Očev razlog za sreću: Miroslav i Ivana Emily Škoro ugostili su nas u svom domu i prvi put progovorili o svom odnosu
U velikom intervjuu za Story otkrivaju kako izgleda njihov odnos, koliko se nadopunjuju u poslu i životu, što publika može očekivati na Škorinu koncertu u Areni Zagreb, a Ivana nam je otkrila i kako je bilo odrastati uz jednog od najpoznatijih hrvatskih glazbenika.Glazba je oduvijek bila dio njezina života, no Ivana Emily Škoro godinama je svjesno birala ostati daleko od reflektora. Sve do sada. Kći Miroslava Škore prvi je put stala pred mikrofon uz oca, a njihova zajednička pjesma 'Laži, Mare' nije samo glazbena suradnja, već i emotivna posveta ženama koje su obilježile njihove živote.
Otac i kći ugostili su nas u svom domu, a dok su između bliceva fotoaparata pazili da nam ništa ne nedostaje – od hrane i pića do ugodne atmosfere, popričali smo o njihovoj prvoj zajedničkoj pjesmi, uspomenama koje su oživjele tijekom snimanja spota i posebnoj povezanosti koju dijele.
U velikom intervjuu za Story otkrivaju kako izgleda njihov odnos, koliko se nadopunjuju u poslu i životu, što publika može očekivati na Škorinu koncertu u Areni Zagreb, a Ivana nam je otkrila i kako je bilo odrastati uz jednog od najpoznatijih hrvatskih glazbenika.
Kako je došlo do odluke da upravo na ovoj pjesmi prvi put zajedno zapjevate?
Miroslav: Proces nastajanja onoga što zovemo finalni 'master', ili gotova snimka koja se pušta u javnost, ima neke svoje zakonitosti odnosno, uglavnom počiva na konceptu koji donese ili stvori producent. Izvornu verziju, makedonsku narodnu pjesmu 'Laži, laži, Vere', donio je Ivica Plivelić. Moj sin Matija je na svoj način odsvirao gitaru i to je trasiralo fundament na kojem smo gradili dalje. Ivica Murat-Murčika je na Matijine gitare i moj vokal dodao svoju programersku čaroliju i odsvirao sax. Pjesmu smo onda pustili Nikši Bratošu koji je predložio jedno malo kraćenje u solu i mislili smo da imamo final. Naravno, tijekom samog snimanja jedna sitnica može promijeniti cijeli koncept, a u ovom slučaju je to bilo moje razmišljanje o videu. Shvatio sam da ovo može biti posveta sjećanju moje majke Nede, Ivanine bake, na svoju majku, pokojnu Maru. Ljudi često kažu da Ivana jako sliči na svoju baku Nedu, bilo je logično da je pitam želi li glumiti u spotu i pristala je. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro, s obzirom na to da izvrsno pjeva i završila je srednju glazbenu školu, da možda i otpjeva tu dionicu i eto, pristala je i na to i hvala joj... Sad imamo jako lijepu verziju stare pjesme i spot koji ima priču.
Zašto sada, postoji li razlog zašto niste ranije zapjevali s tatom?
Ivana: Ne znam, možda jednostavno, do sada, nisam bila spremna na tu količinu javnosti i svega što ide s odlukom da zapjevam s tatom. Volim pjevati, obrazovana sam glazbenica i violinistica. Čak sam kao mala i svirala violinu u tatinoj pjesmi “Moja vilo”. Murčika me nagovorio. Cijeli sam život okružena glazbenicima, glazbom i glazbalima. Brat mi je vrhunski gitarist, vodim našu izdavačku kuću u kojoj je tatin katalog, a u slobodno vrijeme pjevam u zboru crkve Sv. Marka u Zagrebu. Tatina priča o baki Nedi s kojom sam provela prvih šest godina života i ljubav prema glazbi su doveli do ovoga. Nadam se da će ljudi osjetiti prelijepu emociju pjesme i da neće biti prežestoki kritičari prema mom pjevanju i mojoj glumi.
