Završetak prve sezone RTL-ove serije ‘Divlje pčele’ donio je i kraj sudbine lika Vice Radonića. No glumac Pere Eranović u kratkom je vremenu, ulogom u jednoj od najgledanijih domaćih serija, postao prepoznatljivo lice široj publici, što mu je donijelo novu razinu vidljivosti. Ali i sasvim novu svakodnevicu između televizijskih snimanja i matičnog angažmana u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Ovaj 36-godišnjak rođen u Trogiru trenutačno uživa u rodnoj Dalmaciji, ponovno uz obitelj, suprugu Katarinu s kojom je u braku osam godina i njihovo troje djece. U intervjuu za Story govori o tome kako se nosi s naglom popularnošću, kako izgleda njegov život u Splitu, ali i o osobnim temama koje su ga oblikovale - od odrastanja i gubitka oca do vjere i vrijednosti koje danas prenosi svojoj djeci.
Završila je prva sezona ‘Divljih pčela’, a vaš lik Vice Radonić doživio je tragičan kraj. Ili možda nije? Naime, na društvenim mrežama ste se našalili s njegovim 'izlaskom iz rake'.
Vice je na društvenim mrežama živio neku svoju usporednu stvarnost gdje je skupio onu preostalu simpatiju publike koju nije mogao ugrabiti u televizijskom terminu od ponedjeljka do petka. Tako ni njegov ‘službeni’ završetak u seriji nije mogao ostati nepopraćen mojim internetskim hommageom.
Zanimljivo je da je taj video, osim što je dobro nasmijao i zabavio publiku, kod mnogih ostavio prostor za misao da Vice Radonić jaše dalje i u drugoj sezoni. Budući da njegovo ubojstvo nije eksplicitno prikazano, počelo se šuškati da se ‘ćaća vraća’.
Kako ste doživjeli naglu prepoznatljivost koja dolazi s činjenicom da glumite u najgledanijoj seriji? Što vam je donijela ta razina popularnosti i što vam je možda oduzela?
Pa otežala mi je prohodnost ulicama. Češće se zaustavljam, volim pokloniti vrijeme i pažnju obožavateljima serije, fotografirati se s njima i reći im da ‘život bez Vice u Vrilu mora ići dalje’. Lijepo je primijetiti da ti je rad toliko praćen i pozitivno vrednovan, ali to donosi i stanovite obaveze, ne samo spomenutu pristojnost prema našim gledateljima, nego i održavanje radne kvalitete, što je najjasniji znak iskrenosti prema samome sebi kad je posao u pitanju.
Koliko vam je bilo teško uskladiti snimanja i obiteljski život, koliko ste često putovali u Dalmaciju djeci i supruzi?
Nekim kolegama iz serije koji nemaju iskustvo roditeljstva nije bilo jasno odakle mi snaga poslije cjelodnevnog snimanja sjesti na autobus, voziti se cijelu noć do Splita da bih proveo dan sa svojima i navečer se ponovno vratio u Zagreb zbog samo još jednog dana snimanja. Ali ja sam tako intenzivno živio gotovo pola godine, crpeći snagu upravo u obiteljskom okruženju i ne dopuštajući da djeca u toj dinamici zaista osjete prazninu. Stavljati njih na počinak jedan je od najvećih blagoslova moje stvarnosti i ima nešto otajstveno u tome zbog čega je vrijedilo utrostručiti napore.
Što vam najviše nedostaje kada ste dulje odvojeni od obitelji?
Nedostaje obiteljski ručak, zajednička molitva i odlazak na počinak. Imamo neke svoje običaje koji nas izgrađuju i zbližavaju te koje smo godinama pažljivo njegovali. Da ne govorim o zajedničkoj igri, čitanju priča i razgovorima o vrtićkim događajima. Moja Katarina mi je dosta pomogla da u razdoblju snimanja ne zaostajem ni za čim što je bitno u njihovu malom svijetu. I hvala joj na tome.
Što ste prvo napravili nakon završetka snimanja, nakon što vam raspored više nije bio tako intenzivan?
Kada je snimanje završilo, mislio sam da ću u potpunosti odmarati i u lipnju zaključiti tekuću kazališnu sezonu reprizama Tijardovićeva ‘Splitskog akvarela’. No neočekivano sam završio u obnovi ‘Male Floramye’ pa sam se i poslije snimanja pošteno naradio.
Kako biste opisali svoje djetinjstvo? Naime, rat je na vas ostavio neizbrisiv trag, ostali ste bez oca kada ste imali dvije godine…
Imao sam predivno djetinjstvo koje ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Bezbrižne godine ispunjene radošću ostale su trajno životno nadahnuće, škrinja u koju često zavirujem i iz koje crpim dragocjenosti i za svoju djecu. Smrt mog oca, hrvatskog dragovoljca, obilježila je cijeli moj život. Križ praznine gdje bi se trebala zoriti očinska figura ponijela je moja majka, strpljivo ga pretvarajući u blagoslov. I sada, u svojoj 36. godini vidim da je to napravila uz Božju pomoć, dubokom nepokolebljivom vjerom.
Isticali ste koliko vam je vjera važna, kada je ona postala važan dio vašeg života? Što vas je najviše približilo vjeri i duhovnom životu?
Vjera je temelj moga života. Ona je u djetinjstvu sadržana u tradiciji koja se postupno razvija u živi odnos s Bogom, ovisno o životnim okolnostima. Meni je to adolescentsko traganje za odgovorom na pitanje 'zašto je baš moj tata morao poginuti' bilo prvi snažniji vjetar na plovidbi prema živom odnosu s Bogom. Neka kasnija mladenačka spoticanja i razočaranja bila su dodatni poticaj da važne odgovore prestanem tražiti među ljudima.
U ranijim intervjuima govorili ste o predbračnoj čistoći. Koliko je bilo izazovno živjeti u skladu s tim uvjerenjima u današnjem vremenu kada velik dio mladih ljudi živi suprotno?
Vjera je danas moj smisao i kroz nju nastojim gledati stvarnost u kojoj živim. Mislim da je upravo ona odgovor na često pitanje o mojoj radosti koju zaista nikad ne čuvam samo za sebe. Besplatno sam primio, besplatno je dajem.
Jeste li u tom razdoblju nailazili na nerazumijevanje ili pritiske okoline?
Iznenadili biste se koliko mladih danas živi načela čistoće. U konzumerističkom vremenu lako dostupnog, jeftinog i zamjenjivog, mladi ljudi žele graditi iskren i pošten odnos s drugima. Seksualnost je, kao najveći Božji dar, neprocjenjiva i na njezino puno ostvarenje isplati se čekati. Vjerujte mi, nema čovjeka koji u svom srcu nema takvu želju, bez obzira na naše slabosti i nestalnosti. Izazovnost življenja predbračne čistoće ne leži toliko u mnijenju okoline koliko u našem ispravnom odnosu prema čistoći i njezinu razumijevanju. Ona nije samosvrhovita, nego ima uzvišeni cilj, a plodovi se zore u braku.
Nismo nailazili na nerazumijevanje niti smo osjećali ikakvu vrstu pritiska. Možda zato što o tome nismo govorili, a ljudi koji su znali istih su i sličnih životnih načela pa su nas nosili u molitvama. Tek se nekolicina mojih liberalnijih prijatelja znala kvalitetno našaliti na moj račun, ali nisu skrivali sreću zbog mog odabira. Kad ti je netko prijatelj, onda se zna i radovati s tobom.
Kako ste upoznali suprugu Katarinu, čime vas je osvojila?
Katarinu sam upoznao u Hrvatskom nadzemlju, katoličkoj organizaciji mladih Splitsko-makarske nadbiskupije gdje sam krajem 2016. došao kao vanjski suradnik dramske sekcije. Osvojila me radošću kojom su joj sjali i osmijeh i oči, u prvom pogledu sam vidio sve ono za čim je moje srce čeznulo. Tako neiskvarena i tako puna vjere.
Koliko su vas promijenili očinstvo i obiteljski život? Što vam je kao ocu najvažnije prenijeti svojoj djeci, koje vrijednosti te kako izgleda vaš zajednički, svakodnevni ritam?
Očinstvo mi je donijelo toliko dobrog i zanimljivog; u isto sam vrijeme otkrio neki ranjivi dio sebe u kojem leži snaga kakvom nikad prije nisam vladao. Zvuči kontradiktorno, ali takva je i ranjena antilopa koja pred svojom mladunčadi prestraši lava i otjera ga. Iskustvo očinstva me naučilo druge ljude gledati kao nečiju djecu pa mi je i faktor suosjećanja postao veći i istančaniji. To nekada nije dobro, ali je tako. Naučio sam cijeniti vrijeme, poštovati ga i u njemu se dobro posložiti, a djeca zauzvrat nesebično ubacuju u onu moju škrinjicu koju sam vam spomenuo pa za malog Peru u meni nema nikakva straha. Dječak i dvije djevojčice čine sjajan mali trio koji itekako zahtijeva, ali neizmjerno i napuni pa nikada nije monotono. U jednom trenutku sviram male bubnjeve u dječjoj sobi, a već u idućem pravim kikice na maloj okrugloj glavi te im ustupam svoje lice za šminkanje.
Kako ćete provesti ljeto pred nama?
Bilo je ovo razdoblje dobrog i iscrpnog rada, pomicanja granica te podsjetnik na to koliko smo potrebni jedni drugima. Zahvalan sam produkciji RTL-a na pozivu da budem dio ove uzbudljive priče, a dragom Bogu na providnosti te svim tim predivnim ljudima koji su mi ušli u život - od kolega glumaca pa do ljudi iza kamere i u produkciji. Uglavnom slijede kupanje, gradele, dobro vino i gitara.
Više fotografija pogledajte u gleriji: