Punih deset godina Vitomira Lončar i Ivica Šimić živjeli su između Hrvatske i Kine. U Xi’anu su radili, predavali, učili kineski jezik i upoznavali kulturu koja im je promijenila pogled na život. No dolazak jednog malog dječaka promijenio je sve. Zbog jednoipolgodišnjeg unuka Maia odlučili su da Hrvatska ponovno postane njihov dom, dok će u Kinu odlaziti samo nekoliko mjeseci godišnje. U razgovoru za Story glumica, producentica i suosnivačica Male scene govori o toj velikoj životnoj odluci, 52 godine ljubavi s Ivicom Šimićem, kazalištu koje danas vodi njihova kći Buga Marija Šimić Milošev te svemu što ju je Kina naučila o sreći, starenju i prihvaćanju različitosti.
Kakav je osjećaj ponovno biti kod kuće? Je li vam svaki povratak kući jednako emotivan ili ste se nakon deset godina u Kini naviknuli na taj život između dvije adrese?
Biti kod kuće je za mog Ivicu i mene vrlo fleksibilna kategorija. Kuća, dom, to su i Hrvatska i Kina. Dugi niz godina je samo Kina bila dom, a u Hrvatsku smo dolazili rijetko. No otkako smo dobili unuka, život se ponovno okrenuo naglavačke i više vremena provodimo u Hrvatskoj nego u Kini.
Ove ste godine često u Zagrebu, i to zbog velikih obljetnica Male scene. Jesu li predstave ‘Pale sam na svijetu’ i ‘Kraljevna na zrnu graška’ i danas jednako voljene među djecom?
Davne 1986. napravili smo ‘Kraljevnu na zrnu graška’, a iste godine nastao je i ‘Pale’. Dvije predstave Male scene koje su i dalje na programu i koje su imale velik utjecaj na naše živote. Slavljenička je ovo godina za nas u svakom pogledu jer smo prije 40 godina uzeli život u svoje ruke i okrenuli važnu stranicu u našim životima. Pitanje dolaska djece u kazalište je jako kompleksno i nije moguće odgovoriti u jednoj rečenici. Mogu reći da nova generacija roditelja sve više shvaća da je u vremenu snažnog razvoja digitalnih tehnologija kazalište za djecu, u najmanju ruku, ljekovito. Premda su i ‘Pale’ i ‘Kraljevna’ nastali u potpuno drugačijem kontekstu, publika ih i danas voli. Ta dva naslova imaju nešto čarobno, nešto što se ne može objasniti teorijom. Nas dvoje i dalje uživamo u tim predstavama, što se osjeća. Što smo stariji, to predstave dobivaju novu dimenziju. Nismo se zasitili igrati ih ni nakon tisuća odigranih izvedbi.
Uz ove predstave je odrasla vaša kći, a sada je i vaš unuk prvi put pogledao istu predstavu. Koliko vam znači vidjeti da one žive tijekom tri generacije vaše obitelji?
Dan prije svečane izvedbe smo Ivica i ja imali probu ‘Kraljevne’ i unuk se popeo na scenu. Trenutak je to kada je treća generacija zakoračila u svijet kazališta. Bilo je jako emotivno vidjeti ga s kakvom koncentracijom prati što se događa i na koji način povezuje stvarnost i kazalište. U njegovim okvirima, jednog jednoipolgodišnjaka, dakako.
Vi i Ivica zajedno dijelite život i kazalište. Koja je tajna tako dugog i uspješnog privatnog i profesionalnog partnerstva?
Ove smo godine obilježili 52 godine zajedničkog života. Velika je to brojka iza koje stoje dvije riječi: povjerenje i poštovanje. Bilo je bezbroj uspona i padova, kao i u svakom odnosu. Nema ljeta bez zime, nema noći bez dana, sve se u životu događa po istom principu promjene. Kad postoji povjerenje i poštovanje i svaki dan jedno od drugoga možemo učiti i naučiti nešto novo, onda je to temelj i zalog zdravog odnosa. Eto nas, tu smo, zajedno, još uvijek. I poslovno i privatno. Ili, bolje reći, i privatno i poslovno.
Vaša kći danas vodi Malu scenu. Jeste li zadovoljni načinom na koji je nastavila vaš kazališni put?
Buga je od svog tate preuzela umjetničko vodstvo kazališta prije nekoliko godina i danas ga vodi u skladu sa svojim umjetničkim senzibilitetom. Donosi nove ideje i svježinu, a nas dvoje smo neizmjerno ponosni na to što radi. Mala scena je i dalje što je bila, mjesto izvrsnosti i novih ideja, ali na njezin način. Bila bi katastrofa da nije tako. Buga je svoja, u sebi nosi tragove estetike svog tate, dakako, no razvija svoj stil sukladno svom razumijevanju vremena i prostora u kojem živi. A kazalište je uvijek odraz stvarnosti. Njezina je stvarnost drugačija od naše i logično je da je njezin pristup kazalištu različit od našeg.
Prošlo je točno deset godina otkad živite između Hrvatske i Kine. Što vam još nedostaje iz Zagreba, osim obitelji? Postoji li nešto što ni nakon toliko godina u Kini niste uspjeli nadomjestiti?
Konkretne stvari ne postoje. Nedostaje mi pogled s naše terase u Ustrinama gdje smo našli svoje mjesto u Hrvatskoj i gdje živimo. Nedostaje mi mir i priroda našeg otoka. Ali od konkretnih stvari baš ništa. U obrnutom smjeru, kad smo u Ustrinama, odnosno u Hrvatskoj, nedostaje mi tradicionalna kineska medicina (TCM) koju u Kini prakticiram svaki tjedan. I kada jednoga dana više nećemo odlaziti u Kinu, to će biti nešto što će mi istinski faliti.
Kako danas izgleda jedan vaš sasvim običan dan u Xi’anu?
Ustajemo oko 5 ujutro, ljeti i ranije, u 4.30, zatim sat vremena učimo kineski, nakon toga ja vježbam, a Ivica odlazi prakticirati tai chi u naše dvorište sa svojom ekipom. Kad radim, idem na posao pješice, pet i pol kilometara u jednom smjeru. Imam nastavu na sveučilištu Eurasia, Škola za kulturu i medije (Cross-cultural Communication). Ručam u kantini i dan je kratak. Kad smo doma, Ivica kuha ručak, a ja odlazim na hodanje, najmanje sat vremena, do jezera ili po gradu. Poslijepodne i predvečer ponovno učim kineski, čitam i već oko 20 sati idem spavati. Ne, nema ništa uzbudljivog u mojoj dnevnoj kineskoj rutini! Svakodnevicu razbijaju česta putovanja po Kini i okolnim zemljama, što nam donosi nova iskustva i omogućava nam upoznavanje novih kultura.
Predajete studentima i surađujete s kazalištima. Koliko vam je jezik u početku predstavljao prepreku za posao?
Jezik mi u poslu nije bio barijera jer sam angažirana kao strani profesor, što znači da se podrazumijevalo da predajem na engleskom i da imam asistente. No pitanje funkcioniranja u svakodnevnom životu bilo je mnogo važnije i glavni razlog što sam odmah nakon dolaska u Xi’an počela ići u školu i učiti kineski jezik. Ako ne znaš jezik, isključen si iz života. To nije bila opcija. S kazalištima smo surađivali do prije dvije godine, sada samo radimo na fakultetu.
Sada kada ste naučili kineski jezik, osjećate li se ondje napokon kao kod kuće?
Ne, nikada neću moći reći da sam naučila kineski jezik, ali služim se kineskim i privatno i u poslu. Svaki dan učim, napredujem, ali to je to. Kineski je jezik visokog konteksta, a kao osoba koja dolazi iz drugačije kulture (niskog konteksta), nikada neću moći naučiti njihov kontekst u potpunosti. A to znači, nikada neću savladati sve finese kineskog.
Što vas je u kineskoj kulturi najviše osvojilo, postoji li nešto iz njihova načina života što ste usvojili i danas više ne možete zamisliti život bez toga?
Najviše me fascinira različitost njihovih etničkih grupa i nacionalnih manjina, a život više ne mogu zamisliti bez tople vode. Toplu vodu pijem i ljeti i zimi i tako će ostati. Ne znam kako sam nekada pila hladnu vodu, odnosno što sam tako rijetko pila vodu općenito! To je jedna od jednostavnih važnih stvari kojoj me Kina naučila.
Je li vam Kina promijenila pogled na život i starenje? Što ste ondje naučili, a voljeli biste da više njegujemo i u Hrvatskoj?
Kina mi je promijenila pogled na život u svakom smislu. Starenje je samo jedan dio te priče. Najvažnije što sam naučila jest da prihvaćam različitost kultura te da i ne pokušavam mijenjati ono što mi se eventualno ne sviđa. Hrvatska je jedno, Kina je drugo. Ne uspoređujem. Kulture se ne uspoređuju. Poštuju se različitosti i to je dovoljno.
Što vam je i nakon svih godina ondje i dalje neobično?
Nikada nisam uspjela savladati vještinu korištenja čučavca! U Kini ima sve više zapadnih WC-a, ali čučavci su i dalje standard. I Kinezi će uvijek izabrati čučavac. Meni to ne ide pa ne ide (smijeh). U mojoj zgradi na fakultetu imamo samo čučavce, nemam puno izbora, ali svejedno se nikada nisam uspjela priviknuti.
Na društvenim mrežama ste posljednjih godina stekli sasvim novu publiku. Jeste li očekivali da će vas toliko ljudi pratiti upravo zbog životnih savjeta?
Edukacijska platforma VestaLLLs nastala je na nagovor moje Buge. Krenule smo iz jednog smjera, kao podrška mladim umjetnicima, a onda smo odlučile okrenuti priču prema drugoj ciljanoj publici, ženama iznad četrdesete, kojoj je ono što govorim i radim zanimljivije. Iskreno, nisam ništa očekivala niti očekujem od našeg kanala. U javnom prostoru dijelim ono što sam naučila i iskusila, a to sam na drugačije načine radila cijeli život. Novo vrijeme donijelo je i nove kanale, ali suština je ista.
Mnogi komentiraju da zračite energijom te da uopće ne djelujete kao netko tko ima 67 godina. Što je, po vašem mišljenju, recept za vitalnost - znatiželja, posao, disciplina ili nešto sasvim drugo?
Ne bih jednoznačno mogla odgovoriti na ovo pitanje. Disciplina je važan dio moje osobnosti, optimizam mi je upisan u karakter, a znatiželja također. No mislim da je presudna moja stalna glad za učenjem. Dok učiš, živ si. Svakodnevno učim i da, još sam živa (smijeh)!
Nedavno ste postali baka. Je li vas i ta nova životna uloga na neki način promijenila i kako?
Apsolutno. Moj novi identitet donio mi je neizmjernu radost. Vrijeme provedeno s unukom mi je dragocjeno i općenito ova nova forma naše obitelji je donijela velike pozitivne promjene u naše živote. Sve je nekako sjelo na svoje mjesto. Došli su neočekivani mir i spokoj.
Putujete li sada zbog unuka češće u Hrvatsku i kako najradije provodite vrijeme s njim kada ste ovdje?
Ne putujemo češće u Hrvatsku, nego nam je Hrvatska sada mjesto gdje smo većinu vremena, a u Kinu odlazimo povremeno. Da je unuk presudio ovoj novoj organizaciji života - nema nikakve sumnje.
Koliko ćete dugo ovaj put ostati u Hrvatskoj i kako ćete provesti to vrijeme ovdje?
Prošle smo zime odlučili da ćemo u Hrvatskoj provoditi većinu vremena, a u Kinu ćemo ići samo nekoliko mjeseci godišnje. Kao vrhunski stručnjaci imamo kinesku ‘zelenu kartu’, trajni boravak, što nam je olakšalo odluku i omogućilo da uredimo život koji uključuje naše dvije zemlje.
Znači razmišljate o trajnom povratku u Hrvatsku?
Tranzicija je počela. To je jedino što je sigurno. Ostalo - u Božje ruke.
Kad danas pogledate svoj život, koja vas je odluka najviše izvela iz sigurne zone - osnivanje kazališta ili odlazak u Kinu?
Svako razdoblje života ima svoje trenutke koji su donijeli promjenu i koji su bili točke preokreta. Naravno da je osnivanje Male scene bio jedan od tih događaja, rođenje Buge bio je važan dan, odluka da krenem na doktorat s 47 je potpuno promijenila moj život, pa sve do odlaska u Kinu s 57. Ta sedmica mi je očito sudbinska. Sad imam 67, je li nova promjena na vratima? Možda!