Rekli ste da danas, u svojim šezdesetima, bolje razumijete svoju majku. Postoji li neka njena životna lekcija ili savjet koji vam tek sada u potpunosti ima smisla?
Miroslav: Odgovor na ovo pitanje bi, vjerujem, zauzeo sve stranice vašeg magazina. Puno je toga, kada je moja majka u pitanju, što nisam razumio, a s vremenom mi je postalo jasno. Istovremeno bih rekao da neke stvari, njezine stavove još nisam uspio samom sebi objasniti do kraja. Iako je bila žena s nevelikom školom, imala je neopisiv talent za savladavanje svih životnih problema i nepogrešiv osjećaj za postavljanje stvari na pravo mjesto. Kada tome dodate vrlo strog odgoj pod ravnanjem mog dida Marka Gabelice i urođenu upornost, jasno vam je da se radilo o čvrstoj ženi s kamena koju je do perfekcije formirala slavonska ravnica i osječki mentalitet. S mojom majkom nije bilo šale kada je u pitanju odnos prema temeljnim vrijednostima, iako se, istovremeno, nitko nije znao slađe i vedrije smijati, posebice mojim glupostima. Ja, primjerice, jako i bezgranično vjerujem ljudima i to me je naučila moja mama, ali ona je znala jasno postaviti granicu gdje to povjerenje prestaje. Nisam dugo vremena kužio zašto često govori da je jutro pametnije od večeri, ali nakon nekoliko udaraca koju mi je brzopletost zadala, shvatio sam i sad i sam često koristim tu uzrečicu.
Je li bilo emotivnih trenutaka tijekom snimanja pjesme i spota?
Ivana: Tata je vrlo emotivna osoba, što se najbolje vidi iz njegovih pjesama. Znao je i javno pustiti suzu u nekim trenutcima svoje karijere. Ova ga je pjesma, to se vidjelo, ganula od samog početka i dogodio se jedan trenutak na snimanju kada se emotivno slomio u toj maloj kužini blizu Imotskog koja ga je jako podsjetila na baku Nedu i njezinog oca, koji je tatu, na neki način, odgajao i formirao njegov sustav vrijednosti.
Što biste voljeli da publika osjeti kada prvi put čuje 'Laži, Mare'?
Miroslav: Isto što sam osjetio i ja: emociju donesenu jednostavnim riječima koja plovi na valu izuzetne, a tako jednostavne melodije. Volio bih da osjete ljubav koja pokreće svijet oko nas i čini ga ljepšim. Ljubav zbog koje vrijedi živjeti, odricati se, žrtvovati, pa ako treba i dati samog sebe. Moja baka Mara je dala svoj život 1943. godine rađajući svoju petu curicu. Ali, da ne odemo totalno u tugu, volio bi i da osjete nadu da u ovom svijetu brzina i količina osjete ljepotu nadanja i spokoja koja se može naći u svemu, samo tome svemu treba posvetiti malo vremena i pružiti šansu.
Ovama se jako malo zna. Ono što smo načuli jest da imate jako puno različitih interesa. Čime se sve bavite i postoji li još nešto u čemu biste se voljeli okušati?
Ivana: Naučila sam završiti započeto. Neću govoriti o osnovnoj i srednjoj školi, to uglavnom završimo svi, ali sam započela osnovnu glazbenu, a potom i srednju i završila je. Odabrala sam violinu, možda ne baš najsretnije, ali nisam odustala. Upisala sam Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer čista filozofija, jer se tako posložilo i završila sam i to, ali sam u međuvremenu, na drugoj godini naknadno upisala i anglistiku jer mi je to bila prva želja. Kad sam sve diplomirala, otišla sam na MBA iz novih tehnologija u Austriju, pa u Dansku i na kraju u Poljsku. Poželjela sam čitati ruske i njemačke klasike na njihovom materinjem jeziku, tako da sam i to učila. Sad govorim hrvatski i engleski kao materinje jezike, a ruski i njemački dovoljno dobro da čitam i služim se njima. Zbog naše firme Campus sam savladala osnove računovodstva i informatike i išla na sommelierski tečaj. Od malih nogu volim filmsku umjetnost i htjela sam čak jedno vrijeme studirati režiju, no nisam uspjela upasti. Ima još puno toga što bi željela, ali treba i živjeti, tako da ćemo vidjeti što će budućnost donijeti.
