'Welcome to My World' naziv je velikog koncertnog spektakla kojim će Senidah 10. listopada osvojiti zagrebačku Arenu, ali i savršen opis razgovora koji smo vodili s jednom od najpopularnijih glazbenica regije. Iako joj je raspored ovih dana ispunjen do posljednje minute, za Story je odvojila vrijeme i otvorila vrata svog svijeta - iskreno, neposredno i bez ikakvih zvjezdanih manira. Od djevojke koja se nekada pitala gdje zapravo pripada do umjetnice čije pjesme pjevaju tisuće ljudi diljem regije, put 40-godišnje Senide Hajdarpašić, poznatije kao Senidah, bio je sve samo ne predvidljiv. No iza velikih pozornica, hitova i rasprodanih koncerata krije se žena koja i dalje cijeni jednostavne stvari, ostaje vjerna sebi i bez zadrške govori o životnim izazovima koji su je oblikovali. Tijekom njezina nedavnog boravka u Zagrebu u razgovoru nam je otvoreno govorila o uspjehu, gubicima koji su je oblikovali, osjećaju pripadnosti, ljubavi, obitelji i životu daleko od reflektora. Otkrila je i zašto je za svoju baku u Crnoj Gori i dalje samo Beba te kako zapravo izgleda njezin svijet kada se ugase svjetla pozornice.
U kojem trenutku u životu ste se osjećali najponosnije na sebe?
To su često male stvari. Kada se popnem na neki vrh, kada završim nešto što mi je bilo izazovno ili kada prijeđem još jedan kilometar, kažem sebi: 'Bravo, Senida!' (smijeh) Naravno da sam ponosna i kada ostvarim velike stvari, ali zanimljivo je da mi taj osjećaj često dođe tek kasnije. Kada završim koncert ili neki veliki projekt, obično samo pomislim: 'Dobro, napravili smo to.' Tek poslije shvatim što se zapravo dogodilo. Ali ono na što sam najponosnija je to što sam ostala vjerna sebi. Radim ono što osjećam, ne dopuštam drugima da odlučuju umjesto mene i mislim da me upravo to čini i ponosnom i sretnom.
Pred vama je veliki koncert u zagrebačkoj Areni, zakazali ste i četvrti nastup u Sava Centru. Što vam prolazi kroz glavu dok stojite pred tolikom publikom?
Samo sreća i zahvalnost. Iskreno, svaki put kada izađem pred toliku publiku, pomislim koliko sam sretna što mogu raditi ono što volim. I dalje me iznova iznenadi kada vidim koliko ljudi dođe na koncert, koliko pjevaju svaku pjesmu i koliko ljubavi mi daju. To je osjećaj na koji se nikada ne navikneš i zbog kojeg sam svaki put neizmjerno zahvalna.
Nema treme i straha?
Nema straha. Postoji ona pozitivna trema pred početak, ali čim se približi trenutak izlaska na binu, jedva čekam da sve krene. Nekoliko minuta prije koncerta gledam kako bend izlazi na binu i ne mogu dočekati da im se pridružim. To je stvarno poseban i divan osjećaj koji me i danas jednako raduje.
Svoje nastupe često opisujete kao različite verzije sebe, no tko su ljudi koji zapravo jedini znaju pravu verziju Senide? Tko su ljudi s kojima možete biti svoja?
To su moji najbliži ljudi, obitelj i prijatelji koji me poznaju odmalena. Ponosni su kada me vide na bini, ali kada dođem kod bake u Crnu Goru, tamo nisam Senidah, nego Beba. Tako me zovu odmalena i za njih sam i dalje ona ista djevojčica koja je bila radoznala, nestašna i koju je sve zanimalo. Naravno, tu su i moji prijatelji i ljudi iz benda s kojima provodim puno vremena. Oni me poznaju i kada sam sretna i kada sam umorna te točno znaju kako me nasmijati, smiriti ili pružiti podršku kada mi je potrebna. Mislim da upravo ti ljudi najbolje poznaju pravu mene.
Ljudi često misle da zvijezde žive potpuno drugačije. Koliko je vaš život zapravo glamur? Još normalno idete u dućan po kruh, bacate smeće sami i živite kao svi ostali?
Mislim da ljudi često zamišljaju mnogo veći glamur nego što on zapravo jest. Naravno da moj posao nosi neke posebne trenutke, koncerte, putovanja i reflektore, ali kada sve to završi, ista sam osoba kao i svi drugi. Idem u dućan, obavljam svakodnevne stvari i živim sasvim normalno. Mislim da je upravo to važno, da čovjek, bez obzira na posao kojim se bavi, ostane povezan sa stvarnim životom.
Postoji li nešto što vam je uspjeh donio, a shvatili ste da vas zapravo ne usrećuje?
Možda jedino kada pročitam nešto o sebi što nema veze s istinom. To me može iživcirati, ali samo na trenutak. Na kraju dana, ja znam svoju istinu i to mi je dovoljno. Zato na sve ostalo gledam prilično opušteno.
Spomenuli ste da se osjećate kao Jugoslavenka i da su vaši korijeni vezani za više zemalja. No gdje je danas zapravo vaš dom? Gdje živite i planirate ostarjeti?
Rođena sam u Ljubljani i Ljubljana je i danas moj dom. Uvijek volim otići negdje, ali isto tako se jedva čekam vratiti. Kao mlađa sam često maštala o tome da živim u nekoj drugoj zemlji, ali danas znam koliko mi odgovara mir koji imam u Ljubljani. Volim otići u Beograd, volim otići k obitelji u Crnu Goru, ali Ljubljana je moja mirna luka. Ondje imam svoj mir, šumu pored stana, svoje rutine i vrijeme za sebe. I, iskreno, mislim da će tako i ostati.
Rekli ste da ste kao mlađa imali osjećaj da ne pripadate nigdje. Odakle je dolazio taj osjećaj? Jeste li doživljavali bullying zbog svojih korijena?
Ne, bullying ne. Odrasla sam u okruženju u kojem toga zaista nije bilo i ljudi su me lijepo prihvatili. Nikada nisam imala osjećaj da me netko omalovažava. Ali u Sloveniji, ako ti prezime završava na -ić, često si 'čefurka', a kada odem u Crnu Goru, onda sam ‘Slovenka’. Zato sam kao mlađa ponekad imala osjećaj da ne pripadam potpuno ni tamo ni ovamo. Danas mi to više ne smeta. Naprotiv, mislim da me je upravo to oblikovalo. Stvorila sam neki svoj svijet u kojem se osjećam dobro i kojem pripadam. Zato mi je i naziv koncerta u Areni Zagreb ‘Welcome to My World’.
Koja vam je najdraža uspomena iz djetinjstva?
Ima ih puno. Imala sam stvarno lijepo djetinjstvo i teško mi je izdvojiti samo jednu uspomenu. Svake godine poslije škole odlazili smo u Crnu Goru kod bake, tetaka, stričeva i rodbine. Uvijek nas je bilo puno, uvijek je bilo druženja, smijeha i neke posebne topline. Možda su mi najdraži upravo ti trenuci kada smo se svi dogovarali da idemo na more. Bilo nas je šest, sedam u jednom autu i danas, kada se sjetim toga, shvatim koliko su to bile lijepe i bezbrižne godine. Mislim da su to uspomene koje nikada neću zaboraviti.
Život vas je rano suočio s velikim gubicima. Jeste li nakon majčine smrti imali osjećaj da ste morali prebrzo odrasti?
Već s četiri godine ostala sam bez oca i nekako odrastaš s tim. Odrastaš s činjenicom da ti je majka istodobno i majka i otac. Gledaš drugu djecu koja imaju oba roditelja, a ti imaš jednog i to ti je u početku čudno, ali s vremenom naučiš živjeti s tim. Sa 27 godina ostala sam i bez mame. Naučiš ići dalje, ali mislim da takvi gubici nikada ne postanu lakši. Naravno da me je sve to oblikovalo i učinilo osobom kakva sam danas. Da se to nije dogodilo, vjerojatno bih bila potpuno drugačija. Kada izgubiš ljude koji su ti bili najveća podrška i oslonac, moraš sam sebi postati oslonac. I mislim da sam upravo to naučila tijekom života.
Imate sestru, koliko ste bliske, koliko ste danas jedna drugoj podrška?
Ona ima svoju obitelj, ja sam tu kao tetka njezinoj djeci i svaka od nas danas ima svoj život. Nikada nismo bile one sestre koje sve rade zajedno i dijele baš svaku stvar, ali uvijek smo bile tu jedna za drugu. Poslije svih gubitaka koje smo doživjele možda smo se još više zbližile. I mislim da je to najvažnije. U Sloveniji nemamo mnogo rodbine i zato je lijepo znati da imamo jedna drugu te da možemo računati jedna na drugu.
