ručak. Kako u Melbourneu ima puno Hrvata s kojima smo se tijekom godina sprijateljili, pokušamo se družiti što više. Kasnije, kad se Europa probudi, odradim nekoliko sastanaka, večeramo svi zajedno i spremni smo za spavanje.
A kako djeca doživljavaju tatine turnire?
Baldo već jako dobro razumije što turniri znače i kako su rangirani po važnosti. Bio je jako uzbuđen jer je s Australian Openom ‘kompletirao’ sva četiri Grand Slama. Vito je još mali pa sve ovisi o dobu dana - ako je umoran, zna odspavati tijekom meča ili ga održavam budnim crtanjem, bojenjem i slično. Svaki je put drugačije. Nakon jednog meča u Hong Kongu prijatelj koji ga je gledao na televiziji mi je napisao: “Baldo najbolji navijač, a ti stalno na mobitelu.” Realnost je bila da smo Vito i ja cijeli meč bojili pa je izgledalo kao da uopće ne pratimo.
Marine, znamo da ste mislima u Australian Openu, ali moramo pitati, mijenja li se vaš osjećaj izlaska na teren kada znate da su dečki na tribinama?
Nakon svakog meča pitaju me za djecu jer se vidi koliko su i oni uključeni. Najljepši su mi trenuci kad pobijedim, a oni stisnu šaku i gledaju me ravno u oči - vidiš im ponos i to svaku pobjedu učini još slađom. Teško mi je kad ih vidim tužne nakon poraza, ali znam da je to dobra životna lekcija. Vide koliko se trudim i radim, a porazi se svejedno događaju. To je sport. To je život.
Kako uspijevate stvoriti osjećaj doma na drugom kraju svijeta?
S vremenom smo shvatili da je dom tamo gdje smo svi zajedno. Nismo posebno vezani ni za stvari ni za prostor jer bez svega možemo osim jedni bez drugih.
A što biste voljeli da vaši sinovi jednog dana pamte iz svih ovih putovanja?
Voljela bih da im ostanu ta prilagodljivost i otvorenost, da shvate koliko su ljudi na različitim krajevima svijeta različiti i posebni, a istodobno, u svojoj suštini, jednaki.
U kojem gradu biste mogli zamisliti da živite barem neko vrijeme?
Nemamo jedno konkretno mjesto, ali znamo što bismo voljeli izbjeći - siva i hladna mjesta.
Putovanje koje vam je trenutačno na obiteljskoj ‘wish listi’?
Nemamo poseban popis želja, ali voljeli bismo otići u Japan, vidjeti još neke tropske otoke, doživjeti Island... Ali sve će to pričekati dok je Marin aktivan u tenisu.
Putujući svijetom susrećete različite kulture i obrazovne sustave. Je li vam to dodatno učvrstilo uvjerenje koliko je važno ulagati u mlade?
Apsolutno. Putovanja vam otvore perspektivu i jasno pokažu koliko prilike koje djeca dobiju u ranoj dobi mogu oblikovati cijeli njihov život. Talent postoji svagdje, ali pristup obrazovanju i podršci nije jednak. Ako uzmemo PISA testiranje kao jednu objektivnu mjeru za usporedbu kvalitete obrazovanja u svijetu, nije slučajno što su istočnoazijske zemlje već godinama u samom vrhu. Već nakon nekoliko dana u Hong Kongu Baldo je primijetio da se tamo svi bave sportom i tjelovježbom - od male djece do baka i djedova. Mene su, pak, posebno dirnuli odnosi roditelja i djece. Roditelji su iznimno nježni - vidjet ćete i stariju djecu od tri ili četiri godine kako spavaju na roditeljima ili da ih nose, ali kada dijete naiđe na prepreku, poput penjanja u parku ili učenja kako jesti štapićima, roditelji se ne uključuju. Puštaju djecu da sama pronađu rješenje. Mislim da je upravo to ključ, i u roditeljstvu i u obrazovnim sustavima: dati djeci nježnost i sigurnost, ali ih ne lišiti prilike da sami pokušaju, pogriješe i nauče. Ne treba raditi za dijete ono što ono može samo.
Upravo ovih dana birate nove stipendiste. Kakve vas emocije prate u tom procesu?
To nam je uvijek najdraže, ali i emocionalno najzahtjevnije razdoblje u godini. S jedne strane osjećamo ogromnu sreću i zahvalnost što imamo mogućnost pomagati talentiranoj djeci, a s druge strane tugu jer znamo da ne možemo pomoći svima. Ove godine imali smo rekordan broj prijava (njih čak 278) i bez pretjerivanja mogu reći da nam je odabir stipendista bio najteži do sada. Ipak, kada pročitate izjave poput: “Osvojila sam srebro na Svjetskom prvenstvu, a ipak sam duboko u sebi osjećala da mi nešto nedostaje - kao da sav moj trud nitko ne vidi i kao da nije važan. A onda sam na proglašenju čula svoje ime. Taj trenutak bio je jedan od najponosnijih u mom životu.” ili: “Prošle sam godine primila drugu stipendiju za izvrsnost, no ove se godine ponovno prijavljujem za vašu stipendiju upravo zbog povezanosti i osjećaja topline.” - u tim trenucima zaboravite sve teško. Tada shvatite da se sav trud i energija koju svakodnevno ulažemo u rad Zaklade itekako isplate. Jer nema boljeg načina za stvaranje boljeg svijeta od ulaganja u one čije vrijeme tek dolazi.
Na koji način biranje stipendista utječe na vas kao roditelje?
Sigurno je da danas pisma gledamo drugačijim očima nego prije. Kako kao roditelji, tako i kroz rad Zaklade, još smo snažnije svjesni koliko su povjerenje, podrška i prilika u pravom trenutku važni. Iako se u tom procesu miješa puno emocija, ono što se najviše budi jest nada da će naša djeca, dok odrastaju, uzore tražiti upravo u ovakvoj djeci i mladima.
Više obiteljskih fotografija Marina i Kristine pogledajte u galeriji: