'Odlazak je bio najbolja odluka': Marko Kutlić sve je napustio na vrhuncu slave, a sada se vratio jači nego ikada
Jedan od uspješnijih glazbenika mlađe generacije danas ima novi pogled na život, vjeru, ljubav, glazbu i očinstvo.Ponekad je potrebno izgubiti se da bi ponovno pronašao put. Upravo je to učinio glazbenik Marko Kutlić kada je, u trenutku najvećeg uspjeha, odlučio ostaviti pozornice, prodati gotovo sve što je imao i kombijem krenuti na putovanje Europom. Dok su mnogi njegov odlazak doživjeli kao bijeg, njemu je to bio povratak sebi, glazbi i vjeri. Danas se vraća pred publiku mirniji, zreliji. Iza njega su Dora, pobjeda na Zagrebačkom festivalu, nova turneja i singl ‘Probudi me’ te nastup s bendom 28. kolovoza na CMC Slavonija festu u Slavonskom Brodu, no najveća promjena dogodila se daleko od reflektora. U razgovoru za Story 31-godišnji Zagrepčanin, otac dvojice sinova Petra i Pavla koje je dobio u bivšem braku, otvoreno govori o očinstvu, putovanju koje mu je promijenilo život, ljubavi, vjeri i novom početku.
Na CMC Slavonija fest dolazite nakon jedne od najuzbudljivijih godina u karijeri. S kakvim osjećajem izlazite danas na pozornicu, osjećate li da se vraćate starom životu ili ulazite u nešto potpuno novo?
Izlazim s puno zahvalnosti i s puno mira. Ne bih rekao da se vraćam starom životu, jer se čovjek nakon nekih iskustava ne može vratiti isti. Više imam osjećaj da ulazim u jedno novo poglavlje, ali s pjesmama, ljudima i dijelovima sebe koje nosim od samog početka. Pozornica je danas za mene mjesto susreta i prilike da služim ljudima onako kako to najbolje znam i najviše volim. Dođem pjevati, dati ono što imam i biti prisutan s ljudima koji su došli tu večer podijeliti sa mnom.
Ove godine nanizali ste Doru, pobjedu na Zagrebačkom festivalu, Melodije Jadrana, novu turneju i nekoliko novih pjesama. Je li to povratak na scenu kakav ste priželjkivali nakon pauze?
Iskreno, nisam razmišljao o povratku pa samim time nisam imao ni neku preciznu sliku povratka. Nisam sjedio i planirao kako će sve izgledati. Kad nisam bio tu, radio sam ono što prije možda nisam u toj mjeri. Živio sam. Shvatio sam da je život dar i da ga želim vratiti onom tko mi ga je darovao na najbolji mogući način. Znao sam da se želim vratiti glazbi na način koji mi ima smisla i u kojem se neću izgubiti. Dogodilo se puno lijepih stvari i zahvalan sam na tome, duboko zahvalan. Ali najvažnije mi je da se nisam vratio samo sceni, nego i jednostavnijem odnosu prema svemu, pa samim time i prema glazbi. Bez kalkulacije, s manje pritiska i više života.
Novi singl ‘Probudi me’ mnogi nazivaju jednom od vaših najemotivnijih pjesama. Što vas je privuklo pjesmi, u kojem ste se njezinu stihu ili emociji najviše pronašli?
Pjesma me pronašla dosta spontano. Antonio David Perina, moj prijatelj, glazbeni brat i kolega, glavni i odgovorni čovjek u mom bendu, pustio mi ju je dok smo se vozili prema Dubrovniku, dan nakon Zagrebačkog festivala. Kako smo obojica kreativci i stvaramo, volimo si puštati to što napravimo. Pa mi je tako taj dan puštao više svojih pjesama, ali kad je krenula ‘Probudi me’, zastao sam. Ima u toj pjesmi ta neka čežnja koja mi je bliska. Nije očajna, nego živa. Kao da čovjek u sebi još nosi vjeru da se nešto može probuditi, da ljubav nije potrošena, da krila nisu nestala samo zato što ih neko vrijeme nisi znao raširiti. Možda me najviše dotaknula ta slika leta, nade i buđenja. Ima nešto nježno, ali i snažno u tome.
Turneja simbolično nosi naziv ‘Moram dalje’. Imate li osjećaj da ste zaista krenuli dalje, ne samo glazbeno, nego i životno?
