Zagrebački glumac i redatelj Enes Vejzović na privremenom je radu u Osijeku. U Hrvatskom narodnom kazalištu u tom slavonskom gradu režira dramu ‘Kolumne zaboravljene djece’ koja nastaje prema tekstu Mate Matišića i premijerno će se izvesti 17. travnja. Nadahnuta duhom klasične tragedije, ova suvremena drama donosi beskompromisnu priču o društvenim pukotinama, manipulaciji istinom i sudbinama onih koji ostaju na margini. Redatelj govori kako na pozornici stvara novu kazališnu stvarnost, koju poruku želi prenijeti publici te pomaže li u radu što o svim nedoumicama može razgovarati s autorom teksta.
Nova predstava ‘Kolumne zaboravljene djece’ problematizira pojam istine u suvremenom društvu. Kako ste redateljski pristupili prikazu granice između istine i manipulacije?
Pojam istine nerješivo je i preteško pitanje za ovako kratak intervju. U vremenu u kojem živimo, koje kolokvijalno nazivamo ‘post-truth’ (nakon istine) vremenom, najnormalnije prihvaćamo da nas se uvjerava kako je napad na zemlju udaljenu nekolika desetaka tisuća kilometara ‘borba za demokraciju’, da je etničko čišćenje obrambeni rat, da su zločinci zapravo heroji… itd., itd. Dakle, granica između istine i manipulacije ne postoji. Ona čak nije ni zamagljena. Upravo sam tako redateljski i pristupio ‘Kolumnama zaboravljene djece’, stvaramo sasvim novu stvarnost, paralelnu, zanimljiviju, kazališnu stvarnost.
Predstava otvara teške teme poput napuštene djece, manipulacije medijima i društvene nepravde. U opisu se spominje da humor služi kao sredstvo ublažavanja stvarnosti. Kako ste dozirali taj humor da ne umanji težinu teme, nego je dodatno naglasi?
Humor je upisan u sam tekst. To nije lak, zabavljački humor. To je brutalan, ponekad šokantan humor. Takav, rekao bih, sarkastičan odnos prema svijetu pokušali smo prenijeti s papira u prostor. Kazalište i jest možda posljednje mjesto gdje možemo podnijeti stvarnost, uvelike zahvaljujući baš humoru.
Koliko vam u režiji i radu pomaže to što predstava nastaje prema tekstu Mate Matišića, autora kojeg možete nazvati i savjetovati se u vezi teksta?
Naravno da mi pomaže. Razgovori s Matom važan su dio stvaranja ove predstave. Budući da je to njegov najintimniji tekst do sada, ne bih mogao zamisliti rad na ovoj predstavi bez njegovih savjeta, komentara i prijedloga.
Kako vam je raditi u HNK Osijek, raditi s osječkim kolegama? Postoji li razlika u odnosu na rad u matičnoj Gavelli?
Prije pet godina sam, zajedno s osječkim kolegama, igrao u koprodukciji Gavelle i HNK u Osijeku. Radili smo ‘Višnjik’ Antona Pavloviča Čehova u režiji Dražena Ferenčine. Tada sam se zbližio s osječkim ansamblom. Neki od njih danas su moji dobri prijatelji. Osječki ansambl smatram moćnim, profesionalnim, razigranim i zainteresiranim, što je iznimno važno u stvaranju, pogotovo ovakve predstave.
Koju poruku želite prenijeti publici predstavom 'Kolumne zaboravljene djece'?
Želim da publika barem na putu prema kući malo raspravlja o predstavi koju su upravo gledali. Zanima me kazalište koje potiče nešto u čovjeku, nagna ga da razmišlja, izaziva na raspravu. Mate Matišić napisao je komad koji, uz mnoge važne društvene teme, obrađuje, odnosno tematizira ono što nas čini ljudima, a to je sućut. Želim ljudima prenijeti poruku sućuti, sućuti koja nam je danas potrebnija nego ikad.