Ivana Vrdoljak Vanna za Story o kilogramima, borama i ulozi bake: 'U svemu sam ležernija'
Nakon više od tri desetljeća na sceni ona i dalje pjeva punim plućima, rasprodaje Lisinski i ne skriva da je danas zanimaju neke sasvim druge stvari - od radosti koju donosi unučica do pitanja starenja, samopouzdanja i onoga što nam u životu doista treba.U karijeri dugoj više od 30 godina prošla je put od tinejdžerske zvijezde Electro Teama do jedne od najprepoznatljivijih hrvatskih solo pjevačica, a danas, čini se, s mnogo više lakoće gleda i na pozornicu i na vlastiti život. Nakon rasprodanog svibanjskog koncerta u Lisinskom, ondje se vraća 7. studenoga s iskustvom koje joj dopušta da uživa u trenutku, ali i da se nasmije vlastitim nesavršenostima. Vanna za Story govori o glazbi, publici, majčinstvu i ulozi bake, ali i o kilogramima, borama, estetskim zahvatima i pritisku da žene izgledaju kao da im godine ne mogu ništa. Otvoreno govori o autentičnosti, starenju i iskustvu koje mijenja perspektivu, ali i o tome zašto joj je danas važnije uživati u životu nego težiti savršenstvu.
Nakon više od 30 godina karijere što danas želite publici dati na koncertu što joj možda prije niste mogli pružiti?
Danas sam puno svjesnija što uopće znači dobar koncert, što znači taj živi kontakt s ljudima. Znam važnost dobre atmosfere i međusobnog prepuštanja. Imam više životnog i profesionalnog iskustva te ne zazirem od sitnih pogreški, ali svakako ne skrivam ni dugogodišnju izvježbanost i rutinu.
Je li vam danas važnije savršeno otpjevati pjesmu ili ostvariti emocionalnu vezu s publikom?
Meni je oboje podjednako važno. Izvođač mora nuditi najbolje od sebe, odnosno pokušati ostvariti emocionalnu vezu s publikom svojim adutima. Kako me glas i dalje dobro služi i nije mi naporno pjevati, osim drugih stvari, s pozornice nudim i to pjevanje. Ne kažem da je savršeno i ne tvrdim da je presudno za ikoga, ali sastavni je dio moje ponude pa mi je drago da dio publike to iskreno prepoznaje i nagrađuje. Nedavno sam održala koncert tijekom kojeg mi glas zbog prehlade nije bio u najboljem stanju. Znajući to unaprijed, poslužila sam se svakakvim forama da atmosfera i dalje bude vrhunska te da se publika ne osjeća zakinuto, iako sam dosta patila na pozornici.
Imate li još tremu?
Zna me obuzeti trema, da, ali ne prije koncerta. Više na nastupima koji se snimaju uživo ili kada pjevam neke pjesme na koje nisam navikla i koje izvodim prvi put.
U svibnju ste rasprodali Lisinski, a 7. studenoga vraćate se u istu dvoranu. Što vam je ostalo u najjačem sjećanju s tog koncerta?
Fantastična publika - ona koja pjeva uglas, ustaje i pleše, smije se mojim dvosmislenim, nespretnim forama te nagrađuje moj fantastičan bend gromoglasnim pljeskom. Pamtim i smijeh među nama na pozornici, neke drage ljude iz prvih redova koji su se, iako me dobro poznaju, ipak odlično proveli. I taj nezamjenjiv osjećaj izlaska na pozornicu, prepun uzbuđenja i pozitivnog iščekivanja hoće li sve dobro proći.
Što ste pripremili za studeni?
Kako je jesenski koncert samo dodatak prerano rasprodanom proljetnom terminu, bili smo nekako dužni ljudima dati još jednu priliku da na vrijeme nabave ulaznice. Iako smo imali i dodatno postavljene stolce na pozornici, puno je ljudi ostalo bez ulaznica. Veseli me što će mnogi doći i ovaj put, a u mom repertoaru postoje pjesme koje su kao stvorene za tu našu jedinu pravu koncertnu dvoranu. Imam zapravo slatke brige. Čak i moj bend ima neke prijedloge, da ne kažem želje, na kojima jako inzistiraju. Morat ću ih razmotriti jer su to ljudi koji su predugo sa mnom da ne bi željeli da se koncertno predstavimo na najbolji mogući način.