Koje su danas vaše nesigurnosti, vjerojatno ih svaka žena ima?
Ima sigurno. Morala bih razmisliti. Trenutačno sam sigurna u sve ovo što radim, u sve što osjećam i nemam problem sama sa sobom. Kažem si: 'Bravo, sve je super, sve radiš dobro, putuješ, malo si umorna, ali nema veze, imat ćeš vremena za odmor, radi.'
Jeste li ikada razmišljali o tome kakav biste život živjeli da se nije dogodila glazba?
Sigurno bih nešto stvarala. Da nije bila glazba, vjerojatno bi to bila moda. Oduvijek sam voljela prepravljati odjeću i od običnih stvari napraviti nešto svoje. Mama mi je često šivala stvari koje sam zamislila, a ja sam stalno nešto dodavala, rezala, prepravljala ili ručno ušivala. Nije baš sve uvijek ispalo savršeno i znalo se ponekad, dok sam vani, raspasti, ali upravo me to zabavljalo. Zato sam još kao mala često imala neke svoje posebne komade koje nitko drugi nije imao.
Što radite kada ne radite, odnosno kada se ne bavite glazbom?
Odmaram. Volim biti kod kuće, pogledati neki film, seriju ili jednostavno ne raditi ništa. Naučila sam prepoznati kada je vrijeme za posao, a kada za mene. Zato se ne osjećam krivom ako nekome ne odgovorim odmah. Ako je dan za odmor, onda je to moj ‘me time'.
Što vas danas može iskreno razveseliti na način na koji vas je veselilo kad ste bili dijete?
Mislim da su to iste one male stvari koje su me radovale i kao dijete. Odlazak u kino, neka pažnja, masaža ili čak kada me netko češka. To su sitnice, ali baš one često poprave cijeli dan.
Odajete dojam snažne, samostalne žene. Kakvi ste kad se zaljubite? Vodi li vas više srce ili glava?
Mislim da sam tada mnogo nježnija nego što ljudi očekuju. Ljudi me često doživljavaju kao hladnu i nedodirljivu, ali kada se zaljubim, potpuno se prepustim. Tada postanem neka druga verzija sebe. Možda čak i ona mala djevojčica koja vjeruje srcu više nego bilo čemu drugom. U ljubavi me definitivno vodi srce. To nekad zna biti problem, ali nikada nisam mogla drugačije. Ne razmišljam previše je li nešto pametno, jednostavno pratim ono što osjećam.
Nedavno ste proslavili 40. rođendan. Koje ciljeve ili snove biste htjeli ostvariti u idućem životnom desetljeću?
Iskreno, nemam neki veliki cilj koji moram ostvariti do pedesete. Želim samo nastaviti raditi velike stvari kroz koje mogu pokazati sebe onakvom kakva jesam. Volim stvarati, biti uključena u cijeli proces, od glazbe i bine do ideje i koncepta. To me ispunjava i to me i dalje najviše uzbuđuje. A sve ostalo, zdravlje, sreća, dobri ljudi i nove prilike, neka dođe svojim tijekom. Naučila sam da su najbolje stvari u mom životu često dolazile baš onda kada sam vjerovala sebi i prepustila se svom osjećaju.
Najavili ste duet s Jakovom Jozinovićem ako izvede vaš veliki hit 'Replay'. Sad kad je to stvarno napravio, znači li to da nema povlačenja, čeka nas duet?
Pa čini se da me uhvatio za riječ. (smijeh) 'Replay' je otpjevao tako da sada više nema nazad. Čeka nas duet, samo moramo pronaći pravi trenutak i pravu pjesmu. Oboje smo trenutačno u velikoj gužvi, ali mislim da će se to sigurno dogoditi.
Kakav duet možemo očekivati, nešto potpuno neočekivano ili više u vašem prepoznatljivom stilu?
Iskreno, još nismo pričali o tome u kojem bismo smjeru išli, ali sigurna sam da ćemo pronaći nešto što će odgovarati i njemu i meni. Jedino što mogu obećati je da nećemo raditi nešto na silu. Kada se dogodi, bit će dobro i kvalitetno.