'Ako te pitaju, moja ljubavi, je l' nan lipo, reci je, imamo na svitu sve'… pjeva Petar Grašo u svom velikom hitu 'Ako te pitaju'. To nisu samo stihovi kojima oduševljava na svakom svojem koncertu, nego oni koji, dok ulazi u novo desetljeće života, opisuju njegov život. Jedan od naših najpoznatijih i najomiljenijih glazbenika 19. ožujka proslavio je 50. rođendan te samo za Story opisuje kako je danas sretniji i bolji nego ikad uz svoju voljenu suprugu, 35-godišnju glazbenicu Hanu Huljić i njihove mališane, troipolgodišnju kćer Albu i dvije godine mlađeg sina Tonija. Kako rođendan ove godine dijeli s Danom očeva, otkriva kakav je otac, je li mu važno hoće li se njegova djeca baviti glazbom, koje im kulinarske specijalitete voli pripremati te kako izgleda njegov život daleko od svjetala pozornice.
Pedeset! Koja je prva pomisao kada se spomene ovaj broj?
Prva pomisao je vjerojatno ista kao i kod većine ljudi: 'Čekaj… je li moguće da sam i ja došao dovde?'. Pola stoljeća zvuči ozbiljno kad ga izgovoriš, ali u stvarnosti je to ipak samo broj. U glavi se i dalje osjećam isto, samo s malo više iskustva i puno više uspomena. Na kraju shvatiš da se godine ne mjere kalendarom, nego trenucima koji su ih ispunili, a ja sam svoje dosad ispunio do vrha.
Kako ste slavili 50. rođendan?
Onako kako sam proveo najveći dio života - uz glazbu i drage ljude. Najljepše slavlje za mene je uvijek koncert, jer to je trenutak kada dijelite sebe s masom ljudi koja te voli. A kasnije, naravno, i u krugu obitelji i prijatelja jer su oni druga polovica te ljepote.
Ulaskom u novo desetljeće ljudi često rezimiraju život, što su sve napravili i postigli. Radite li i vi takve analize?
Ne radim ih formalno, nisam tip od takve vrste strukturiranja života, ali čovjek s godinama prirodno počne slagati stvari u glavi. Kao kada preslušavate stare albume - neke pjesme vas vrate u vrijeme kada su nastale. Tako je i sa životom. Prisjetite se, nasmijete se, nešto naučite i nastavite dalje.
Žalite li za čime?
Mislim da je žaljenje najbeskorisnija emocija ako iz nje ništa ne naučiš. Svaka odluka koju sam donio dovela me do ovoga gdje sam danas. A kada pogledam obitelj, djecu, prijatelje i publiku koja me prati trideset godina, rekao bih da je put bio dobar i ne bih mijenjao nikoga i ništa.
Što vas je najviše oblikovalo u muškarca kakav ste danas - je li to odrastanje u Splitu, dvadesete obilježene glazbenim uzletom i slavom, tridesete kada ste postali jedan od najpoznatijih i cjenjenijih glazbenika s naših prostora ili četrdesete kada ste se oženili i postali otac?
Sve faze života imaju svoju vrijednost i težinu. Split je grad iz kojeg sam ponikao, on ti da puno toga da se kasnije lakše snađeš u promijenjenim uvjetima - i snagu i ljubav i humor i spretnost. Dvadesete su me suočile i naučile kako nositi uspjeh. Tridesete su donijele saznanje da mladost ne traje vječno, ali bile su mi zabavne. A četrdesete su me naučile što je zapravo važno. Donijele su mi velike izazove i ringišpil s kojeg sam sišao sretniji i bolji. Kada postanete otac, shvatite da postoje stvari koje su veće od vas samih.
Kada ste si rekli: 'To je to, ovo je uistinu biti sretan'?
Ne postoji jedan trenutak. Sreća nije vatromet, više je kao svjetlo koje stalno tinja. Nekad je to trenutak na pozornici kada tisuće ljudi pjevaju s vama, a nekad jutro kod kuće kada djeca trče po dnevnom boravku. Ipak, prvi trenutak kada sam uzeo svoju djecu u naručje osjetio sam prisustvo Boga na jedan posve drugačiji način.
Na vaš rođendan se obilježava i Dan očeva. Kakav ste tata?
Pokušavam biti tata koji je prisutan. Ne uvijek savršen, ali iskren. Djeca vas jako brzo pročitaju, njima ne možete glumiti. Najvažnije mi je da znaju da sam uvijek tu za njih. Svjestan sam koliko će brzo proći ovaj dio života kada su potpuno moji i kada su im roditelji centar svijeta. Kako vrijeme bude odmicalo, znam da će se to mijenjati i ne želim biti tata koji će žaliti za propuštenim zagrljajima.
Vaš vam je stric već s tri godine dao bubnjarske palice, a s četiri i pol ste krenuli u glazbeni vrtić. Jeste li već dali instrumente u ruke vašim mališanima Albi i Toniju?
Instrumenti su već po kući, to je neizbježno. Ali nikada ne bih volio da glazba za njih bude obaveza. Ako je zavole i bude im profesija - divno. Ako ne, pronaći će nešto svoje. Najvažnije je da djeca pronađu svoju vrijednost i ne žive uspjehe roditelja.
Posljednjih nekoliko godina postao je popularan termin 'nepo djeca', bojite li se da će se, ako Alba i Toni krenu glazbenim smjerom, morati dokazivati više nego neki drugi samo da ne bi bili etiketirani isključivo kao djeca slavnih glazbenika?
Djeca poznatih ljudi uvijek nose dvostruki teret - prezime koje ih prati i očekivanja koja dolaze s njim. To je jednostavno dio njihove sudbine. No nikada neću od svoje djece tražiti da žive moj život. Svaki čovjek mora pronaći vlastiti put jer snovi koje naslijedimo nikada nisu snažni kao oni koje sami otkrijemo. Moj je zadatak samo da ih pratim, podržim i podsjetim da je najvažnije biti ono što jesi, a ne ono što drugi očekuju da budeš.
Jeste li ih već upoznali sa svojim drugim ljubavima - ribolovom i kuhanjem?
Polako. Ribolov je posebna škola strpljenja, a to je danas možda najpotrebnija vještina. Kuhanje je pak jedna od najljepših umjetnosti - spoj kreativnosti i ljubavi. Još su jako mali za oboje, ali iskreno se nadam da ću u njima imati prijatelje koji će sa mnom na brodu loviti lignje kao što sam ih ja lovio sa svojim djedom i te trenutke pamtim snažno i doživotno.
Koji su Albi i Toniju najdraži specijaliteti koje im pripremate?
Djeca su iskrena publika. Kod njih nema kulinarske kritike - ili im je fino ili nije. Najčešće pobjeđuju jednostavna jela, naravno da prednjači pizza, ali sretan sam što jako vole i ribu.
S glazbenim uspjehom dolaze i brojni koncerti, turneje, putovanja i sati provedeni u studiju… Imate li ikada osjećaj da ste 'otac na službenom putu'?
Putovanja su jednostavno dio mog posla i života kojim se bavim. Pozornica, gradovi i ceste između njih dugo su moj svakodnevni pejzaž. Ali s godinama čovjek počne drugačije gledati na vrijeme. Danas puno svjesnije čuvam ono vrijeme koje pripada obitelji. Jer uspjeh, pljesak i sve što dolazi s tim nemaju previše smisla ako se na kraju dana vraćaš u prazan stan.
Kako izgleda vaš život kada niste na pozornici?
Prilično normalno. Volim tišinu, kuhanje, more, prijatelje. Pozornica i svjetla reflektora su energija, a dom je mjesto gdje se sve to smiri i gdje se vraćam nekim svojim malim ritualima i radostima.
Imate li Hana i vi vremena samo za vas dvoje?
Nastojimo ga naći i njegovati. To je jako važno. Brak je kao dobra pjesma - mora imati ritam, ali i pauze. Najčešće je to večera, nekad šetnja ili kratko putovanje. Važno je da se podsjetimo zašto smo se zaljubili i da je sve ipak počelo od nas i završit će s nama.
Kako ste proslavili četvrtu godišnjicu braka?
Mirno uz drage ljude. Neke su stvari najljepše kada su jednostavne. Hana i ja smo poput blizanaca što se poimanja života tiče i to nam život čini lakšim i ljepšim.
U jednom intervjuu ste rekli kako ste se s anonimnošću oprostili kada ste uzeli mikrofon u ruke. Isplati li se slava uz sve što donosi?
Slava je nuspojava posla. Glazba je razlog. Ako volite ono što radite, sve ostalo postaje podnošljivo.
Koji su bili najljepši trenuci u glazbenom smislu?
Ima ih zaista mnogo - od prvih velikih hitova do koncerata pred desecima tisuća ljudi. Ali možda je najljepši onaj osjećaj kada publika pjeva vaše pjesme zajedno s vama. Tada shvatite da je glazba pronašla put do ljudi i da više ne pripada samo vama. U ovih 30 godina nakupilo se zaista dosta pjesama koje ljudima nešto znače i vezuju ih uz neke njima važne trenutke. Posebno me raduje kada na koncertima vidim nekoliko generacija zajedno - roditelje koji su uz te pjesme odrastali i njihovu djecu koja ih danas pjevaju jednako glasno. U takvim trenucima osjetiš da pjesma ima vlastiti život i da traje dulje od vremena u kojem je nastala.
Ima li još neki glazbeni Olimp koji želite osvojiti?
Glazba nije sport i u njoj ne postoji ciljna linija. Najvažnije je ostati relevantan i iskren prema sebi i publici. Želja mi je stvarati dobre pjesme i imati lijepe koncerte jer je to ono što me istinski profesionalno ispunjava. Iza nas su koncerti diljem regije na kojima smo slavili, i još uvijek slavimo, 30 godina moje karijere. Kruna toga je moj šesti koncert u Lisinskom koji doživljavam i kao svojevrstan rođendanski koncert, jer mi je rođendan samo dva dana kasnije.
Koliko su na vaš razvoj utjecali Tonči Huljić i Oliver Dragojević?
Tonči je čovjek koji ima nevjerojatan osjećaj za pjesmu i produkciju. Uz njega sam tijekom ovih 30 godina naučio jednu važnu stvar - da je sve što je potpuno logično zapravo dosadno. Naš je rad uvijek kreativan, pomalo kaotičan, ponekad naporan, ali zabavan i uvijek iskren. U tom procesu ima svega, ali na kraju uvijek nastane dobra pjesma. Oliver je bio škola emocije. Od takvih ljudi uči se cijeli život. Upravo je od njega i od njegove uporne ideje da glazba mora biti život zapravo i počeo moj glazbeni put. Takve lekcije i takvi ljudi nikada se ne zaboravljaju.
Kakav je Tonči kao punac?
Zabavan, ali vjerujem da mu ni zet ne zaostaje. (smijeh) Mi smo oduvijek bili neka vrsta saveznika. Naravno, uvijek su tu slatki cinizam, humor i potreba da jedan drugome elegantno napakostimo, što nas i dalje beskrajno zabavlja.
Vaši su koncerti uvijek rasprodani gdje god nastupali. Je li veće uzbuđenje pjevati pred tisućama ljudi ili u malom klubu?
To su dvije potpuno različite energije. Velika pozornica je poput mora emocija - valovi publike dolaze sa svih strana i nosi te ta ogromna snaga zajedničkog trenutka. Mali klub je, s druge strane, intimna priča u kojoj gotovo možete pogledati svakoga u oči i osjetiti svaku reakciju. I jedno i drugo je divno. U suštini vrijedi isto pravilo: glazba i izvedba moraju biti iskrene. Kada je tako, publika, bez obzira je li riječ o tisućama ljudi ili o nekoliko stolova u klubu, uvijek vam vrati istom mjerom.
Kada planirate novu pjesmu?
Uskoro. Tri pjesme su u procesu završetka i na nama su slatke brige da vidimo koju ćemo prvu pustiti u eter.
Je li šesti rasprodani Lisinski najljepši rođendanski dar?
Apsolutno. Publika je najveći dar koji umjetnik može dobiti.
Što želite od idućih 50 godina?
Prije svega želim zdravlje, mir i još puno dobrih pjesama. Imam obitelj, prijatelje i publiku - sasvim dobre razloge zbog kojih se svako jutro budim s osmijehom. S godinama sam shvatio da nema puno smisla brojiti koliko će nešto trajati. Važno mi je da živim u trenutku i hvatam radost, smisao i drage ljude s kojima to mogu podijeliti. Ako me u godinama koje slijede još čekaju dobre pjesme, koncerti i zagrljaji nakon njih - već sam dobio više nego što sam ikada tražio od života.