Legendarni hrvatski nogometaš Ivan Gudelj preminuo je u 67. godini nakon teške bolesti. Zbog svog talenta imao je svijet na dlanu, ali šokantno oboljenje od hepatitisa B prekinulo je nogometne snove kad je imao samo 26 godina pa je umjesto transfera u Real Madrid njegova realnost postala bolnička soba. No nikada nije izgubio vjeru u ozdravljenje. Nakon 37 godina uspio se izboriti s opakim virusom zbog čega je postao medicinsko čudo, a to je službeno objavljeno na stranicama Hrvatskog društva za bolesti jetre Hepatos u kolovozu 2023. godine.
Gudelj je prije nekoliko godina u intervjuu za Story progovorio o hepatitisu B koji mu je zaustavio karijeru.
'Prije svega, taj je virus 80-ih godina bio tabu tema. Prve reakcije bile su da sam dobio žuticu i da će se to lako riješiti. Nisam doznao kako sam se zarazio, to je jako teško jer inkubacija traje od dva do šest mjeseci. Organizam mi je oslabio prije utakmice protiv Crvene zvezde 1986. godine. Osjetio sam slabost, povraćao sam i smršavio. Da nešto nije u redu, vidjela je i publika koja je negodovala misleći da simuliram. A uvijek sam se davao 110 posto pa igrao i na seoskom turniru. Srušio sam se na utakmici i nakon toga su počeli pregledi. Tada sam doznao da postoji nekoliko podtipova hepatitisa. Tip A je lako izlječiv, bez posebnih posljedica, a hepatitis B i C znače virusno oboljenje jetre i dosta su opaki, a mogu se dobiti seksualnim putem ili onečišćenom iglom. Poznato je da se igle prije nisu koristile jednokratno, nego su se sterilizirale. Pitanje je i koliko je to uvijek bilo uspješno? Upozoravam i na piercing te tetoviranje koji također mogu izazvati zarazu, rizični su. Pogotovo ne volim tetovaže na sportašima. Možda sam konzervativan zbog toga. Mislim da oni ne mogu biti uzori nikomu, pogotovo ne mladima jer ih moramo učiti čistoći, ljepoti, igri. O tome sam govorio i na svojim predavanjima u raznim školama i na fakultetima', rekao nam je.
Također, progovorio je o društvenoj stigmi koju je doživio kad mu je postavljena dijagnoza.
'Svašta se pričalo, od toga da imam sidu, jer dok sam bio u bolnici 'Dr. Fran Mihaljević' kat ispod bila su dva pacijenta zaražena AIDS-om, do drugih gluposti. Bilo je situacija da su neki prelazili na drugu stranu ulice kad bi me vidjeli ili mi nisu htjeli pružiti ruku. Tada sam doživio nešto zbog čega sam shvatio koliko je Bog velik i ne da ti da završiš u provaliji. Naime, na početku zaraze doživio sam bizarnu situaciju. Stanovao sam na splitskom Mertojaku u ulici u kojoj nije bilo semafora za izlazak na glavnu cestu. Išao sam na trening, bilo je ljeto i automobilom sam izišao na pola ceste kada je frajer na motoru pored mene proletio 200 na sat. Na sreću, zaobišao me i uspio održati ravnotežu, ali da sam malo više stisnuo gas - on bi teško nastradao. I to bi bila moja krivnja. Stao sam, srce mi je počelo jako lupati, a mladić je došao do mene i rekao sam mu: 'Možeš me ubiti, kriv sam. Idemo u crkvu zapaliti svijeću'. Nakon toga mi je tadašnji Hajdukov liječnik rekao, nakon detaljne analize krvi, da imam nešto od čega se može ozdraviti, ali i umrijeti. Nazvao sam prijatelja Marka Mlinarića i njegovu suprugu Mirjanu Majurec i oni su mi dogovorili smještaj i boravak u Klinici za infektivne bolesti 'Dr. Fran Mihaljević'. Kamo sreće da nikada nisam otišao jer sam bio pogrešno vođen. Nakon mjesec i pol dana ležanja u bolnici zaključeno je da mogu trenirati, što je bila kobna pogreška. Jetrene probe uskoro su ponovno porasle iznad normalnih vrijednosti, a test na virus i dalje je bio pozitivan. Nakon treninga u Splita to je bio prvi recidiv. Stanje se potom smirilo pa ponovno pogoršalo, što je označilo povratak u zagrebačku bolnicu. Posjetili su me tadašnji savezni kapetan Miljan Miljanić i selektor Ivica Osim te novinar s njima. Ubrzo su objavljeni naslovi ‘Ivan Gudelj opet obolio’ i to je bila katastrofa. To mi je bio dodatni šok, ali me držalo uvjerenje da ću sve pobijediti i vratiti se igri. No mojim roditeljima bilo je najteže', otkrio je.