Među rijetkim informacijama koje se zna o vama jest da ste zaposleni u obiteljskoj tvrtki Campus. Koji posao obavljate?
Ivana: Ha, ha, ha... Sređujem dokumentaciju i arhivu, digitaliziram, fotografiram, kopiram, slažem, krečim, čistim, nosim i slažem vino, vozim kedi, uređujem prostor u Drenovi, izrađujem internetske stranice... Ja sam mamin i tatin multipraktik...
Odgovara li vam život izvan reflektora?
Ivana: Da, s tom razlikom da sam ga prije isključivo prakticirala. Izbjegavala sam i bojala sam se reflektora, kamera i javnosti, a sad mi je svejedno. Može reflektor, može kamera, a i ne mora. Moja baka Neda je uvijek stavljala ruku ispred usta kad bi se smijala i to sam radila i ja. Nekako sam bila stidljiva. Sad se smijem na sav glas i bez ruke na ustima.
Kakav je Miroslav Škoro kao glazbeni suradnik - zahtjevan ili opušten?
Ivana: I zahtjevan i opušten. Tata točno zna što hoće i što neće. Matija i ja smo obrazovani glazbenici, a on je inženjer bez glazbenog školovanja. ali s jako dobrim talentom. Nadopunjujemo se. Ja sam mezzosopran i mogu pjevati sve dionice u mom rasponu, notalna sam i poprilično točna. Tata to sve nije, ali ima neizmjernu emociju i, na kraju krajeva, kantautor je, znači sam svoj majstor. Dakle, zahtjevan je kad provodi svoju ideju, ali je vrlo opušten i suradljiv jer zna da ima ograničenja, pa rado sluša savjete... Iako ih teško prihvaća ako nisu na tragu njegove interpretirane vizije.
Kakve savjete Ivana daje Miroslavu, a kakve Miroslav Ivani?
Miroslav: Mislim da možemo reći kako se mi volimo i uvažavamo. Onaj striktni odnos roditelja i djeteta smo odavno zatvorili, osim u biološkom smislu, naravno. Sad smo i prijatelji i suradnici i možemo o svemu razgovarati.
Hoće li ova pjesma biti početak novih zajedničkih glazbenih projekata?
Miroslav: To će pokazati vrijeme. Ivana je bila na nekoliko proba s nama i probali smo vidjeti i čuti kako bi se uklopila kao prateći vokal. Mislimo da to treba prepustiti vremenu i okolnostima.
Miroslave, 29. srpnja bio je vaš rođendan. Kako ste proslavili? Čime vas je Ivana iznenadila?
Proslavio sam ga tako što ste mi prvo došli vi na razgovor i fotografiranje, a onda je krenula promenada prijatelja, kumova i suradnika garnirana s nekoliko iznenađenja i malo pjevanja i sviranja za dušu. Bogme, trajali smo do iza ponoći i drugi dan imali nastavak s kumovima iz Viteza. Ivana je originalna u poklonima. Jedne je godine okrenula sve naglavačke da dođe do akademika Aralice koji mi je, po njezinoj želji, potpisao i posvetio sve njegove knjige koje imam. Ove je godine odabrala zanimljiv poklon. Ja volim ptice i imao sam kao mladić jednu papigicu koju sam nazvao Renana, po kćeri pokojnog Ephraima Kishona. Pobjegla mi je pod sumnjivim okolnostima u kojima je prste imala moja mama. Ivana Emily mi je, za ovaj rođendan, poklonila hranilicu za ptice koja ima kameru i povezana je s mobitelom, tako da mogu hraniti ptice i svaki puta kad one slete da bi jele, ta me kamera obavijesti, pa ih mogu gledati na zaslonu mobitela dok papaju.
