'Najponosniji sam na svoju djecu': Luka Peroš ekskluzivno za Story o životu u Barceloni, obitelji i velikom povratku
U novoj seriji 'IQ 160', prvom hrvatskom Voyo originalu, glumac se vraća na naše ekrane kao pedantni istražitelj u roli koja mu otvara novu perspektivu dok govori o okruglom rođendanu, djeci, vlastitoj infantilnosti i ljetnoj pauzi.Nakon više od desetljeća na hrvatske televizijske ekrane vraća se Luka Peroš, domaći glumac sa zavidnom međunarodnom karijerom. Od 24. srpnja na RTL-ovu streaming platformu Voyo dolazi serija 'IQ 160' te nam otkriva ima li poveznica s pedantnim inspektorom kojeg glumi te zašto svoju glumačku profesiju opisuje kao mješavinu vojske, disfunkcionalne obitelji i cirkusa. Ova 49-godišnja zvijezda Netflixova hita 'La case de papel' govori i hoće li i ovog ljeta u Voloskom nahraniti 'cijelo selo' svojim bolonjezom, ali i kako izgleda život u Barceloni gdje posljednjih deset godina živi sa suprugom Paulom Feferbaum i djecom. Iskren, duhovit i samokritičan tijekom razgovora pokazao je kako se iza prepoznatljivih uloga krije čovjek koji jednako ozbiljno pristupa poslu, obitelji, prijateljstvima i obiteljskim tradicijama.
Nakon više od deset godina vraćate se na televizijske ekrane u Hrvatskoj, kako ste se odlučili baš za ovu ulogu?
Zvali su me s RTL-a na audiciju, raspitao sam se o čemu se radi i imao sam dovoljno vremena istražiti francuski original i baciti oko na američku verziju. Pripremio sam se, došao i igrao se na audiciji. Imao sam čast s tri kolegice odraditi audiciju i mislim da sam s Dajanom Čuljak najbolje kliknuo.
Je li utjecalo na vašu izvedbu to što ste gledali francusku i američku seriju?
Malo je, ali samo da shvatim opis slika. Kada radiš kopiju, mislim da treba pogledati original, ali ako ulaziš u neku seriju koja je već popularna, što se meni dogodilo s 'La case de papel', mislim da je bolje ne gledati. I nisam pogledao dok sam pripremao audiciju jer sam znao da će me usmjerit i da ću možda napraviti nešto što ne bih po svojim instinktima. Tek sam kasnije pomno pogledao seriju. Ovdje, za 'IQ 160' sam znao format i kostur serije i da moramo nabaciti svoj štih - nešto hrvatski, zagrebački.
Kako vam je ponovno glumiti na hrvatskom?
Pa, plete mi se jezik na svim jezicima. (smijeh) Dobro je i najvažniji su kolege, kolegice, tehnička i kreativna ekipa. Stvarno smo bili odlična grupa i uz sve produkcijske probleme, jer smo 90% snimali u eksterijerima i na lokacijama, što zna biti iscrpljujuće, držali smo se zajedno i mislim da smo napravili dobar posao.
Kada snimanja završe, svatko krene na svoju stranu ili ipak ostajete bliski s kolegama s kojima ste se sprijateljili tijekom nekog projekta?
Ovo je posao gdje skačeš s jednog broda na drugi. Dogodi se neka homogena situacija i ona je u tom trenutku autentična i kasnije ne ispari, nego ljudi jednostavno odu na drugi posao. Zanimljivo je da se odmah vrati to prijateljstvo kada na nekom novom projektu bude netko iz neke prijašnje ekipe. Ali dosta je kaotično i uvijek govorim da je taj naš posao mješavina tri stvari - vojske, disfunkcionalne obitelji i putujućeg cirkusa.
Koji vam je od ta tri dijela najdraži?
Vojska, nažalost…
Disciplina?
Da, ja sam pravi Švabo po tom pitanju. Volim disciplinu. Naravno, volim i ovo drugo, ali krucijalan dio je baš taj segment vojske jer svaki sektor mora efektno funkcionirati. U projekte je uključeno puno novca, što ljudi zaboravljaju, i sve greške se skupo plaćaju. I zato ne volim kašnjenje, pogotovo svoje jer tada dobijem napadaj tjeskobe. Ako me vozač treba pokupiti u 5.45, ja ga čekam već u 5.30. Makar mokre kose na minus 12, nema veze, čekam svog vozača.
Za glumce se zna reći da su bonvivani, nekada pomalo žive u oblacima, no čini se da se za vas to ne može reći.
