Jasna Zlokić ekskluzivno za novi broj magazina Story: 'Godine su mi donijele mudrost'
Glazbena diva govori o novoj generaciji koju je otkrila uz Jakova Jozinovića, obitelji koja joj je uvijek bila oslonac te o životu u kojem, kaže, za pjesmu i druženje danas ostaje premalo vremena.Od djevojčice koja je u Veloj Luci osvajala prve nagrade i pjevala kraj prozora dok su se prolaznici zaustavljali i slušali do jedne od najprepoznatljivijih dalmatinskih pjevačica, 71-godišnja Jasna Zlokić izgradila je karijeru koja je nadživjela generacije. Danas je majka, baka dviju unučica, supruga gotovo pola stoljeća i žena koja je, unatoč svim životnim ulogama, sačuvala svoj najvažniji san - glazbu.
I baš kad bi netko pomislio da je u njezinoj priči već sve ispričano, ponovno nas je iznenadila - zapjevala je s mladim Jakovom Jozinovićem s kojim je predstavila duet 'Ljudi poput nas'. U povodu ove lijepe suradnje i tradicionalnog nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture uspješna Korčulanka sa zagrebačkom adresom pristala je dati ekskluzivni intervju za novi broj magazina Story, a s njom smo razgovarali o ljudskosti koja nam nedostaje, glazbi koja povezuje generacije, ljubavi, obitelji, godinama koje donose mudrost i o tome zašto čovjek, bez obzira na sve, nikada ne bi smio prestati sanjati.
Iza vas su desetljeća karijere i suradnje s velikim imenima, a sada ste snimili pjesmu s Jakovom Jozinovićem. Što je bilo presudno da baš s njim poželite duet?
Autori pjesme su na neki način u njoj vidjeli mene i Jakova. Ponudili su je meni i sugerirali kako bi voljeli da je i Jakov otpjeva. I potrudili smo se da je Jakov čuje. Našli smo se na kavi, pustili mu je, Jakov je bio zadovoljan, pjesma mu se svidjela, pristao je i eto… A pjesma je čudo, u današnje doba rijetko se dogodi jedna tako lijepa pjesma koja ima lijepu poruku i koja otkriva nešto lijepo.
Naziv pjesme je 'Ljudi poput nas'. Tko su ti ljudi poput vas?
Vjerujem da su u ovom današnjem svijetu to ljudi koji u sebi još nose ljudskost, ljudi koji su ‘kako treba’ u vremenu u kojem se, čini mi se, sve više gubi vrijednost čovjeka. To je poziv da se u nama ponovno probude ljubav, dobrota i empatija. Da se trgnemo, da ponovno budemo ljudi, da se povežemo, da živimo jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. Da ne dopustimo da empatija nestane i da sačuvamo ono što život čini lijepim. Ne znam koliko je to danas teško ili koliko je još moguće, ali vjerujem da čovjek, uz malo truda i dobre volje, može postići ono čemu teži. Volim ljude koji u sebi nose tu potrebu za povezivanjem, ljude koji nas pozivaju da zastanemo, pogledamo oko sebe i suočimo se sa stvarnošću koja, nažalost, nije uvijek lijepa. Svijet se otuđio. Više nije onakav kakav je nekada bio. Kao da čovjek polako gubi neke od onih vrijednosti i osjećaja koji su mu potrebni da bi život imao ljepotu i smisao. Upravo o tome govori ova pjesma. O ljudima, o ljubavi, o dobroti i potrebi da se ponovno pronađemo jedni u drugima. Ja tako osjećam svijet. Tako osjećam život. Tako osjećam ljude.
U novom broju magazina Story čekaju vas ove priče:
- LIAM CUNNINGHAM: Irski glumac u Sarajevu
- DRAGAN I ANA DESPOT: Otac i kći udružili snage
- UNA ZEČEVIĆ ŠEPAROVIĆ: 'Prisilna kontrola je red flag za femicid'
- DRAGANA MIĆALOVIĆ: 'U ljubavi tražim empatiju, humor i emotivnu zrelost'
- ZVONIMIR FRANIĆ: Najbolje je na Havajima
Novi broj magazina Story čeka vas na kioscima od srijede, 26. kolovoza!