Jedan od najboljih hrvatskih plivača, Varaždinac sa zagrebačkom adresom Luka Cvetko, osvajač europske bronce, bit će jedno od glavnih imena nadolazećeg 40. međunarodnog plivačkog mitinga Zlatni medvjed, koji će se 20. i 21. lipnja održati na bazenu Svetice u Zagrebu. U sklopu prestižne serije HPS Grand Prix #2 natjecanje će ponovno okupiti vrhunske domaće i strane plivače te potvrditi status jednog od najvažnijih plivačkih događaja u regiji. U razgovoru za Story 25-godišnji Luka je otvoreno progovorio o europskoj bronci, životu između vrhunskog sporta i programiranja te ciljevima koji ga vode prema novim velikim natjecanjima.
Bronca s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva bila je veliki trenutak za hrvatsko plivanje, ali i za vas. Je li taj uspjeh utjecao na vaš život i samopouzdanje?
Bronca je definitivno bila veliki trenutak za mene, ali i za hrvatsko plivanje. Na neki način je bila dokaz da idemo prema gore, da se hrvatsko plivanje razvija i da možemo biti konkurentni na najvišoj razini. Osobno, to je prije svega bila potvrda jednog dugog, mukotrpnog i postupnog puta. Ne mogu reći da mi se život promijenio. Svakodnevica su mi i dalje trening, posao, oporavak i disciplina. Ono što se promijenilo je doza samopouzdanja koju sada imam prema svojim sposobnostima i samome sebi. Ta mi je medalja dala potvrdu da pripadam toj razini, ona je dokaz da sam na pravom putu i da mogu više. I dalje svaki dan tražim načine kako se unaprijediti i kako se približiti ciljevima koje sam si postavio.
Kako izgledaju pripreme za prvenstvo u kolovozu? Jeste li sada pod većim pritiskom nakon medalje i očekivanja javnosti?
Pripreme su u punom tijeku i dosta su zahtjevne. U PK Medveščak radimo po ciljanom planu i programu. Trener Domagoj Zajec i ja znamo što želimo postići, cilj je nastaviti uspon, ne zadovoljiti se jednom medaljom. Što se tiče pritiska, ne doživljavam to tako. Naravno da nakon medalje postoje veća očekivanja, ali moj cilj ostaje isti: isplivati osobni rekord te napraviti što bolji plasman za sebe i reprezentaciju. Medalja mi nije stvorila pritisak, više mi je dala dodatni motiv.
Istodobno ste vrhunski sportaš i programer. Kako uspijevate uskladiti treninge, posao i privatni život a da ne pregorite?
Dosta je zahtjevno, ali u neku ruku takav ritam guram od mladih dana. Samo što je sada sve na puno višoj razini pa moram i više paziti na upravljanje vremenom, oporavak, san i prehranu. Programiranje mi na neki način pomaže. Lijepo je što ne moram cijeli dan razmišljati samo o plivanju. Posao mi daje neki drugi fokus i drugačiji mentalni izazov. Naravno, to je dodatna obaveza i nekad je teško balansirati sve, ali mi ujedno dođe i kao dobra distrakcija od sporta. Burnout je realna stvar i mislim da svatko od nas ima svoje krize. Ali kada imaš nekakav orijentir, neki cilj koji te gura, onda je puno lakše izdržati ta teža razdoblja.
Diplomirali ste računalno inženjerstvo u SAD-u, živjeli američki studentski i sportski san, a onda se ipak vratili u Hrvatsku. Koliko je Amerika utjecala na vas kao sportaša i osobu?
Imala je golem utjecaj. Prvo sam bio na Wayne Stateu gdje sam plivao u NCAA Division II sustavu, a kasnije sam otišao na Notre Dame gdje sam ušao u NCAA Division I, najvišu razinu američkog sveučilišnog sporta. To je za mene bio ogroman korak, i sportski i životno. Tamo sam zapravo morao brzo odrasti. Od toga da živiš s drugim ljudima i učiš se kompromisima do toga da si sam odgovoran za sve. Fakultet je bio zahtjevan, treninzi isto, a trenera nije zanimalo kako se ja osjećam taj dan, nego mogu li ostvariti kvalitetan rezultat. S druge strane, Amerika mi je dala stvarno odlične resurse: vrhunske trenere, psihologe, fizioterapeute, uvjete i cijeli sustav koji je napravljen da uspiješ. Na meni je bilo hoću li to iskoristiti do maksimuma.
Kako je izgledalo vaše djetinjstvo u Varaždinu, kada ste se počeli baviti plivanjem?
Imao sam normalno i aktivno djetinjstvo. Išao sam u VI. osnovnu školu, kasnije u Prvu gimnaziju Varaždin, a svoje prve plivačke zaveslaje napravio sam 2007. u plivačkoj školi PK Barok. Na početku mi je trener bio Frane Ćirak, a kasnije je veliku ulogu imala trenerica Nikolina Gudiček uz koju sam postao juniorski i seniorski državni prvak. U početku to nisam doživljavao kao neku karijeru. Plivanje je bilo igra, druženje i znatiželja. Ali roditelji su u tome imali ogromnu ulogu. Mama Snježana se također bavila sportom, ritmičkom gimnastikom, i bila je prva Miss sporta 1992. godine. Oduvijek su mi bili najveća podrška, ali su me i naučili da se ne odustaje čim postane teško.
Pročitala sam da zbog spuštenih stopala drugi sportovi nisu bili opcija. Jeste li odmah zavoljeli bazen?
Da, doktor je roditeljima dao dvije opcije: plivanje ili gimnastika. Oni su se odlučili za plivanje i tako sam zapravo završio u bazenu. Ne mogu baš reći da je na početku postojala neka velika ljubav prema plivanju. To je više bila znatiželja i igra.
Kako se uopće rodila ljubav prema programiranju i računalnom inženjerstvu?
Negdje oko sedme godine tata je donio doma PlayStation 1 konzolu i meni je odmah bilo fascinantno kako to funkcionira. Prvo kroz igru, ali s vremenom me sve više zanimalo što se događa iza ekrana. S programiranjem sam se prvi put susreo negdje u 5. razredu kada sam shvatio da računalu možeš davati upute kroz kod i da ono radi upravo ono što mu zadaš.
Kad niste na bazenu ili za računalom, kako najradije provodite slobodno vrijeme?
Najviše ga volim provesti s društvom, bilo da se nađemo ili čujemo online. U posljednje vrijeme počeo sam se baviti DJ-iranjem jer volim elektroničku glazbu pa je to dobar način da se malo odmaknem od svakodnevnog ritma treninga i posla. Osim toga, volim čitati, pogotovo knjige vezane uz psihologiju, funkcioniranje mozga, mentalni fokus i osobni razvoj. To me zanima jer uvijek tražim načine kako se unaprijediti.
Djelujete vrlo mirno i disciplinirano, ali zanima nas kakav je Luka privatno i može li djevojka uopće pratiti tempo života jednog vrhunskog sportaša i programera?
Privatno sam dosta opušteniji nego što možda djelujem. Ljudi me često vide kroz sport, disciplinu i taj ozbiljniji dio, ali izvan bazena volim se zezati i ne shvaćati baš sve preozbiljno. Tempo je zahtjevan, ali uz puno volje i kompromisa uvijek se nađe vremena.