U kojoj god predstavi sudjeluje, akademski glumac i glazbenik Fabijan Komljenović oduševljava. Iznimka nije ni nova predstava zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta 'Maria Stuart' u kojoj glumi, pjeva, svira i govori francuski. Njegov umjetnički talent prva je primijetila njegova mama, a sada ih sve obuhvatio u jednoj ulozi, onoj voditelja ceremonije Story Hall of Fame Cabaret edition by Prahir, u kojoj je briljirao.
Kakav mu je taj zadatak, može li kultura utjecati na društvo te kako voli provoditi slobodno vrijeme govori 33-godišnjak.
'Mama je prva primijetila da me glazba potpuno zaokuplja i jako me podržavala'
Nakon odličnih uloga u nacionalnom kazalištu i manjim kazalištima preuzeli ste ulogu voditelja ceremonije Story Hall Of Fame Cabaret edition by Prahir. Što ste pripremili?
Bio je to jedan ludi spektakl pun pjesme i plesa inspiriran upravo 'Cabaretom' i razdobljem 20-ih godina prošlog stoljeća. Cijeli HNK2 pretvorio se u cabaret klub u kojem smo ambijentom, glazbom i kostimima pokušali dočarati atmosferu tog vremena - zabave, slobode i prividne bezbrižnosti. Volim takve večeri koje imaju element kazališta, ali i osjećaj nečega neponovljivog, događaja koji se događa samo jednom. Mislim da publiku dočekao vrlo živ, razigran i pomalo nepredvidiv program.
Kako se ovaj zadatak razlikuje od vaših ostalih glumačkih i glazbenih angažmana?
Ovo je možda prvi put da u tolikoj mjeri spajam sve ono što volim - glumu, glazbu, ples i direktnu komunikaciju s publikom. U kazališnoj predstavi ipak postoji jasna dramaturška struktura i partneri na sceni, dok ovdje postoji veća doza improvizacije i osjećaja za ritam same večeri. Voditelj mora osjetiti publiku, atmosferu i reagirati u trenutku, a to mi je jako uzbudljivo.
Nedavno smo vas gledali u premijeri predstave 'Maria Stuart' u kojoj imate nekoliko uloga. S publikom komunicirate o povijesti loze Stuart, svirate orgulje, glumite Grofa od Kenta… Treba li za svaku posebna priprema, gotovo kao da radite na tri zasebne predstave?
Sve te uloge zapravo doživljavam kao jednog lika koji progovara u nekoliko različitih registara - onaj koji je na dvoru Elizabete, onaj koji je Marijin prijatelj, zatim onaj koji je spona s publikom, a uz sve to svira i orgulje. Ovaj zadnji element zahtijevao je, naravno, zasebnu pripremu. Kad su orgulje stigle u kazalište, počeo sam izdvajati posebno vrijeme, mimo glumačkih proba, kako bih uspio uvježbati glazbene brojeve koje sviram u predstavi. Dotad sam orgulje svirao samo površno zbog poznavanja klavira, ali nikada u punini, koja je bila potrebna za ovu predstavu, izmjenjujući registre, svirajući na više manuala rukama, a istodobno stišćući i pedale nogama. Ali upravo me takvi procesi najviše vesele. Volim kad me predstava prisili da naučim nešto novo i kada me izbaci iz zone sigurnosti.
Pokazali ste i znanje francuskog. Počeli ste ga učiti putem aplikacije?
Istina. Oduvijek me privlačio francuski jezik, ali nisam ga imao priliku učiti u školi. Počeo sam sasvim spontano, preko aplikacije, a onda sam nekoliko godina učio samostalno uz podcaste, filmove i udžbenike. Onda sam prije dvije godine dobio stipendiju francuske vlade koja mi je omogućila da mjesec dana provedem u Francuskoj, u Besançonu, gdje sam u njihovoj školi dodatno usavršavao jezik. To mi je bilo dragocjeno iskustvo jer sam prvi put mogao živjeti jezik svakodnevno, a ne samo učiti ga. Super je osjećaj kada nešto što si učio iz čiste znatiželje kasnije postane i profesionalno korisno.
Ovo je vaša druga predstava na sceni HNK2 gdje smo vas prvo gledali kao Emceeja u 'Cabaretu', Slavna je to uloga pa mnogi imaju svoju viziju i očekivanja kakav bi on trebao biti. Stvara li to određeni pritisak?
