Nakon više od dva desetljeća u svijetu sportskog novinarstva, tijekom kojih je izvještavao s najvažnijih natjecanja i pratio legendarne trenutke, Stipe Sladoljev prešao je iz svijeta sporta u informativni program Nove TV. S 47 godina i bogatim iskustvom iza sebe Vodičanina od sada gledamo sada gledamo u ulozi voditelja Dnevnika, pokraj Romine Knežić. A prije nego što je postao jedno od najprepoznatljivijih televizijskih lica i zaštitno lice sportskih prijenosa, na trenutak je razmišljao i o potpuno drukčijem životnom putu - onom svećeničkom. Samo za Story otkriva kako je izgledao trenutak kada je shvatio da svećenički poziv nije za njega, zašto je supruga Viktorija bila žena koja ga je osvojila na prvi pogled te kako su uspjeli sačuvati ljubav tijekom godina života u različitim državama. Iskren, duhovit i bez zadrške, Stipe nam govori o karijeri, braku, vjeri, znanju i životnim izborima koji su ga oblikovali u čovjeka kakav je danas.
Nakon 24 godine sportskog novinarstva i brojnih velikih natjecanja gledamo vas u novoj ulozi, onoj voditelja Dnevnika Nove TV, i to baš u trenutku kada se približava Svjetsko prvenstvo u nogometu. Je li vam malo žao što ga ovaj put nećete pratiti iz prve linije?
Ma zapravo mi je drago, znatiželjan sam kakav će to biti osjećaj prvi put nakon 2000. godine da neko veliko nogometno natjecanje pratim bez izravne involviranosti. Možda mi u nekim trenucima bude žao, ma uvjeren sam da će biti, ali evo dok sve još nije krenulo, veselim se toj novoj, a zapravo staroj, perspektivi.
Je li prelazak iz sporta u informativu prirodan korak ili ipak veliki iskorak iz zone komfora?
Sigurno i jedno i drugo, ali ako me pitate što je više od toga, onda ipak ovo prvo: prirodan korak. Mislim, ne bih imao ništa protiv da se stvari nisu odvile tako, uživao bih u svom poslu kao i svih ovih godina do sada. Ali kad se već dogodila ova situacija i pružila ova prilika, u tom trenutku učinilo mi se tako logično i prirodno da to prihvatim. Naravno da je to ujedno i iskorak iz zone komfora, ali tako i treba biti. Komfor je ugodan, ali nekad je pametno ipak izaći iz njega.
Što vam iz sportskog novinarstva najviše nedostaje već sada? A što vam je u novoj ulozi neočekivano dobro sjelo?
Već sada mi fali moja sportska redakcija i radna svakodnevica s njima. Nas devetero funkcionirali smo kao jedna redakcijska obitelj i osim sportskih uzbuđenja i veselja, upravo njih osmero bili su dodatan razlog zašto sam uživao u svom poslu. U novoj ulozi neočekivano dobro mi je sjelo zajedničko vođenje s Rominom. Nikad nisam vodio vijesti u paru, a Romina to radi već jako dugo, pa nisam znao što očekivati, ali nekako sam od naše prve zajedničke probe osjetio pravu energiju, i to mi je baš nekako brzo i prirodno sjelo.
Da možete vratiti jedan trenutak iz sportske karijere i ponovno ga doživjeti, koji bi to bio?
Da ga popravim ili da ga ponovno proživim (smijeh)? Pa u oba slučaja to bi možda bio prijenos borbe između Mirka Filipovića i Fjodora Emelianenka za Prideov naslov prvaka 2005. Tada sam imao 26 godina, em sam bio mlad, em sam malo znao o slobodnoj borbi, pa bih taj prijenos neke iduće godine bolje odradio. Taj meč do dan danas ostao je možda i najveći meč u povijesti teške kategorije slobodne borbe, cijeli svijet ga je gledao, iščekivao i strepio nad ishodom. Bilo bi fora to ponovno proživjeti.