Da. Ali to ‘dalje’ za mene ne znači bježati od onoga što je bilo, nego ponijeti sve što si prošao i nastaviti hodati. ‘Moram dalje’ nije parola, nego dosta jednostavna životna rečenica. Drago mi je zbog svega što mi se dogodilo u životu. Dogode se lijepe stvari, dogode se teške stvari, neke te slome, neke izgrade, ali život ne stoji. Na toj slici, kad se završi, da bi bila potpuna i puna ljepote, moraju se naći sve boje, a ne samo crna i bijela. Danas imam osjećaj da idem dalje mirnije, svjesnije i s manje potrebe da svima sve objašnjavam.
Sredinom 2024. odlučili ste krenuti na put kombijem po Europi i živjeti život uličnog svirača. Prije odlaska uživali ste velik uspjeh, nagrade, imali rasprodane koncerte. Jeste li ikada pomislili da ste možda pogriješili što ste otišli? Zašto ste se uopće odlučili na odlazak?
Nisam pomislio da sam pogriješio. Bilo je trenutaka kad mi je bilo teško, kad nisam znao gdje idem, kad nije bilo sigurnosti, ali nikad nisam osjetio da je odlazak bio pogreška. Izvana je možda izgledalo radikalno ili nelogično, pogotovo ako netko gleda samo kroz uspjehe, nagrade i koncerte. Ali čovjek može imati puno toga izvana, a iznutra osjećati da se udaljio od sebe. Meni je trebao odlazak da bih ponovno čuo neke stvari u sebi. Nisam otišao zato što sam mrzio svoj život. Otišao sam jer sam osjećao da moram pronaći jednostavniji, istinitiji način življenja i stvaranja. Danas znam da je moj odlazak bio jedna od mojih najboljih, možda čak i najbolja odluka.
Kada ste prodali sve što ste imali i otišli, mnogi su to vidjeli kao bijeg. Je li to bio bijeg od sebe ili povratak sebi?
Možda je na početku izgledalo kao bijeg. Možda je dijelom i bilo bježanje od buke, očekivanja, vlastitih navika i slika koje sam godinama nosio. Ali danas znam da je to puno više bio povratak. Povratak sebi, Bogu, ljudima, pjesmi, tišini. Na ulici nema puno zaštite. Nema scenografije iza koje se možeš sakriti. Staneš pred ljude koje ne poznaješ i ili se dogodi susret ili se ne dogodi. Meni se dogodilo puno susreta. Susreta s ljudima i susreta sa samim sobom. I u tim susretima sam se, malo-pomalo, vraćao sebi.
Kad pogledate fotografije sebe prije tog putovanja i danas, što se najviše promijenilo u vama, a što je ostalo isto?
Ne promatram baš puno sebe, ali mislim da se najviše promijenio moj pogled. Mislim da sam mirniji. Manje sam opterećen time kako nešto izgleda izvana i više me zanima ima li nešto smisla iznutra. Ostalo je isto ono najvažnije - potreba da pjevam, da se susrećem s ljudima, da kroz glazbu kažem nešto što možda drugačije ne znam reći. Ostala je i tvrdoglavost, samo je danas možda malo zdravija.
Rekli ste da vam je glazba način na koji liječite dušu. Osjećate li da danas stvarate iz sreće ili i dalje iz rana koje nosite?
Mislim da stvaram iz svega što jesam. I iz sreće i iz rana. Ne vjerujem da se čovjek mora potpuno izliječiti da bi stvarao. Nekad upravo kroz stvaranje razumiješ što te boljelo, čemu je nešto služilo i gdje te to dovelo. Ali danas ne želim stalno kopati po rani samo zato da bih imao pjesmu. Sve više me zanima istina, a ona nije uvijek samo bol. Nekad je radost. Nekad mir. Nekad zahvalnost. Nekad čežnja. Sve je to život.
Djelujete mirnije i zadovoljnije nego prije nekoliko godina. Što danas činite drugačije kako biste sačuvali taj unutarnji mir?
Puno manje idem protiv sebe. Prije sam često pokušavao biti na sto mjesta, svima sve objasniti, svima biti dostupan, sve stići, sve izdržati. Danas malo bolje znam gdje su mi granice. Pomažu mi jednostavne stvari - molitva, tišina, šetnja, vrijeme sa sinovima i voljenima, ljudi pred kojima ne moram glumiti da sam dobro kad nisam. I pomaže mi to što više ne tražim mir tamo gdje ga nikad nisam mogao naći.
Često govorite o odnosu s Bogom. Je li vam vjera bila najveći oslonac u trenucima kada ste osjećali da ste izgubili smjer?