Ma i ja sam bonvivan. Volim svoj mir i neke svoje mušice, ali kad se radi, radi se. I ne želim zeznuti sve s kojima sam u tom projektu. Zato sam spomenuo vojsku, jer mi grupno želimo nešto napraviti i moramo se međusobno poštovati.
Kako reagirate kad netko to ne poštuje?
Najčešće nije na meni da to korigiram. Ako imam dobar odnos s tom osobom, koja ne misli da je njezino ponašanje problematično i zato se tako ponaša, tada je odrasli razgovor dobrodošao. Ali ima drugih ljudi u hijerarhiji produkcije koji bi to trebali rješavati. Bilo je svega u mojoj karijeri, mjesta gdje bih bio jako frustriran i to bi me izjedalo iznutra, a toj osobi bi bilo svejedno.
U seriji 'IQ 160' glumite Tomislava Ramljaka, discipliniranog istražitelja koji se strogo drži pravila. Rekla bih da imate sličnosti s njim.
Imam. Pedantan je, isto je opsesivno-kompulzivan. Dosta sam picajzlast u nekim stvarima, ali opušteniji sam od njega. On je stroži.
Je li vam ga bilo zabavno glumiti?
Da, sviđa mi se komedija i kako ona izlazi u njegovu odnosu s Marinom Kapov i koliko ga ona izludi. On voli da je sve po protokolu, a ona je vrtlog, tasmanska neman. Tu dođe do komičnih trenutaka i to mi je bio užitak. Ispada da je stalno grintav, ali nije, samo je frustriran. To mi je bilo zabavno igrati, jer me Dajana i u privatnom životu dovodila do ludila koliko je opičena. I ja sam, ali ona me šiša. Tako da je baš bilo dobro.
Serija se snimala u Zagrebu. Živjeli ste diljem svijeta, desetak godina stanujete u Barceloni, gledate li i dalje na Zagreb kao na svoj dom?
Da, to je moj rodni grad. Manje od pola života sam živio ovdje, ali znam svaki kutak i kako godine prolaze, on se mijenja i gubi tu dušu koju sam ja zavolio kao klinac. I to je normalno i događa se svim mjestima na svijetu. Ali imam jezgru prijatelja, gdje volim proći, otići na piće, nešto pojesti. Boljka je što se nije dobro uredila situacija nakon potresa. Mislim da je to kriminalno loše odradila gradska uprava i država i srce me boli kada dođem u Zagreb i vidim da tu nema puno pomaka. To me stvarno rastužuje. Ali grad je po sebi divan. Idealan po veličini, miran je i vrlo siguran, što je u 2026. godini lijepa vrlina.
A kakav je život u Barcelona?
Dobar. Volim Barcelonu jer nije prevelik grad. Živio sam u velikim gradovima i dojadili su mi. Ima dobru atmosferu i dobru klimu, ali malo mi sad već taj turizam i količina ljudi koja prolazi kroz grad idu na živce. Da sam stalno tamo vjerojatno bih još više njurgao o tome, ali s obzirom na to da dođem - odem, odem - dođem, onda je drugačije.
Biste li živjeli u nekom drugom gradu?
Ponekad mi to prođe kroz glavu, ali ne znam gdje. Beč mi se jako sviđao kada sam bio dijete, ali on ima prave četiri sezone i dosta su konzervativni pa mi nije toliko primamljiv. Firenca mi je jako slatka, ali Talijani su Talijani. Za dobro i za loše. Portugal mi je već predaleko jer razmišljam koja mi je lokacija dobra za odlazak na posao. I Madrid mi je već dosta daleko i treba mi sat vremena dulje da bih došao negdje u Europu nego kada idem iz Barcelone.
I sada ste u Španjolskoj, što snimate?
Film 'Na kraju će sve biti dobro' s Esther Acebo koja je u 'La Case de Papel' glumila Stockholm. Jako je teška uloga i mislim da će film odjeknuti jer je vrlo bizaran i čudan o pet likova koji su degenerici, luzeri i čije se priče isprepliću. Španjolci baš ne snimaju takve filmove.
Kad ste na lokacijama, kada snimate, stigne li vas posjetiti obitelj?
Teško je. Sad su veći, tu su škole i malo je komplicirano za organizaciju. Prije dvije godine više od tri mjeseca sam bio u Turskoj i došli su me posjetiti u Istanbulu, ali produkcija nije baš imala sluha. Tamo je jako kaotičan cijeli sustav snimanja pa kada su mi supruga, sin i punica došli na pet dana, imao sam jedno slobodno jutro s njima. Ostalo vrijeme sam stalno bio na setu. Isto je bilo i kada su mi kćeri došle na tri dana, a mogao sam biti s njima samo jednu večer. I onda oni turistički obilaze grad, rade svoje, a ja dođem doma shrvan pa mi pričaju kako im je bilo lijepo dok sam se ja u blatu s mačem tukao s dvadeset statista i padao s konja…
Pa i konji i mačevi zvuče uzbudljivo.
