Prije 24 godine izašao je prvi broj časopisa Story za koji je intervju dao i tada 30-godišnji glumac Tarik Filipović koji je bio tek na početku svoje voditeljske karijere. U razgovoru s nama maštao je o tome što bi učinio da postane milijunaš. Naime, tek je zasjeo u stolicu jednog od najpopularnijih kvizova, a danas, više od dva desetljeća kasnije, 54-godišnji Tarik je i dalje jedan od najprepoznatljivijih i najomiljenijih glumaca i voditelja regije. Ove godine obilježava 30 godina karijere u matičnom Kerempuhu, a brojnim kazališnim i filmskim projektima te nadolazećim televizijskim i redateljskim pothvatima i dalje ruši granice vlastitog talenta. U ekskluzivnom intervjuu za naš rođendanski broj prisjećamo se njegovih početaka, razgovaramo o životu sa sinovima Armanom i Dinom, ljubavi sa suprugom Lejlom, snovima i projektima koji ga ispunjavaju dok istodobno otkriva je li naposljetku i sam postao milijunaš…
Prije 24 godine dali ste intervju za prvi broj Storyja i pričali o tome što biste napravili da ste milijunaš. Tada ste, naime, počeli voditi emisiju ‘Tko želi biti milijunaš?’. Kako se osjećate kada se danas osvrnete na taj voditeljski angažman koji je značajno obilježio vašu karijeru?
Dvadeset i četiri godine? Nevjerojatno… Obično kažemo da vidimo kako godine lete po tome kako djeca rastu. Sada možemo i po Storyju, punoljetnom po svim pravilima, sa zvjezdanim statusom od prvog broja koji kao da je bio jučer. Živo se sjećam snimanja, pjenušca… Milijunaš nisam postao, ali nadimak je ostao. A da sam milijunaš i postao, vjerujem da bi prioriteti za nestanak tog novca bili isti - putovati, a posebno usrećiti drage ljude. Da, počeli smo nekako u isto vrijeme, Story i ‘Milijunaš’. Televizijski angažman o kojem nisam maštao dogodio se, promijenio i obogatio moj život te postao velika ljubav koja traje i danas. Siguran sam da će Story nadživjeti ‘Milijunaša’, ali pamtit ćemo zajedničke prve korake.
U tom ste intervjuu maštali o putovanjima, bazenu, vinskom podrumu i kući na Korčuli. O čemu maštate danas?
Mašta i snovi su ono što nas čini ljudima, a divno je kada ih većinu i dosanjamo. Putovao sam puno, ali još sanjam razne destinacije koje ću, nadam se, posjetiti. Kuća je u Istri, ali Korčula, Blato i Prišćapac su vječne ljubavi. Vinski podrum je otpao, ali imaju ga drugi pa se i tako može uživati.
U prvom intervjuu bili ste otvoreni kad je riječ o vašim modnim preferencijama, naočalama i cipelama. Rekli ste da biste cijelu garažu mogli ispuniti cipelama. Imate li danas neki novi modni fetiš ili ste možda skupili kolekciju cipela na koju ste ponosni?
U tom sam razdoblju zaista bio opčinjen cipelama, čizmama… Kolekcija je bila za omanju sobu, ne baš garažu. Danas je fokus više na tenisicama. A naočale su postale moj zaštitni znak početkom emitiranja kviza. Tada je započela suradnja s pokojnim Ivom Skokom i Krešimirom Cindrićem koji je i danas moj guru za okvire. U suradnji s njegovim Eye Identity i slovenskim luksuznim brendom Laibach & York ovih dana izbacujemo liniju naočala s mojim potpisom - limitirana serija u četiri boje, za kolekcionare i one koji prema naočalama gaje istu strast. Kada one dobiju nove vlasnike, ići ćemo s četiri nove boje. Da smo izbacili liniju naočala prije spomenute 24 godine, bio bi to, vjerujem, moj financijski najunosniji posao. Ali i ovako je barem dosanjan san.
Otkrili ste nam tada i da su vaše strasti nogomet, kazalište i film. Što vas danas najviše ispunjava u životu?
Te su strasti ostale iste premda bih rekao da mi je kazalište život, film strast, a nogomet ljubav. Ali jedna druga strast je četiri godine nakon našeg prvog razgovora za Story ušla u moj život i bacila ove spomenute u drugi plan. Lejla! I strast i ljubav i život.
Gledajući unatrag, jeste li se ikad osjećali kao milijunaš u smislu ispunjenja profesionalnih ili osobnih snova?
Ajmo radije rabiti riječ bogataš jer bogatim se osjećam zbog obitelji i dragih ljudi koji moj život čine ljepšim, zbog posla koji volim i snova koje sam većinom dosanjao. A sanjam i dalje. Duša i srce su mi uvijek puni. Sef koji nije zaključan.
Što se najvažnije promijenilo u vašem pogledu na život i karijeru u posljednjih više od dva desetljeća?
