Hrvatski kazališni redatelj, glumac i performer, Miran Kurspahić, proslavio je 47. rođendan, no dočekao ga je u zavojima zbog povrede. Njegovu objavu prenosimo u cjelosti.
'To da je život borba su rekli i napisali neki mnogo mudriji ljudi puno prije mene, pa mogu samo nadodati kako je život ujedno i priča o padanju, posrtanju, Ali ponovnom podizanju i povratku u tu istu borbu. Vraćati se s 47, nije isto kao prije deset, dvadeset, a kamoli trideset godina, no ostati ležati i prepustiti se za mene nikada nije bila opcija. To ću ionako kad umrem. Do tada valja živjeti onako kako treba.
Počinjati iz nule je nekako imanentno nama iz izvedbenih djelatnosti, jer rad brzo tone u zaborav, pa smo kondicionirani na nove početke, reinvenciju I kontinuirano stvaranje. Neosporno je kako razloga za rezignaciju ima na pretek, no to nije nužno proglas da svi napustimo svoje poslove, svoja uvjerenja I svoju zemlju.
Za dobre stvari se vrijedi, treba i mora boriti I ako će mi to priskrbiti laskavu titulu retardiranog utopiste - ja sretan ko dabro dok puca iz kalaša. Proskribiranost ne vidim kao ispriku za nečinjenje nečeg, već samo kao prepreku koja se mora savladati I ekstra podstrek za nastavak rada.
Vrijeme je svima za oporavak i neki novi početak. Duboko smo podjeljeno i bolesno društvo, ali potrebno je početi popravljati stvari, započeti liječenje, učiti, razvijati, graditi i ne bježati. Ne bježati od odgovornosti, svakako ne vlastite, suočiti se s vlastitim strahovima, savladati ih i konačno krenuti naprijed. Ne u rikverc ili tapkati na mjestu.
Djelovati, činiti. Kako najbolje znamo i umijemo. Moramo barem pokušati, jer nam potomci, ako ih dobro odgojimo, neće blagonaklono gledati na indisponiranost, apatiju i inerciju. Eto, toliko o rođendanskim željama jednog nepopravljivog optimiste', napisao je Miran.