Sa sinom Matijom već dugo glazbeno surađujete. Slažete li se oko svega ili ima između vas i kreativnih rasprava?
Miroslav: On toliko dobro svira i ima takve ideje da ja samo mogu biti Bogu zahvalan što ga imam. Znamo se nekada igrati s nekim temama ali imamo poprilično sličan ukus, tako da za rasprave nema potrebe.
Kako izgledaju vaši zajednički trenuci kod kuće – razgovarate li često o glazbi ili je to tema koju izbjegavate?
Miroslav: Rijetko smo svi u isto vrijeme kod kuće. Ne izbjegavamo ni jednu temu, ali nemamo baš slične interese. Kim je pravnica, Ivana je umjetničko-literarna dušica, Matija je tipični gitaristički fanatik, a Miroslav je renesansni čovjek s bezbroj zanimanja. Mi često radimo po grupama kada nam se interesi poklope. Svatko ima svoj kutak, osim kada se potrefi zajednički objed. E, onda se uglavnom valjamo od smijeha. Glazba uvijek pomaže da sve bude ljepše, a Kim je ta koja određuje tematiku. Pretpostavljamo da će već nakon Velike Gospe započeti s božićnim repertoarom.
Vraćate se u zagrebačku Arenu 19. prosinca koncertom koji ste nazvali 'Vrijedilo je'. Za što biste sve rekli da je vrijedilo?
Miroslav: Mislim da je vrijedilo sve i da vrijedi sve iz čega čovjek izađe iskusniji i mrvicu pametniji, a da mu je živa glava. Ta pjesma, napravljena za jedan RTL-ov projekt, učinila se u jednom trenutku kao totalni promašaj, ali vrijeme pokazuje da je imala svoj smisao i da ga sve više ima. tako je s većinom stvari u životu. Govorio sam vam već o strpljenju, upornosti i činjenici da je jutro pametnije od večeri. Te pjesme ni tog koncerta ne bi bilo bez svih drugih manje ili više uspješnih stvari i događaja u mom životu. Bilo je tu i hitova godine i totalnih promašaja, pa i ustajanja s poda nakon ozbiljnih nokdauna. Bez obzira na sve, vrijedilo je i nadam se da će ponovno puna Arena ove godine to i dokazati i to ne samo za mene. Volio bi da to osjete i moji suradnici ii svi koji će tamo doći te večeri.
Prvu Arenu ste rasprodali još dok je to bila rijetkost. Osjećate li pritisak uoči ovog trećeg koncerta danas, u vrijeme kad se čini da je rasprodana Arena postala gotovo standard?
Miroslav: Da, Arena je otvorena, mislim, 2008. godine i onda su, nedugo nakon toga u njoj prvi svirali Prljavci 2009. godine. Mi smo te godine, dakle, među prvima, radili koncert u čast 'Ne dirajte mi ravnicu'. Drugi je bio 2024. godine i tada je već bilo svima jasno da se događaju stvari koje mijenjaju standarde glede koncerata i generalno okupljanja ljudi. Mislim da je to vrlo osobno i ne postoji niti pravilo, niti formula za takve stvari. Ako mene pitate, sada kada sam napunio 64 godine života i s više od 40 godina karijere, sve je na svoj način i čudesno i lijepo. Nije samo važno je li deset ljudi ili milijun i deset, važno je kako se ti ljudi osjećaju i jesmo li ispoštovali ono zbog čega smo se našli. Ja duboko poštujem svoju publiku i zahvalan sam svakome tko dođe na moj koncert, ali isto tako duboko poštivam i svoje glazbenike i pjesme koje sam napisao i koje izvodim. Ne osjećam pritisak, ali osjećam veliku odgovornost i zahvalnost na daru koji mi je dan.
