'Bol koja ne prestaje': Edin Mehmedović otvorio se o borbi sa zabrinjavajućom dijagnozom
Hernija diska, i to onaj teži oblik, prikovala je trenera Edina Mehmedovića neko vrijeme za krevet, a velika mu je želja izbjeći operaciju."Ležati možeš i u Solinama”, rečenica koju mu je supruga Petra rekla dok ga je, unatoč teškoj boli, vozila na more, možda najbolje opisuje ljeto Edina Mehmedovića. Čovjeka koji je navikao biti u pokretu, trenirati i druge učiti kako brinuti o vlastitom tijelu hernija diska odjednom je prikovala za kauč. Ustajanje, hodanje, čak i sjedenje postali su izazov. Ovaj 46-godišnji kineziolog, trener i jedno od lica RTL-ove emisije ‘Život na vagi’ u razgovoru za Story govori o razdoblju u kojem je gotovo nepomično ležao na kauču, o strahu od operacije, podršci obitelji i spoznaji koju mu je ova ozljeda donijela.
Puno puta smo čuli izraz ‘hernija diska’, ali ne znamo što on zapravo znači. Kako su vam liječnici objasnili vašu dijagnozu i što ona podrazumijeva?
Diskus hernija ima nekoliko stupnjeva, a mene je dopao jedan od težih - ekstruzija diska. Pojednostavljeno rečeno, disk između kralježaka L5 i S1 je puknuo, a njegov sadržaj izašao je van i počeo pritiskati živac. Upravo taj pritisak izaziva jaku bol koja se spušta niz nogu te stvara utrnulost i slabost. U početku je cilj bio smiriti upalu lijekovima i mirovati, a tek nakon toga razmišljati o rehabilitaciji. Tek kad čovjek to doživi na vlastitoj koži shvati koliko jedan živac može promijeniti kvalitetu svakodnevnog života.
Kada ste prvi put osjetili da bol nije uobičajena i da je riječ o ozbiljnijem problemu?
Prva nelagoda dogodila se na jednom treningu. Ono što me najviše zbunilo jest činjenica da pripremni dio treninga uvijek shvaćam vrlo ozbiljno. Pazim da se dobro zagrijem i razgibam prije nego što prijeđem na glavni dio. Tako je bilo i taj put, ali prilikom jednog pokreta osjetio sam lagano zatezanje u donjem dijelu leđa. Prekinuo sam tu vježbu i nastavio dalje trenirati. Kao i većina sportaša bio sam uvjeren da će proći. U danima koji su slijedili normalno sam trenirao, igrao tenis, vozio bicikl, planinario i radio sve što inače radim. Međutim, bol se polako, ali sigurno pojačavala. Tek kada se počela spuštati niz lijevu nogu i kada je stopalo počelo trnuti, postalo mi je jasno da ovo nije obična sportska ozljeda.
Kako je izgledao tijek bolesti od prvih simptoma do postavljanja dijagnoze? Je li se stanje pogoršavalo postupno ili naglo?
Bol u donjem dijelu leđa trajala je nekoliko tjedana i postupno se pojačavala. Upravo tada završavala je školska godina, a meni su počinjali ljetni kampovi za djecu - projekt na kojem sam radio mjesecima i u koji sam uložio cijelog sebe. Kako većinu organizacije odrađujem sam, jednostavno si nisam dopuštao stati. Danas znam da mi je tijelo cijelo vrijeme slalo upozorenja, ali sam ih svjesno ignorirao. Bio sam uvjeren da će proći samo od sebe. Nažalost, nije. Bol je postajala sve intenzivnija i jednog jutra više nisam mogao normalno ustati iz kreveta. Tada sam shvatio da više nema odgađanja i da moram potražiti stručnu pomoć.
Cijeli život ste u sportu i vodite vrlo aktivan život. Je li vas iznenadilo što se ovakav problem dogodio unatoč dobroj fizičkoj spremi? Mislite li da postoje zablude o tome da fizička aktivnost u potpunosti štiti od problema s kralježnicom?
Iskreno, i mene je ovo iznenadilo. Sportske ozljede oduvijek su bile dio mog života, ali ovakav problem s kralježnicom zaista nisam očekivao. Možda je upravo to najveća lekcija koju sam dobio. Godinama sam se ponašao kao da još imam dvadeset. Tijelo je bilo snažno pa sam mislio da može podnijeti sve. Danas znam da sportski trening mora biti prilagođen životnoj dobi i da iskustvo ne znači da smo neranjivi. Nakon što sam na društvenim mrežama podijelio svoju priču ostao sam zatečen reakcijama. Dobio sam stotine poruka i pročitao više od tisuću komentara ljudi koji su prošli isto ili prolaze sličnu borbu. Tada sam shvatio koliko je hernija diska zapravo česta i koliko ljudi u tišini proživljavaju slične ako ne i teže izazove.
Kako vam je dijagnoza promijenila svakodnevni život i rutinu? Koliko ste dugo morali mirovati i kako je izgledalo to razdoblje s obzirom na to da ste navikli biti u stalnom pokretu?