Kad su u pitanju poznati komadi koje je proslavio film, očekivanja publike gotovo su neizbježna jer se lik snažno veže uz konkretnu glumačku interpretaciju. U ovom slučaju uz Joela Greya kojeg svi pamte, a koji je za tu ulogu osvojio i Oscar i Tony. Nakon njega mnogi su glumci igrali Emceeja i neki su uspjeli potpuno redefinirati lik, poput genijalnog Alana Cumminga ili još genijalnijeg Dražena Čučeka kod nas koji je svima, pa i meni, ostao duboko u sjećanju. To je stvaralo određeni pritisak, ali pritisak koji je dolazio iz želje da se ne iznevjere već postavljene letvice. Međutim, kad smo počeli raditi na materijalu, osjetio sam da ulazimo u neki drugi svijet Cabareta koji otvara mogućnosti koje možda još nismo isprobali i koje će publici, bez obzira na očekivanja, uspjeti razgaliti srce i probuditi svijest. Kad se pronađe vlastita istina unutar lika, onda sve nekako ide s lakoćom.
'Cabaret' je i više nego aktualan u današnje vrijeme, a i na kraju 'Marije Stuart' dajete poruku kroz pjesmu Manic Street Preachersa 'If You Tolerate This Your Children Will Be Next'. Imaju li kazalište i umjetnost moć mijenjanja svijeta? Ili barem biti sredstvo koje će upaliti alarm?
Volio bih vjerovati da imaju. Kazalište sigurno ima moć pokrenuti emociju, otvoriti pitanja ili natjerati nekoga da izađe iz dvorane malo drugačiji nego što je u nju ušao. Problem je možda u tome što često komuniciramo s istom publikom, s ljudima koji su već senzibilizirani za umjetnost. Valjalo bi pronaći načine da kazalište dopre i do onih koji inače ne dolaze. Društvo danas sve teže prepoznaje metaforu. Čak i ono što je doslovno ponekad ostaje neshvaćeno. Teško prihvaćam da se sve što nije zabava dočekuje s negodovanjem i s manjkom strpljenja. S druge strane, jasno je da je to odraz vremena u kojem živimo i to je znakovito.
Kada ste znali da je umjetnost vaš karijerni put?
Još odmalena me privlačilo izvođenje. Organizirao sam male koncerte za obitelj, izvodio predstave sa sestrom i stalno nešto izmišljao. Tada još nisam bio siguran kojim putem umjetnosti želim ići niti sam o tome vjerojatno razmišljao, a dio toga je i danas ostao takav. Upisao sam glazbenu školu, smjer tambure, kasnije teoretski smjer i upravo me glazbeno obrazovanje na neki način formiralo, ne nužno da budem samo glazbenik, nego da razvijam ukus, disciplinu i radne navike. Mislim da su umjetničke škole važne upravo zato što mlade ljude ne uče samo vještini, nego i strpljenju, radu i odgovornosti prema onome što rade.
Tko je prvi primijetio vaš glazbeni talent?
Moja mama. Ona je prva primijetila da me glazba potpuno zaokuplja i jako me podržavala. Mislim da bez te podrške u tim ranim godinama, a i onim kasnijima, puno toga ne bi bilo moguće.
Koje su vam najdraže uspomene na odrastanje u Novskoj?
Definitivno one vezane uz glazbenu školu. To je bio prostor u kojem sam provodio velik dio vremena i gdje sam stekao neka od najljepših sjećanja. Sjećam se nastupa, divnih profesora i predanog rada.
Je li vas kao dijete zanimala gluma ili je to došlo tek kasnije, tijekom studija na Muzičkoj akademiji?
Zanimala me, ali nisam tada još mislio da bih se time mogao profesionalno baviti. Tek kada sam na Muzičkoj akademiji pjevao u operi 'Carmen' kao zborist i kada sam izbliza osjetio stvaranje nekog kazališnog komada, nanjušio sam da bih se time volio baviti. Gledao sam kojom suverenošću Ivana Srbljan stvara tu 'Carmen' i to me beskrajno privuklo. Svake godine smo radili po jednu opernu produkciju pa sam bio sve bliži kazalištu, a i interes je sve više rastao. Nakon toga dobio sam priliku igrati u mjuziklu 'Spamalot' u Komediji pa u predstavi 'Kao na nebu' u Gavelli i put se polako počeo rastvarati. Nedugo nakon toga upisao sam glumu na ADU i evo me sad ovdje.
Jedno ste vrijeme radili i kao profesor solfeggia. Kakav ste bili profesor?
Sigurno ne strog, ali volim pravila i mislim da su u obrazovanju iznimno važna, posebno u glazbi. Trudio sam se stvoriti atmosferu u kojoj učenici neće učiti iz straha, nego iz znatiželje. Najvažnije mi je bilo da razviju odnos prema radu i da osjete zadovoljstvo kada nešto stvarno savladaju.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
Čitanje, prijatelji, šetnje, putovanja, samoća, mir. Sve skupa odjednom i posebno.
Jeste li zaljubljeni?
Hahaha, osjećam da polako, ali sigurno ulazimo u rubriku trača.
U jednom ste intervjuu rekli kako biste se htjeli okušati u lončarstvu. Jeste li već imali priliku?
Nažalost, nisam još, ali nadam se da ću uskoro. Ima nečeg lijepog u stvaranju rukama.