'Toliko toga' zvuči gotovo kao naslov koji bi mogao opisati vašu današnju životnu fazu. Što se sve krije iza te pjesme?
Pa tako nekako. Izbacila sam još dosta stihova koji bi produbili tu temu, ali prihvatila sam sugestiju svog producenta i ostala na ovoj jednostavnijoj verziji. Zaintrigirala me teza da nije uvijek fer gledati na svoje doživljaje stvarnosti kao jedine istinite i da je malo sebično tražiti da nas netko prihvati, a pritom zanemarivati koliko smo ponekad naporni, nesavršeni i teški onima koji nas vole. S puno iskustva javlja se i osjećaj zahvalnosti.
O čemu danas pišete i pjevate, a o čemu možda niste mogli pjevati prije 20 ili 30 godina?
Smislena ljubavna pjesma može se napisati i s 20 i sa 60 godina, ali pjesma o tome kako se dobro zabavljamo u nekom klubu pristaje samo mladima, zar ne? Danas možda u mojim pjesmama ima više aluzija na obične sitnice koje život čine proživljenim i konzumiranim. Nekad sam koristila neke fraze koje su mi zvučale dobro, ali nisu baš bile doživljene. Ne mislim da sam blizu autorima kojima se i sama divim, ali trudim se biti autentična.
Kada biste danas mogli razgovarati s Vannom koja je tek odlazila iz Electro Teama u solo karijeru, što biste joj rekli?
Rekla bih joj da će joj biti dobro solo, ali da će joj ponekad faliti bend.
Koji vam je dio karijere danas najdraži - Electro Team, solo godine ili ovo razdoblje?
Ne mogu izdvajati. Sve je imalo svoj smisao, i dobro i nepotrebno. Naravno, svi smo romantično vezani za svoju mladost i, ako je bila dobra i lijepa, s nostalgijom gledamo unatrag. Ali ta prvotna eksplozija tako kratko traje i nije zamišljena za konstantu. Moramo se naučiti da je život, ako imate sreće, dug, lijep i sadržajan.
Jeste li ikada imali trenutak kada ste ozbiljno pomislili: 'Dosta je, vrijeme je da stanem'?
To mi često prođe kroz glavu kada mi nešto nije po volji, kada mi se čini da se stvari odvijaju nepravedno ili kada se naniže nekoliko poteškoća zaredom. Ali to je dosad redovito bio afekt u kojem sam se pozdravljala sa svime, glasno i argumentirano, ali neuvjerljivo i samoj sebi.
Prije tri godine postali ste baka. Je li vam se s vremenom promijenio odnos prema toj ulozi?
Pa tako mora i biti jer dijete raste, razvija se i mijenja velikom brzinom. Morate se i želite prilagoditi svakoj novoj fazi, a jedna je bolja od druge.
Rekli ste da unuci donose 'nezamjenjivu, neodoljivu, krhku ljepotu života', ali i nove brige. Koje su to brige koje baka teško može utišati?
Jednostavno je to - nekad sam brinula samo o svojoj djeci, a sada se tim brigama dodaju i nove brige za nove male ljude. Znam koliko je dosadno, uvjetno rečeno, biti stalno zabrinut, stalno upozoravati i izgovarati naglas te strahove. Znam i da to zvuči kao da ih izgovaranjem prizivam. Ali bezbrižnost pristaje samo djeci i tako mora biti. Imati iskustva iza sebe znači brinuti. Ipak, čim osjetim da je, recimo, ona zbog nečega zabrinuta, odmah se bacim na gromoglasno poništavanje tog straha i brige, smanjujući sve to na minimum jer mi nije prirodno da zbog ičega brine. Ne još.