Hoće li publika vidjeti nešto što dosad nije imala priliku doživjeti na vašim koncertima? Hoće li s vama zapjevati i netko od kolega?
Miroslav: Joj, ja sam vam jako kriva osoba za ovakva pitanja. Moja želja je da se pjesme slušaju i pjevaju, a ne gledaju. Nemam ništa protiv toga da pjesmu obogatimo videom, nemam ništa protiv tehnologije i napretka, umjetne inteligencije manjeg ili većeg kvocijenta, dapače, ali glazbu doživljavam poprilično drugačije nego je sada trend. Nadam se da ćemo doživjeti erupciju veselja i emocija, suza i smijeha i da ćemo poderati glasove pjevajući. Program još nisam sastavio i nismo počeli o tome razgovarati u ekipi. Kad prođu ove svirke pred nama i nešto malo odmora, onda ćemo sve smisliti. Imamo mi prije toga još jedan koncert koji nosi veliku odgovornost, a to je koncert uoči Male Gospe, sedmog rujna u Višnjevcu. To će mi biti prvi višnjevački koncert u životu i to baš u ulici u koju su Škore doselile još 1942. godine. Taj dan je i fišijada. Bit će preko 200 kotlića. Mlikota i ja slažemo ekipu i očekujemo plasman među prvih sto.
Hoćete li i vi stati na pozornicu?
Ivana: Nadam se da hoću. To će tata odlučiti.
Kako je bilo odrastati kao kći Miroslava Škore, jesu li vam smetali razni medijski napisi o njemu kad je ušao u politiku i jeste li se susretali s neugodnim situacijama?
Ivana: Svi mi, koji smo djeca javnih osoba, imali smo i ugodnih i neugodnih iskustava u životu. Matiju i mene su uvijek učili dvije stvari. Prvo, postoji Miroslav Škoro na televiziji i postoji tata kod kuće; a drugo, mama i tata su se silno trudili da nas nauče razlikovati dobro od lošega i da nikada ne činimo drugima ono što ne bi voljeli da drugi čine nama. Nisu nam ništa branili niti su nas pretjerano kažnjavali. Odrastali smo u vrlo stabilnoj obitelji u kojoj se nije ni oskudijevalo ni pretjerivalo. Naučeni smo da svoj status trebamo izboriti sami za sebe. Naravno da imati Miroslava Škoru za tatu ima svoje prednosti i naravno da smo, zahvaljujući njemu imali puno toga što druga djeca nisu, ali nismo razmažena zlatna mladež i mislim da nas ljudi cijene i vole, ili ne vole, zbog onog što mi jesmo. Imam jednog prijatelja iz Južne Koreje koga boli uho za Škoru, ali smo si stvarno dobri. Škoro je radio najbolje što je znao, imao je našu podršku, a tata je uvijek bio najbolji tata na svijetu. E, da, iako nam je tata, Škoro je znao dobiti i ozbiljnu kritiku kad je to trebalo.
Tko je bio stroži, tata ili mama Kim Ann? Miroslave, slažete li se?
Ivana: Tate uglavnom nije bilo doma, tako da nije imao prilike biti pretjerano strog. Općenito, ni mama ni tata nisu skloni kažnjavanju.
Miroslav: Ne znam što bi vam rekao na ovo pitanje. Drugačija su vremena bila kada su moja djeca odrastala u odnosu na ovo danas, a možete misliti kako je bilo u doba mog odrastanja. Učiteljica je imala šibu na stolu. Ja sam vam slab na djecu i dan danas kad vidim da dijete plače, meni bude žao. Mislim da više treba grditi roditelje nego djecu.