Lela Margitić i Jelena Miholjević, dvije glumačke generacije koje dijele istančan umjetnički instinkt i gotovo identičan, prepoznatljiv glas, prvi su put stale zajedno pred objektiv našeg fotografa i dale nam uvid u svoj svijet. Lela je svoje glumačko umijeće gradila više od šest desetljeća, a njezin je glas često korišten u sinkronizacijama i radijskim dramama. Dubok trag ostavila je u kazalištu, a publika je pamti i po nezaboravnim filmskim i televizijskim ulogama. Velika glumačka diva, koja će krajem srpnja navršiti 85 godina, pojam je elegancije, a njezina prisutnost osvaja i na sceni i izvan nje.
Podjednako snažan dojam ostavlja i 56-godišnja Jelena koja je desetljećima gradila impresivnu karijeru u kazalištu, na filmu i televiziji potvrđujući da glumačko naslijeđe i talent u ovoj obitelji ne poznaju kompromis. Iako nisu radile zajedno na puno projekata, ovaj posljednji jedan im je od dražih. Naime, obje su dale glas u dugometražnom animiranom filmu ‘Kristalni planet’ redatelja Arsena Antona Ostojića koji u kina stiže 20. kolovoza. Bliskost, nježnost i međusobno razumijevanje temelji su njihova odnosa koji se proteže kroz sve aspekte života. Jelena prirodno brine o majci, a Lela odgovara toplinom i humorom. Taj sklad i međusobna podrška reflektiraju se i na Jeleninu obitelj, njezinu djecu Bartola i Adu, te njezino poimanje majčinstva. I upravo kroz te priče otkrile su nam mnogo toga o sebi, karijeri, obiteljskim vezama i životnim lekcijama koje se prenose s generacije na generaciju.
Ovaj animirani film nije vaša prva zajednička suradnja, kako je bilo raditi na ovom projektu i što ste naučile jedna od druge?
Jelena: Zapravo nismo puno radile zajedno. To mi je možda i razumljivo, najteže je surađivati s nekim tko ti je jako blizak u tom glumačkom smislu. No mogu reći da sam puno toga naslijedila od mame, a ono najljepše je glas. Mislim da obje imamo ugodne glasove, tako nam barem kažu. I to je za glumca jako važno, kao i artikulacija. Tako da sam učila od najbolje i super mi je da smo zajedno u filmu koji je sam po sebi vrlo važan za nas, u svakom pogledu.
Koliko se rad na sinkronizaciji razlikuje od klasične glume na sceni ili pred kamerom?
Jelena: Obožavam glasovnu glumu i mislim da smo u našoj državi jako uspješni u tome. Tu su stvarno veliki profesionalci kao što je nagrađivani Luka Rukavina koji je režirao naše glasove. Pravi znalac s kojim je odlično raditi. Jako volim rad na mikrofonu, ali i njega treba izvježbati. Iste su vještine kao kad si na sceni, ali nema toliko treme. Iako, potrebna je visoka koncentracija s obzirom na to da često hvataš sinkronizaciju s usnama nekog lika. Pa pogoditi ga u dušu, pa nivo, pa ton. Mislim da se i mama slaže sa mnom jer je u životu puno radila takve stvari. Prije su se često sinkronizirale velike igrane uloge, kao recimo njezina u filmu Zvonimira Berkovića ‘Ljubavna pisma s predumišljajem’. Ta postprodukcija je bila puno drugačija.
Po kojim ulogama vas ljudi najviše pamte?
Jelena: Radila sam crtanu seriju ‘Danica’ na HRT-u. Baš sam tada rodila kćer i taj mi je projekt puno značio jer je i ona to gledala. Budući da je često repriziraju, djeca mi znaju reći: “Jesi ti Danica?”
Lela: Mene po ‘Stilskim vježbama’ zato što je to takav fenomen. Ali uglavnom me prepoznaju po glasu.
Jelena: Mamin glas je prekrasan i mlad. I sama se čudim, jer ‘fuma’ i svejedno ima predivan, zvonki glas.