Moram biti iskren i reći da mi je ovo bilo jedno od najtežih razdoblja u životu. Ne samo fizički, nego i psihički. Od osobe koja je svaki dan bila u pokretu, odjednom sam se našao u situaciji da tjednima gotovo nepomično ležim na kauču. Doslovno sam ustajao samo da odem do toaleta, a zatim se ponovno vraćao u horizontalni položaj. Na terapije sam odlazio ležeći u automobilu jer mi je sjedenje stvaralo još veći pritisak na živac. Povremeno bi me obišli roditelji. Mama bi mi skuhala ručak koji sam jeo ležeći na kauču. U tim trenucima, sa svojih 46 godina, ponovno sam postao dijete o kojem netko mora brinuti. Vrijeme sam kratio knjigama i televizijom, ali ono što mi je najviše nedostajalo bio je osjećaj slobode. Cijeli život učim ljude koliko je važno kretanje, a onda sam jednog jutra trebao tuđu pomoć da ustanem s kauča. Tek tada sam do kraja shvatio da zdravlje nikada ne smijemo uzimati zdravo za gotovo.
Kakve terapije trenutačno provodite i osjećate li već napredak?
Budući da tek izlazim iz akutne faze upale, prava rehabilitacija još nije ni započela. Do sada se sve svodilo na lijekove za smanjenje boli i upale, koje sam u međuvremenu prestao uzimati. Najveći napredak vidim u stvarima koje su većini ljudi potpuno obične. Na početku gotovo da nisam mogao stajati. Danas već mogu nekoliko minuta biti na nogama, polako hodati i svaki takav mali pomak doživljavam kao veliku pobjedu. Oporavak nije sprint, nego maraton i učim se biti strpljiv.
Postoji li još mogućnost da izbjegnete operaciju? Koliko ste spremni na tu mogućnost ako liječnici procijene da je neizbježna?
Prema mišljenju liječnika još postoji dobra mogućnost da ovu ozljedu saniram bez operacije, što mi je, naravno, najveća želja. Istodobno sam shvatio da postoje različita mišljenja kada je riječ o liječenju hernije diska. Zato sam odlučio vjerovati stručnjacima, ali i pažljivo slušati vlastito tijelo. Uskoro me čeka kontrolni pregled koji će pokazati kako napreduje oporavak i na temelju toga donijet ćemo odluku o daljnjim koracima. Iskreno, volio bih izbjeći operaciju ako je ikako moguće. S druge strane, ne želim riskirati trajno oštećenje živca. Operacija me plaši jer nikada nisam prolazio nešto slično, ali ako bude najbolje rješenje, prihvatit ću je.
Koliko vam u oporavku znače podrška obitelji i prijatelja?
Bez njih ne znam kako bih prošao ovo razdoblje. Po prirodi sam optimist i rijetko kada padam duhom, ali ova me ozljeda zaista dovela do granica koje nisam poznavao. Upravo zato nikada neću zaboraviti ljude koji su bili uz mene. Moj kum Marijan svakodnevno me vozio na terapije. Roditelji su brinuli o meni dok sam ležao kod kuće. A moja supruga Petra... bez nje ovo ljeto sigurno ne bih doživio na isti način. Postoji jedna rečenica koju neću nikad zaboraviti. Došla je po mene u Zagreb, spakirala moje stvari i rekla: “Ajmo. Ležati možeš i u Solinama.” Tada sam shvatio koliko je čovjek zapravo bogat kada u najtežim trenucima ima nekoga tko vjeruje u njega više nego što on vjeruje u sebe.
Unatoč zdravstvenim problemima otišli ste na more. Je li vam taj odmor pomogao fizički i psihički?
Iskreno, nisam vjerovao da će to biti moguće. Petra je spustila stražnja sjedala automobila, pustila pjesmu ‘Reci da’ grupe Neki to vole vruće i polako me, u ležećem položaju, odvezla na otok. Prvih nekoliko dana gotovo sam samo ležao. A onda sam se polako počeo dizati, šetati nekoliko minuta dnevno i ulaziti u more. More stvarno liječi. Ne samo tijelo, nego i glavu. Lagano plivanje i kupanje s mojim curama vratili su mi energiju, optimizam i volju za oporavkom. Mislim da me Petra tog dana nije vozila samo na more. Vozila me polako natrag životu.
Kada se nadate povratku treninzima i radu?
Oporavak od hernije diska može trajati od tri mjeseca pa sve do godinu dana. Volio bih vjerovati da će mi godine treninga, discipline i brige o tijelu pomoći da se vratim nešto ranije. Ali ovaj put neću žuriti. Godinama sam učio druge kako slušati svoje tijelo. Ova ozljeda naučila me da je došlo vrijeme da i sam počnem živjeti ono što cijeli život govorim drugima. Dan po dan. Strpljivo, temeljito i bez preskakanja koraka. Moj cilj nije samo vratiti se treninzima, nego vratiti se zdrav, snažan i s još većim poštovanjem prema vlastitom tijelu.