Priču o idealistima i slobodama opisala je redateljica Ivona Juka u svom filmu ‘Lijepa večer, lijep dan’. Film je bio naš ovogodišnji kandidat za nagradu Oscar, osvojio je brojne međunarodne nagrade, a natječe se za Veliku zlatnu arenu na skorašnjem Pulskom filmskom festivalu. Što ju je potaknulo za rad na filmu, zašto redateljski posao može biti iznimno poguban za zdravlje te ima li vremena za partnera tijekom snimanja otkriva 51-godišnja filmašica.
Lijep dan za vas je…?
Biti s onima koje volim. Na sreću, imam mnogo takvih dana.
Film ‘Lijepa večer, lijep dan’ nastao je iz vaših razmišljanja o slobodama koje su ugrožene. Gdje se javlja najveći strah?
Ne bih rekla strah, jer moj prvi impuls nije strah, nego pobuna. Jedino me ponekad čudi apatija ljudi i način na koji pristaju na oduzimanje raznih sloboda. Na mnogo toga pristajemo jer nam kažu da je to radi naše sigurnosti, ali istodobno je riječ i o kontroli svih nas, oduzimanju slobode u svakom smislu. Ne želim da prate moju potrošnju, ne želim da me kamere snimaju bez mog dopuštenja, ne želim prepoznavanje lica na koje ne pristajem, ne želim kontrolu kretanja. Evo banalnog, ali zapanjujućeg primjera: u modernim automobilima, pomoću navigacije koja je ugrađena u vozilo, tajne službe mogu vam zaustaviti automobil. Ta nam kontrola izmiče, a mi se ne bunimo ni protiv čega. Naprotiv, kupujemo automobile, čak i naočale u koje je ugrađeno prepoznavanje lica. Umjetna inteligencija se također razvija bez naše kontrole. Imamo agencije koje kontroliraju proizvodnju lijekova i hrane, a nemamo agenciju koja kontrolira razvoj inteligencije više od naše. I, naravno, sve, ali baš sve građanske slobode dovode se u pitanje, i to više nego ikad prije.
U jednom ste intervjuu rekli kako su brojke nakon početka prikazivanja filma u domaćim kinima porazne. Što mislite da je razlog za to?
Naprotiv, naš film premašio je sva očekivanja. Ta su očekivanja, doduše, porazna, ali već smo u prvom tjednu imali dvostruko veći broj gledatelja od domaćeg filma koji je bio u distribuciji prije nas. Nama je publika dovodila novu publiku, a nakon svake projekcije javljali su nam da ljudi ostaju sjediti u kinu i nakon što film završi. Također su me iznenadile neke sredine koje smo smatrali konzervativnijima. Navodno je mnogo ljudi upravo u takvim mjestima bilo oduševljeno hrabrošću ovog filma. Sve to me uvjerava da dobar film ima publiku, suprotno bilo kakvim projekcijama, i da treba više ulagati u distribuciju, odnosno promidžbu domaćih filmova u kinima. Američki film ima dvostruko veći budžet za promociju od budžeta za proizvodnju. Domaći film nema budžet za promociju. Mislim da bismo trebali ozbiljno razmišljati o tome da HAVC za svaki film koji ide u proizvodnju izdvaja i budžet za promociju. Bez toga nema šanse da film bude gledan. Pritom ne mislim na geg-komediju koja kod domaće publike prolazi i bez reklame, nego na ozbiljne i snažne filmove. Naš film osvojio je čak osam nagrada publike diljem svijeta, što je bez presedana. A naša publika nije nimalo drukčija od publike u svijetu. Svi koji su film vidjeli oduševljeni su njime, ali problem je kako doći do publike, odnosno kako postići da uopće sazna da je film u kinu. Naravno, nije dovoljna samo informacija. Publika je, kao i u svemu, neodlučna. Potrebna je uporna reklama da bi nešto bilo posjećeno i konzumirano.
Kada ste počeli raditi na filmu, jeste li očekivali da bi mogao dobiti etiketu kontroverznog? Smeta li vam to?
Nimalo. Neka je kontroverzan, jer jedino takav može biti istinit i ovako snažan. Sigurno ne bi izazivao ovakve reakcije publike da je mlak.
Rekli ste da vas je na rad djelomično potaknula i priča vašeg rođaka koji je gay. Kako se njemu svidio film?
Ovaj film nastao je iz mojih promišljanja o aktualnim problemima. Zatim to uvijek povežem s nečijim biografskim ili vlastitim biografskim elementima te istraživanjem. Dakle, proces je uvijek isti. Spomenuli smo slobodu, zatim političku propagandu koja je danas, u digitalno doba, agresivnija i podmuklija nego ikad jer algoritmi svaku stranu uvjeravaju da je apsolutno u pravu. Član moje obitelji bio je samo nadogradnja na ta dva elementa, koja su me jednako inspirirala. Dakle, ovo nije priča o njemu, jer ja imam dva glavna junaka: jedan je heteroseksualac, a drugi gay, i njihova dva svijeta nalaze se na suprotnim stranama. Iako je film smješten u razdoblje pedesetih, priča je jednako suvremena i danas. Zbog toga mislim da je publika ovu priču prepoznala kao svoju, od SAD-a do Australije. Uz nagrade publike, ‘Lijepa večer, lijep dan’ osvojio je 21 nagradu na festivalima, od kojih je većina za najbolji film.
Ovo je i priča o idealistima. Spadate li i vi među njih? Od kojih ideala nikada nećete odustati?
Jest, ovo je priča o idealistima. Jednom sam rekla, u privatnom krugu, da je ovaj film ljubavno pismo članu moje obitelji, ali zapravo je ljubavno pismo svim idealistima. Jedini ideal od kojeg ne želim odustati jest čovjek i njegova sloboda. Bez toga mi se čini da nitko od nas više nema razloga za život.
Dado Ćosić za ulogu je smršavio 22 kilograma. Ostavljaju li ovakvi projekti posljedice i na vama? Jesu li one fizičke ili emocionalne?
Iznenađena sam ovim pitanjem, hvala vam, jer nitko nas, redatelje, ne pita kako smo. Ovakvi projekti ostavljaju i fizičke i emocionalne posljedice. Snimala sam film i teško bolesna. Nitko me na to nije tjerao, naprotiv, produkcija je htjela zaustaviti snimanje, ali imala sam osjećaj da ću se još jače razboljeti ako prestanem raditi. Tijekom snimanja, a i poslije u postprodukciji, bilo je mnogo dana kada sam spavala samo tri sata dnevno. I da, nakon toga došlo je nekoliko upala pluća i slično. A emocionalno stres ne primjećujete dok se događa, ali poslije uzme danak. I drugi redatelji prolaze isto. Neki su doživljavali infarkte, neki se teško razbolijevali. Dakle, takav je posao i ne smijem se žaliti jer je to moj izbor. Istodobno, moj posao je najuzbudljiviji na svijetu jer surađujem s toliko zanimljivih ljudi i obožavam kreirati s njima.
Kako se opuštate nakon napornih scena, ali i nakon cijelog ovog projekta koji zasigurno nije bilo lako napraviti?
Nakon snimanja kratko meditiram. To mi pomaže da saberem misli i otpustim emocionalni stres. Nije to religijska meditacija, nego mentalna, neka moja koju sam sama pronašla kao svoj sustav opuštanja. Pustim sve misli da prođu, dođem u neki prazan prostor i to traje vrlo kratko. Nakon toga taj prazan prostor napunim mislima o sutrašnjem danu i to je kao neki moj mali film u glavi koji sam već odgledala pa je sutrašnji dan lakši. Ponekad se dogodi da mi upravo u tim trenucima padnu na pamet najbolja rješenja. Ponekad, ne nužno. Nekad se najbolja rješenja događaju upravo pod najvećim stresom.
Imate li tada vremena za ljubav, partnera?
Dok radim film, nemam. I ne samo ja, nego svi koji rade na filmu, od produkcije do bilo kojeg sektora: kamere, maske, kostima. Život s nama, filmskim radnicima, jest kao život s vojnicima ili mornarima. Postoji razdoblje kada odemo, ali se vratimo. Međutim, ni ja od svog partnera ne zahtijevam da mi posvećuje vrijeme kada je on nečim intenzivno okupiran. Čak vjerujem da je za odnos dobro da se partneri privremeno razdvoje svojim okupacijama.
Kada biste snimali film o svome životu, koji biste mu naziv dali?
Uh, lijepo pitanje, ali pričekajte. Jednom ćemo se valjda osvrnuti na taj život. Dotad je bolje da mu ne dajem naslove.
Ljeto i vrućine zavladali su Hrvatskom. Koji je vaš savjet za najbolje ljetno osvježenje?
Kino. Nema boljeg osvježenja od klimatizirane kinodvorane. Mrak. Uzbuđenje. Vlastiti emocionalni doživljaj. Slatki rituali, primjerice miris kokica. I najvažnije, tada ste sami sa sobom, iako ste vjerojatno u društvu, ali vaš je doživljaj samo vaš.
Kako ćete provesti ostatak ljeta?
Malmö u Švedskoj i Kopenhagen tijekom najgorih vrućina. A u rujnu, nadam se, jedrenje s prijateljima.
Jeste li već počeli raditi na novom projektu?
Jesam i jako sam uzbuđena zbog toga. Pripremam novi film o doktorici koja radi u organizaciji Liječnici bez granica. Vrlo uzbudljiva, akcijska priča.