A evo kako se dalje odvijala njegova borba.
'Jednog liječnika više ne želim spominjati jer se nije iskazao u mom slučaju. Katastrofalno se odnosio prema mom stanju. Kad je riječ o hepatitisu B, ali i drugim teškim bolestima valjda konzilij liječnika treba donositi neke odluke kad su u pitanju teška stanja, a poglavito sportaši koji se dodatno izlažu fizičkim naporima. Doznao sam da su mi nalazi opet loši i to je bio znak da mi je stanje postalo kronično i da od nogometa nema više ništa. Pokušao sam se resetirati iako sam se suočio s dva recidiva nakon šest mjeseci liječenja. Od sto posto slučajeva u akutnoj fazi njih 95 posto organizam uništi svojim imunitetom i čovjek ozdravi, a ostalih pet posto postanu kronični bolesnici - među njima sam bio i ja. Doduše, postoji i dva posto onih koji imaju lakši oblik kroničnog oboljenja, s tim da postoji i posebna kategorija onih koji i ne znaju da su zaraženi, oni su tzv. zdravi nositelji virusa. Nikad neće oboljeti, ali svojom krvlju mogu nekoga zaraziti', ispričao je.
Međutim, dogodilo se medicinsko čudo! Nakon gotovo četiri desetljeća opaki virus izbacio je 'iz sustava'.
'Satima bih mogao govoriti o tome. Od moje 26. godine kada sam obolio, odnosno šest mjeseci poslije kada su transaminaze (jetrene probe) ponovno bile iznad normale, dok je HBs antigen, uzročnik, još bio u organizmu, uzrokujući recidiv i povratak bolesti - traje ova epska bitka. Preciznije od 27. do 56. godine redovito sam vadio krv i stalno imao pozitivan taj HBs antigen, dok su mi transaminaze stalno oscilirale, što je govorilo da je bolest i dalje aktivna. Zato je stalno bila ta promjenjiva situacija. Transaminaze su mi 2016. prvi put došle u granicu normale, smirile se, ali je uzrok i dalje bio pozitivan. Godine 2021. PCR HBV nije otkriven u krvi, što je govorilo da bolest više nije aktivna, ali je virus HBs i dalje bio tu. I to je bio veliki pomak jer je značio da se bolest možda više neće aktivirati. I živite s time. A onda je uslijedio nevjerojatan trenutak. Prije dva mjeseca bio sam na kontroli nakon dvije godine. Nazvao sam doktoricu i pitao je za nalaze. Rekla mi je, među ostalim, da mi je HBs antigen negativan, kao i PCR HBV, koji je nakon dvije godine ponovno bio negativan. Nisam mogao vjerovati. Rekao sam joj da mi ponovno pročita nalaze, misleći da se zabunila. Međutim, ponovila je isto. Potom mi je poslala te nalaze na e-mail da se uvjerim svojim očima. Čudesan osjećaj. Uzročnik virusa je nestao jer su se stvorila antitijela. Čudo života!', zaključio je.