Lela: Bila sam neskromna i ovo nikad ranije ne bih rekla, ali sada sam već tako stara da mogu biti krajnje iskrena. Baš dok sam radila ovaj crtić, pomislila sam: “Kak’ ja fantastično zvučim. Kao neka djevojčica. Pa što je to, kako je uspio ostati taj glas?” Sama sam se začudila. Ali to je stvar genetike. I nisam ga istrošila iako nas nitko nije učio kako sačuvati glasnice. A pjevala sam u Komediji u tim prvim mjuziklima kad nije bilo mikrofona...
Jelena: Mi smo već i na Akademiji učili puno, a i puno se time bavim. Kako sam napisala knjigu poezije ‘Taj glas’, zezam se da bi se druga mogla zvati ‘Taj stas’. Ali ipak ću pisati o glasu, na jedan poetski način. To će biti i priručnik za njegu glasa. Naglasila bih da naša velika stručnjakinja Santa Večerina Volić, specijalist za glasnice kojoj se svi glumci i pjevači obraćaju kada imaju neki problem, radi puno na svijesti o tome da na glasu trebamo i možemo raditi.
Spomenuli ste da danas glumci rade na glasu. Koliko se gluma kao profesija razlikuje sada i nekad kada ste vi Lela počinjali?
Lela: Ma ni u čemu se ne razlikuje. Glumac mora imati zanat i u taj zanat spada kako rabiš glas. To je tehnika, ono o čemu je Jelena govorila, to se vježba. Meni, na primjer, nije naročito trebalo. A ostalo je sve nadogradnja.
Jelena: Gluma nije posao, nego poziv i strastveni smo u tome. Moj je plan raditi do kraja života jer je to postalo dio moje dnevne i životne prakse, puni mi akumulator. Moj brat, koji je godinu i pol mlađi od mene, skladatelj je, producent i glazbenik i stvarno je fantastičan u svom poslu. Tata je glumac, nono je bio amaterski glumac, sestrična mi je balerina. Druga sestrična je završila glumu. Mamina sestrična Vesna Butorac bila je primabalerina, barba nam je glumac Drago Krča, teta je glumica Ljubica Mikuličić, moj suprug je redatelj. Cijela obitelj je u tom umjetničkom krugu i to mi je velika radost.
Jelena, s obzirom na milje u kojem ste odrasli i na ljude kojima ste bili okruženi, je li za vas bilo druge opcije osim glume?
Ne znam. Evo, moj se sin bavi nečim potpuno drugim, on je u marketingu, ekonomiji. Ali negdje ga vuče film, produkcija… Iskreno, ne znam kad mi je gluma pala na pamet. Mi djeca glumaca smo uvijek govorili da ćemo biti glumci ili redatelji. Zaraziš se. Ne znam što bi bilo da me nisu primili na Akademiju jer vidim da sam na pravome mjestu.
Kakva je situacija danas za glumice, osobito glumice u godinama?
Jelena: Klasičnu kazališnu literaturu su uglavnom pisali muškarci i ima jako malo ženskih uloga. To je oduvijek tako. Međutim, danas se situacija bitno promijenila. Danas su žene autorice i ima ih puno, kreativne su. Ima puno redateljica, snimateljica. No činjenica je da nema tržišta jer su to većinom neovisne grupe i nemaju gdje igrati, imaju malu financijsku podršku… Ja u ovim godinama dobivam fantastične uloge. A ako su kolegice stvarno nezadovoljne, naprave nešto svoje pa mislim da smo se zaista izborile i protiv predrasuda kad je riječ o godinama.
Lela: Sad se više frajeri moraju boriti. Žene su oduvijek talentiranije od muških kolega i njih je uvijek na Akademiji bilo više. Eh sad, kako sve te talentirane žene dođu do posla? U moje je vrijeme bilo puno manje posla i nismo radile svoje projekte. Bilo je rijetko ovo što se danas događa - da svaka talentirana žena nešto napiše, snimi film, napravi svoje kazalište. Zapravo se u kratko vrijeme dogodila velika promjena.
Osjećate li pritisak kulta ljepote i mladosti koji vlada u današnjem svijetu filma i kazališta?
Jelena: Ja ne. Voljela bih biti zdrava i voljela bih biti njegovana, baviti se sobom, ali ne bih voljela biti netko tko nisam. I voljela bih glumiti starije osobe. Predivno mi je vidjeti maminu generaciju na sceni, jednu Helenu Buljan, Nevu Rošić, a da ne govorim mamu. Predivno izgledaš. Mama je uvijek pazila na sebe i predivno izgledala te još izgleda.
Lela: Ja ću sad reći suprotno. Ne dozvoljavam da propadnem, da budem sijeda, to me jako boli. Želim biti čista, mirisna, uredna i zrihtana koliko mogu. Ali činjenica je da čovjek u tim godinama jako posustaje, da ostaje sam. Više nema mojih prijatelja, svi su otišli i to te vrlo lako odvede u depresiju. Možda ću raditi tu novu predstavu, čega se jako bojim, bojim se da je to jednostavno prevelik zadatak za mene. Ali me to drži. To što još radim puni me energijom, digne me i taj je posao dar s neba. Kod nas je, i to još od mojih mladih dana, stav da se potpuno zaboravlja na ljude, odu u mirovinu i gotovo. A mi zapravo u srcu nemamo mirovine. Ja sam već jako dugo u mirovini, a iz mog matičnog kazališta me nikad nisu pozvali ni na kakvu premijeru. Dirnulo me što sam s HRT-a dobila poziv na proslavu 70 godina televizije i 100 godina radija jer sam puno radila na radiju, pa i na televiziji. Radio je nekad imao ogromnu produkciju i svi smo puno snimali. Uključujući i mene, baš zahvaljujući tom glasu.
Lela, iza vas je više od 60 godina bogate glumačke karijere, a Jelena je prošle godine proslavila 30 godina u ansamblu kazališta Gavella. Kada se osvrnete unatrag, postoje li projekti za koje ste požalile što ste ih prihvatile ili pak oni zbog kojih ste požalile što ih niste realizirale?
Jelena: Puno, da. Ali iskreno, neke predstave su me baš promijenile jer sam postala hrabrija, savladala nešto što prije nisam mogla, neki strah, neki veliki izazov. Kao ‘Kate Kapuralica’ na Dubrovačkim ljetnim igrama. Sigurno bih mogla nabrojiti još pet, šest predstava koje su me promijenile u pozitivnom smislu. A ovo da mi je žao da sam negdje bila… Dogodilo mi se, naravno nećemo spominjati što i kada, ali na jednom sam projektu doslovno dobila astmu od muke koja je nakon nekoliko godina nestala. Teško je i objasniti da te neki ljudi mogu beskrajno iscrpiti. Sada bih se okrenula i otišla te izabrala svoje zdravlje. Ali tada misliš da moraš izdržati, dokazati da ti to možeš.
Lela: Što drugo reći, odgovor je da, također.
Jeste li ikad imale osjećaj da žrtvujete privatni život zbog posla?
Lela: U moje je vrijeme rodiljni dopust trajao samo mjesec i pol dana. Baš je bilo teško. Tada smo stanovali u Zapruđu. To je bilo toliko daleko, a ja nisam vozila. A imaš probu do dva sata, onda u tri snimanje na radiju... i moraš otići jer moraš zaraditi novac. Nismo imali telefone, ne možeš nazvati doma da pitaš je li sve u redu. Čovjek se snalazi pa nađeš neku curičku da ti čuva djecu. Zapravo smo imali djevojke koje su živjele s nama. Jedna pet godina i jedna dulje. Prva je imala 13 godina kada je došla, druga 15. Dakle, to su bila djeca. Jeleni je bilo puno lakše. Kada se Bartol rodio, još nisam bila u mirovini, ali bila sam puno s unukom, puno sam preuzela.