Karijera je išla nekim svojim, za mene očekivanim tijekom. Sve nekako u svoje vrijeme. Osim glume, posljednjih desetak godina puno pišem, režiram, a sljedeći san je film koji sam počeo pisati prije desetak godina, a koji ću, ako sve bude u redu, početi snimati u proljeće 2027. godine. Imam sjajan scenarij, još bolju glumačku ekipu, Arneja Misirlića i naslov koji obećava - ‘Film za Oscara’. A privatno mi se život potpuno promijenio, obitelj je zasjela na tron prioriteta, supruga, sinovi i pomeranka Doll moj su život i sve mi teže pada odsutnost zbog snimanja, predstava. Nekada sam uživao u samoći, danas više ne.
Ove godine slavite 30 godina angažmana u Kerempuhu. Kako ste, osim predstavom ‘Putujuće kazalište Šopalović’, obilježili ovaj značajan jubilej?
Da, ove je godine lijep, ali pomalo nestvaran jubilej - mojih 30 godina u kazalištu Kerempuh. Jako sam ponosan na sve te godine, izrasli smo u jedno od najrespektabilnijih i definitivno najgledanijih hrvatskih kazališta, sjajan ansambl i isto takva ekipa koja vodi kazalište, a nije na sceni. Nekada sam i razmišljao o maloj promjeni, možda i o drugom kazalištu, jer glad za dramskim teatrom je kod mene uvijek bila malo veća. Ali ostao sam vjeran i nije mi žao. A obljetnicu ćemo tek obilježiti krajem godine. Onako kako treba.
Koji trenuci u kazalištu su vam osobito dragi i zašto?
Nema ljepšeg osjećaja od pljeska i ovacija zadovoljne publike, za njih stvaramo predstave, za taj trenutak živimo i bavimo se ovim poslom. I kako kaže pjesma “Dokle pjevam dotle i postojim…”. Nama svjetla reflektora znače život. Zato glumci i igraju dok dišu, mirovina nikada nije opcija. Naš život nije kako Shakespeare napisa: “Život je samo sjenka koja hoda, kukavni glumac što na pozornici sat-dva se šepuri i razbacuje, a potom ga više nema.”
Na kojim projektima radite danas?
Trenutačno u matičnom Kerempuhu igram predstave ‘Predsjednici&ca’, ‘Smrt na dopustu’, ‘Alan Ford’ i ‘Putujuće kazalište Šopalović’; u produkciji moje FIJI Grupe predstave ‘Da sam ptica’, ‘Sex i glad’ i najdugovječniju predstavu u mojoj karijeri, monokomediju ‘Ćiro’. Režirao sam predstavu ‘Pas matter’ koju igraju sjajni Domagoj Nižić i Faris Pinjo, a do kraja godine ide i nova režija u Fiji produkciji. U rujnu kreće moj prvi show, ‘FilipoVIC show’, gdje sam si ispunio dugogodišnju želju da se pozabavim fenomenom viceva koji su u mom životu otkad sam progovorio. Bit će urnebes, a premijeru očekujem u drugoj polovici rujna u Ludoj kući, što me posebno raduje.
Upravo sam se vratio iz Madrida sa snimanja druge sezone krimi serije ‘El Centro’, a taj se angažman dogodio kao odjek španjolskog filma ‘42 segundos’ koji je sjajno prošao i neočekivano mi otvorio vrata španjolskog tržišta. Ove godine završavamo film Harisa Dubice ‘Pisma snova’ od kojeg puno očekujem, čeka me suradnja s dva mlada filmska redatelja u njihovim prvijencima, Davidom Jelićem i Alanom Kraljem, kao i snimanje filma Envera Puške ‘Prije seksa i poslije kiše’. Na jesen će HTV emitirati i sjajnu drugu sezonu serije ‘Kotlina’ Danisa Tanovića u kojoj sam jako uživao.
Kako uspijevate balansirati intenzivan poslovni raspored i obiteljski život? Imate li posebne trenutke samo sa sinovima i kako ih provodite?
Dobar raspored je ključ, ostaviti vremena i za sebe i za obitelj, prihvatiti obujam posla koji možeš iznijeti s osmijehom i na 100 posto mogućnosti. A u većini planova i putovanja smo uglavnom Lejla i ja. Vrijeme s dečkima je uz tekmu, ručak, neki razgovor koji je u tom trenutku važan jer oni, logično, polako odlaze svojim putevima i za svojim snovima. A mi smo i prije i sada i ubuduće za njih uvijek tu. Pa makar bili i bankomat. Uskoro počinje Svjetsko nogometno prvenstvo pa ćemo zajedno gledati, navijati i, nadam se, radovati. A skupljamo zajedno i sličice pa je to dodatna radost koja povezuje. I obvezuje jer je tradicija.
Kada ste dali prvi intervju za Story bili ste single 30-godišnjak. Sa suprugom Lejlom iduće godine slavite 20. godišnjicu braka. Koja je tajna dugog i skladnog odnosa?
Na ovo pitanje odgovorih puno puta pa ću i opet - nema tu recapture, ali ima postulata. Ljubav mijenja oblike, ali da bi ostala ljubav, poštovanje i razumijevanje moraju biti beskrajni i uzajamni. I sveta riječ - kompromis, jer ljudi smo, netko u danom trenu mora biti razumniji. A jedina mana brakova poput Lejlinog i mog je što to lijepo zajedničko vrijeme nestvarno brzo prolazi.