Postoji li nešto što s Marijom radite potpuno drukčije nego sa svojom djecom?
U svemu sam ležernija. Ne mislim da mi više pripada ona roditeljska stega i inzistiranje koje se zapravo zove odgoj. Igrala sam se skrivača i sa svojom djecom, ali mislim da se sada još bolje skrivam. Trudim se nasmijavati je, pa makar joj pritom uvalila i onaj ostatak s tanjura koji nije pojela za ručkom ili večerom, a koji sam spremala da joj bude po volji.
Što vas je majčinstvo naučilo, a što vas sada unučica uči iznova?
Vrijednost i ljepotu života, opet i iznova. Ali i koliko je potrebno da se izgradi dobar čovjek.
Luka je danas otac, Jana je odrasla žena. Kako je gledati vlastitu djecu u njihovim odraslim životima?
U početku je to bilo neuobičajeno i iznenađujuće - tvoje dijete koje se igra sa svojim djetetom. Netko kome ste vi bili autoritet sada ima svoje malo biće koje njega sluša, gleda, imitira i upija sve što čuje i vidi… Ludo.
A Luka, je li sada, kada je postao otac, konačno shvatio neke stvari koje ste mu govorili dok je bio dijete?
Ako imate sreće, shvatite mnogo toga o životu gledajući svoje savršeno dijete pa vam prođe kroz glavu: 'Ah, znači toliko me mama voljela.'
Nedavno ste rekli da vam više smeta novi kilogram nego nova bora. Zašto?
Pa kako neće! Bora k’o bora pa što onda, a taj kilogram gotovo i nema šanse da nestane. Ili barem sve teže - otprilike deset dana gladovanja da ga se žena riješi. Pa onda novi fini ručak i sve ispočetka.
Što vam danas znači biti lijepa?
Mogu vam sada ovdje zagovarati razne teze o ljepoti u oku promatrača, relativnosti svačijeg ukusa i tako dalje, ali svi smo svjesni privlačnosti simetričnosti lica, pravilnih omjera između vrha čela, ruba nosa, brade, punih usana, visokih jagodica i savršenih zuba, skladnog tijela bez viška kilograma… Ali nije to poanta za sreću u životu, a ni formula vlastite privlačnosti. Samopouzdanje, šarm, smisao za humor, spretna prezentacija, osjećaj zadovoljstva životom koji je zarazan, iskren osmijeh, lakoća kretanja kroz prostor i smisao za umjerenost - to su neke karakteristike koje su puno privlačnije od one ‘skin deep’ ljepote.
Imate li osjećaj da društvo ženama i dalje nameće ideju da moraju izgledati kao da im godine ne mogu ništa?
Na to bih pitanje voljela imati efektan odgovor koji bi se mogao citirati ili izvlačiti iz konteksta, ali svi smo u nekoj mjeri krivi ili zaslužni za taj zbunjujući trend. Podržavamo pomalo neprirodan savez između filozofije samoosnaživanja žena, body positivityja i ljepote koja dolazi u raznim oblicima, a s druge strane su longevity opsesija, silina razvoja kozmetičke industrije, dostupnost tretmana estetske kirurgije i prenamjena lijekova za mršavljenje. Ako je sve to na tržištu, zaista je teško snaći se u odabiru što nam sve treba i treba li nam uopće. Raspon je golem. Ne treba osuđivati ni roditelje koji za 18. rođendan svom djetetu poklanjaju estetski zahvat, ni 70-godišnjakinje s licem za koje ne znate plače li ili se smije. Bilo bi dobro steći nekakvu zrelost za sebe i nikome ne polagati račune, i to u trenutku kada zamišljate biste li radije starili kao Madonna ili kao Michelle Pfeiffer.
Kada biste morali jednom rečenicom opisati gdje se Vanna nalazi danas, što biste rekli?
Srećom, pjesme to uvijek bolje objasne: 'Ako je vrijedilo išta - ha, valjda je' ili 'Toliko toga je bilo - toliko toga će još i biti'.