Mnogi ne znaju da ste se prilično uspješno natjecali u brojnim domaćim TV kvizovima. Otkud ljubav prema kvizovima?
Najprije ide ljubav prema znanju, da vam je svijet oko vas zanimljiv, da vam je malo toga dosadno, da vas intrigiraju i povijest i politika i sport i znanost i umjetnost. Ako je tako, onda pamtite stvari i to vam čini zadovoljstvo, a kod mene je oduvijek tako i bilo. A onda tu dolazi i sportski pristup svemu tome: intrigira vas koliko znaju drugi i koliko vi znate u usporedbi s drugima. I iz svega toga logična je stvar uživanje u kvizovima.
Koje područje znanja vam je najjače, a koje vas uvijek iznova iznenadi?
Najjači su mi sport, kojim sam se novinarski bavio više od 20 godina, i povijest religija, što mi je struka. Jak sam i u starijoj povijesti i lingvistici. A iznenadi me koliko ima nove glazbe sa stotinama milijuna pregleda i „downloadanja“, a da ja o tome znam vrlo malo. Ili da su videoigre toliko popularne da na brojnim kvizovima dolaze pitanja o njima pa mi se učini da ljudi o tome neće imati pojma, a ono malo sutra! Itekako znaju.
Kad biste morali birati između sporta, kvizova i novinarstva, čega biste se najteže odrekli?
Uh, kakvo pitanje! Mogu sad odgovoriti da je to kao pitanje 'koje dijete vam je najdraže?' ili 'najmanje drago?', ali neću. Teška srca: prvo se odričem kvizova, pa sporta, pa novinarstva. Dakle, novinarstva ipak najteže. Od toga živim već 24 godine, jako ga volim, važno mi je i mislim da je važno za cijeli svijet. Da sad imam 23 godine i da još nisam postao novinar i da mi netko postavi ovo pitanje, tada bih se teže odrekao sporta! Ali danas je novinarstvo još jači dio mog identiteta pa bi mi bez njega bilo najteže.
Kako se opuštate nakon intenzivnog radnog dana? Bavite li se i sami nekim sportom?
Volim gledati serije i filmove, dokumentarce o životinjama mogu gledati beskonačno, volim se stalno informirati (radio, ne radio, svejedno), volim se baviti sportom. Volio sam igrati košarku i stolni tenis, ali to sad igram puno manje. Ali zato redovito vozim bicikl i radim vježbe snage. U tome uživam nekoliko puta tjedno.
Malo ljudi zna da ste razmišljali o svećeničkom pozivu. Što vas je u mladosti privlačilo tom pozivu?
Ma to je bila srednjoškolska faza traženja smisla. Samo jedno kratko vrijeme čak i to mi je palo na pamet. Ali brzo sam shvatio da svećenički poziv ipak nije za mene.
Kako danas gledate na taj period svog života? Jeste li ikada požalili što niste krenuli tim putem?
Ma ne. Brzo sam shvatio da to ipak nije za mene.
Što je bilo presudno da odaberete obiteljski život umjesto svećeničkog?
Nešto presudno mora postojati da odabereš svećenički poziv, a ničeg presudnog ne mora biti da ga ne odabereš. Kod mene to nešto presudno nije postojalo.
Vezu sa suprugom Viktorijom ste započeli prije 11 godina. Čime vas je osvojila?
Osvojila me prvo time što je simpatična, profinjena i nježna. Ali i time što je lektorica, (smijeh), jer su me jezična pitanja oduvijek zabavljala. A od naših prvih izlazaka to je bilo poklapanje karaktera, energija, interesa, smisla za humor... Baš nekako ispunjavamo jedno drugo.
Četiri godine ste radili i živjeli u Sarajevu. Kako ste održavali odnos živeći u različitim državama? Što vas je to razdoblje naučilo o partnerstvu?
To je bilo divno i teško. Divno jer me Sarajevo prihvatilo kao svog. Radio sam s krasnim kolegama i upoznao sjajne ljude. A teško jer smo Viki i ja četiri godine živjeli razdvojeno. Komunicirali smo Skypeom, a ja sam otprilike svaka dva-tri tjedna dolazio u Zagreb na nekoliko dana, nekoliko puta i ona u Sarajevo. Pa ne mogu reći da me to nešto naučilo o partnerstvu kao takvom, jer svaki par je drugačiji. Ali naučilo me o nama i dodatno potvrdilo da je to to.
Što danas najviše cijenite kod svoje supruge?
Cijenim to što je super osoba, draga i pametna. Uživam u tome što se poklapamo karakterima, ukusima, vrijednostima... Ali sve to je samo kvalitetno platno. A ono što smo naslikali je to da se volimo kompletno, baš takvi kakvi jesmo, i da nam je sreća onog drugog jednako važna kao vlastita.
Imate li zajednički ritual bez kojeg ne počinje dan?
Nemamo. Kad se navečer vratim s posla, Viki me pita kao Kramer u 'Seinfeldu': "How was your day today?", (smijeh). Volimo stvari raditi zajedno, ali nemamo nešto što bi se moglo nazvati ritualom. Eventualno jedan te isti pub kviz ponedjeljkom već dugi niz godina. Eto, to je nešto najbliže ritualu.
Što vas inače najbrže izbaci iz takta, a što vas uvijek oraspoloži?
Teško me izbaciti iz takta. Svjestan sam ljudskih mana i vrlina i nastojim ih shvatiti na pravi način. Ali recimo da mi smeta prvo bahatost, pa onda površnost. Naravno, suprotno od toga me onda oraspolože dragi i pametni ljudi svjesni vrlina i mana, kako vlastitih tako i ljudi koji nas okružuju. Oraspolože me i male stvari. Nedavno sam pao s bicikla, a pet-šest klinaca od 14, 15 godina koji su prolazili u blizini odmah se skupilo, ponudilo pomoć i pomoglo mi skupiti par rasutih stvari. I onda se nasmijem na one klasične priče kako su današnji klinci ovakvi ili onakvi. Dajte, isti su klinci kao što smo bili i mi, s istim vrlinama i manama, samo malo modificiranim u skladu s vremenom.
Kako je studij filozofije i religijskih znanosti oblikovao vaš pogled na svijet?
O ozbiljnosti i otvorenosti tog studija (iako je to crkveni, isusovački fakultet) govori to što sam na njega došao zaintrigiran da filozofski proučim i argumentiram zašto sam kršćanin, katolik (a ne nešto drugo), a na kraju sam zaključio da za tako nešto nema dobrog racionalnog argumenta. Iako sam katolik, danas na religijska uvjerenja gledam pluralistički. Ovdje neću komplicirati o toj filozofskoj tezi, ali recimo samo da različite religije smatram jednako vrijednima i da one, iako različite, nisu ni besmislene ni pogrešne.
Što za vas danas znači uspješan život?
Voljeti i biti voljen. Truditi se da bude bolje, ali u isto vrijeme prihvaćati to što ne ide nabolje. Ne kukati, nego biti hrabar.
Bliži se ljeto, koja vam je najdraža stvar ljeti u rodnim Vodicama? Ako biste nekome trebali objasniti zašto je ljeto u Dalmaciji posebno, što biste mu rekli?
'Evo me doma, dobre volje sam odma, na materinoj spizi, šta skuva ću izist', kako bi to opjevao Saša Antić. Eto tako to otprilike izgleda. Ulice na kojima sam odrastao, more u kojem sam proplivao, ljudi uz koje sam proživio prve smjehove, suze i priče. Ljeti mi je sve to samo još ljepše jer volim to doba koje nosi još veću bezbrižnost nego ostala doba godine. A sad zašto bi moglo biti posebno drugima? Ma nemam pojma (smijeh). Nikad nisam volio te priče o posebnosti bilo Vodica, bilo Dalmacije, bilo Hrvatske i dalje. Dođite i uživat ćete! Kako ne biste uživali u Dalmaciji ljeti, što drugo da vam kažem?