Možda da imam dvadeset godina, ali sada me dosta troši kada sam na setu 16, 17 sati na dan.
Kako se onda odmarate, punite baterije?
Ima trenutaka kad radim puno, a onda ne radim toliko pa to iskoristim. I tada mi zna biti dosadno i ne znam što bih sa sobom pa hodam po stanu kao medvjed u kavezu. I tako već skoro 30 godina. Naime, iduće godine mi je okrugla obljetnica otkad sam snimio 'Kanjon opasnih igara', moj prvi projekt te 1997. za HRT.
Hoćete proslaviti?
Vidjet ćemo. Ako ima posla, hoću jer treba imati para za slavlje. (smijeh)
Planirate li bolonjez party u Voloskom kao svake godine? Hoćete li imati vremena za odmor?
Sve ovisi, čekam odgovor za dva različita projekta u kolovozu, a počeo sam snimati jedan novi, težak film u Španjolskoj, ali plan je da krajem srpnja odem u Volosko i tamo s obitelji budem tri tjedna. I pravit ću špagete s bolonjezom, ali samo jednom. Inače organiziram jedan mali party ispred kuće i jedan veliki na moru. To sam počeo raditi za sina i njegove prijatelje, ali oni su već odrasli i ubijem se od posla, a oni dođu, pojedu i nestanu. Prošle sam godine podijelio 130 porcija, dođu stranci, ljudi koje ne znam, a glavna zvijezda ode.
Kako je uopće došlo do toga da kuhate za cijelo sjelo?
To je posveta mojoj baki koja me čuvala u Voloskom. Bile su tri bake u selu, jedna je pravila pizzu, druga je pravila juhu s tjesteninom sa slovima i palačinke s eurokremom, a moja baka je pravila špagete bolonjez. I onda bi se prvo skupilo nas pet-šest klinaca, kasnije su počela dolaziti druga djeca iz sela, a danas sva ta djeca imaju svoju djecu. Ja sam četvrta generacija koja ljetuje u Volovskom i tradicija je tu da je nastavljamo.
Koje će je od vaše djece nastaviti?
Ne znam. Svi troje voli kuhati. Mali sada ima četrnaest i sve se više počinje igrati. Ja uzmem bakinu ili maminu knjigu recepata, a on sve gleda na društvenim mrežama i trudi se pa ponosno šalje u obiteljsku grupu na WhatsAppu fotografiju duplog hamburgera sa sirom koji je napravio. Samo neka se igra, jer meni je već malo dosta kuhati za sve.
Vi ste glavni obiteljski kuhar?
Kada sam kod kuće - da, ali ne znam kuhati male porcije, što sam isto naučio od bake koja je radila za cijelo selo. Pa onda ostane puno toga, nešto se zamrzne, ali moja djeca ne vole jesti ostatke pa sve moram ja.
U listopadu slavite pedeseti rođendan. Kako gledate na godine?
Dosta sam infantilan čovjek i nekako petarpanovski ne želim odrasti, ali imam ja i Kapetana Kuku u sebi. Možda zvuči glupo, ali je istinito i imam sreće što sam muško u kontekstu da muški likovi čine 75% svega napisanog u svjetskoj književnosti. Za mene će uvijek biti uloga i to je velik problem za moje kolegice. Na zadnjoj godini faksa sam shvatio da ću u tridesetima početi više raditi, odnosno dok ne sazrem u glavi i s tijelom. Mislim da ću sve bolje, intenzivnije i čudnije uloge imati u idućim dekadama pa se tome radujem. A godine su na kraju krajeva samo broj i možeš si napraviti problem u vezi toga, ali ja neću.
Imate li neku ulogu koju baš priželjkujete u idućim godinama?
Imam listu želja - biti originalan glas u nekom Pixarovu ili Disneyjevu crtiću; glumiti na West Endu ili Broadwayu i biti glavni negativac u Jamesu Bondu.
Što vam je najljepše u ovih 50 godina?
Bilo je puno lijepih trenutaka. Najviše sam ponosan na svoju djecu jer se pretvaraju u lijepe, odrasle, zdrave osobe, i to mi je najvažnije. Imaju klikere, naravno imaju i svoje mušice, ali ponosan sam na to. To mi je najbolje djelo. I sapunica koja ne prestaje. (smijeh)