Jelena: Meni je bilo lakše i jer je moj suprug fantastičan tata i muž pa smo se uvijek podržavali. Dok je jedan od nas više radio, drugi je povukao doma. Potrebna je velika logistika. Najbolje je kada je to obitelj, ali puno mojih kolegica nema nikoga ovdje. Nisam ni ja imala kad sam bila mala, moji su djedovi i bake živjeli izvan Zagreba. Cijela mamina plaća išla je za tu djevojku koja nas je čuvala. I brat i ja smo uvijek nekako bili kao blizanci, mala je razlika među nama. Naravno, jako smo voljeli te naše dvije tete, Mirjanu i Maricu. Puno mislim na njih i s Mirjanom se i danas čujem. To su mi prekrasna sjećanja i nemamo frustracije zbog toga. I bilo mi je genijalno što je mama kod kuće ujutro kad se probudimo, leži u krevetu, razgovaramo i grlimo se. Uhvati me grizodušje pred premijeru ili neko snimanje, ali nije uvijek takav tempo. Ljeti smo zapravo slobodni, osim ako dobrovoljno ne uzmeš neke angažmane. A i s djecom sam u vrtić uvijek dolazila u devet sati, ujutro je sve bilo lagano i lijepo zato što nam probe počinju u 10. To vrijedi. Jedino što navečer idu spavati, a mame i tate nema jer predstava počinje u 20 sati. Stvarno treba ta pomoć, ali mislim da je to danas tako u svakoj profesiji.
Jelena što ste preuzeli od majke kad je odgoj u pitanju? Koja je najveća vrijednost koju vam je usadila?
Jelena: Ma ja sam sve živo zeznula. Moraš, čini se, sve isprobati na vlastitoj koži. Previše sam popustljiva i previše u neredu. A opet, neki moj zaključak je da rodiš osobe i neke stvari sigurno možeš korigirati, odnosno pomoći im da se razviju u bolje ljude, ali taj njihov karakter ostaje.
Lela: Ne znam, vodila sam se time kad god je neki problem - samo grli i ljubi. Jesam li uvijek uspijevala? Nisam. Čovjek sam od reda, a u ovom poslu reda nema. Kao prvo, nemaš dnevni ritam. Imam veliku potrebu za tim ritmom, a glumački život je zaista kaos. Zato sam cijeli život pod sedativima. Mogu te nazvati, ne znam, u deset sati i reći: “Dođi u 13 sati na snimanje.” Stalno jurimo za zaradom. Zaista smo imali male plaće. Iako smo u tom socijalizmu ipak stekli nešto, nisam nikad uzimala kredite, nisam se htjela zadužiti. Ali ne možeš reći da ćeš u subotu i nedjelju otići na more, malo odmoriti jer ti uleti nešto. Nema reda u našem pozivu. Doduše, u ono vrijeme toga nije bilo zato što je tehnika, koja je zapravo bila HRT-ova, imala osmosatno radno vrijeme i dalje nisu htjeli raditi.
Koju osobinu najviše cijenite jedna kod druge?
Jelena: Vjerojatno bi to bila hrabrost. Mamin život bio je pun nevjerojatnih stvari koje je bilo jako teško pregrmjeti. I zbilja je to jedna borba u smislu da ustaneš ujutro unatoč svemu - zdravstvenim i emotivnim stvarima. I lijepo mi je vidjeti da si tako zgodna. Nije to stvar samo fizičkog izgleda te pojavnosti, nego nečeg unutarnjeg, da se cijeniš te da cijeniš život i ljepotu. To je jedina osoba na svijetu koja uvijek ima para i zna ih rasporediti. Nije škrtica, naprotiv, jako je velikodušna. I mama puno čita, neprestano čita tri, četiri knjige. Ali to su te jednostavne stvari zbog čega te zapravo vole i unuci i zbog čega te ljudi doživljavaju kao inspiraciju.
Lela: Kod Jelene volim to što dan počinje pjevajući. Volim njezin optimizam. Mislim da je silno talentirana, u svemu. Mogla je upisati bilo koji fakultet i bila bi odlična u bilo kojem zanimanju. Volim njezinu emocionalnu inteligenciju, ali i inteligenciju općenito. Uvijek me zapanji kad vidim kakve pjesme piše. Kao da uvijek iznova upoznajem svoje dijete.
Story slavi 24. rođendan, a vi Lela uskoro slavite 85. Kakvih želja imate u ovoj fazi života i obilježavate li još rođendane?
Već dugo nemam nikakvih želja. To nije dobro, ali nemam. A što se rođendana tiče, to je postala prava muka. Rođendan mi je krajem srpnja, a već godinama su tada paklene vrućine. Ne podnosim ih i tada doslovno ne mogu ništa. A neću ni pomišljati na godine…