Da. Bez puno filozofije - jest. Ne govorim o vjeri kao ukrasu ili identitetu koji se nosi izvana. Govorim o odnosu. O tome da u trenucima kad nisam znao gdje bih sa sobom nisam ostao sam. Bilo je trenutaka kad nisam imao odgovore, ali sam imao molitvu. I to mi je često bilo dovoljno da izdržim dan, cestu, tišinu ili sebe.
Spominjali ste knjige i dokumentarni film nastale tijekom vašeg putovanja Europom. U kojoj su fazi ti projekti?
Materijala ima puno. Pisao sam gotovo cijelo vrijeme, snimao, bilježio susrete, mjesta, misli i sve ono što se događalo putem. Knjiga je u fazi slaganja i čišćenja jer ne želim da to bude samo putopis u smislu ‘bio sam tu i tu’, nego nešto što ima stvarni razlog postojanja. Dokumentarni materijal također postoji, ali za to treba vremena i pravi oblik. Ne želim požuriti s nečim samo zato da izađe. Taj put mi je previše važan da bih ga pretvorio u brz sadržaj.
U pjesmama često govorite o ljubavi, gubitku i dubokim emocijama. Postoji li danas u vašem životu osoba s kojom dijelite te trenutke ili vam je trenutačno najvažnije vrijeme koje imate za sebe i obitelj?
Ljubav je uvijek prisutna u mom životu, samo ne mislim da sve što je osobno treba postati javno. Danas mi je jako važno čuvati svoj mir, svoju djecu, svoj unutarnji prostor i ljude koji su mi blizu. Neke stvari su ljepše i zdravije kad ostanu izvan naslovnica. Mogu samo reći da učim voljeti jednostavnije, mirnije i istinitije nego prije.
Jeste li romantični i vjerujete li još u onu veliku ljubav koja mijenja život?
Jesam, ali možda ne na način kako sam bio prije. Prije sam možda više vjerovao u velike geste, velike priče i velike lomove. Danas mi je ljubav sve više u prisutnosti, miru, poštovanju i tome da čovjek uz nekoga može biti ono što jest. Vjerujem u ljubav koja mijenja život, ali ne mislim da mora uvijek doći kao vatra koja izgori pa na kraju nastane požar u kojem ljudi izgube sve. Iz ove perspektive danas, draža mi je ona vatra kojoj treba neko vrijeme da se upali i koju dvoje treba održavati. Ona koja dođe tiho i ostane pa na kraju bude jača od svake druge koja je bila velika, kratka i destruktivna.
Vaši su vam sinovi često najveća inspiracija. Koliko oni danas razumiju što njihov tata radi i prate li vaše nove pjesme?
Razumiju na svoj način. Djeca ne analiziraju kao mi odrasli, oni jako dobro osjete. Najljepše je biti dijete. Znaju da tata pjeva, putuje, ima koncerte i pjesme. Ponekad ih povedem sa sobom, posebno ove godine kad malo više razumiju da vide kako sve to izgleda. Nekad prate, nekad im je važnije nešto potpuno deseto, i to mi je najzdravije na svijetu. Oni me jako brzo vrate na zemlju. Najljepše mi je kad vidim da im glazba nije nešto daleko i nedodirljivo, nego prirodan dio života. Ali ne forsiram ništa. Važnije mi je da budu dobri, zdravi, slobodni i svoji ljudi.
Rekli ste da vam je očinstvo najveći dar i najvažnija uloga. Što ste kroz putovanje naučili o tome kakav otac želite biti?
Naučio sam da prisutnost vrijedi više od svega što čovjek može objasniti riječima. Putovanje mi je pokazalo koliko je život jednostavan i koliko su najvažnije stvari zapravo one koje se ne mogu kupiti ni nadoknaditi. Vrijeme, pogled, zagrljaj, razgovor, mir. Želim biti otac koji ne mora biti savršen, ali želi biti stvaran. Otac koji voli, sluša, priznaje kad pogriješi i ne bježi od odgovornosti. Ako sve drugo napravim, a tu zakažem, onda sam puno toga profulao.
Postoji li danas nešto čega se više ne bojite, a prije vas je jako opterećivalo?
Ne bojim se tuđeg mišljenja. Ne zato što mi ljudi nisu važni, nego zato što sam shvatio da ne možeš živjeti pokušavajući svima biti razumljiv. Neki će te razumjeti, neki neće. Neki će navijati, neki će čekati da padneš. To je život. Danas me više zanima jesam li u miru sa sobom, s Bogom i s ljudima koje volim. Ako tu nisam izgubljen, puno toga izvana me više ne može toliko pomaknuti.
Više fotografija pogledajte u galeriji: